Nova normalnost je sintagma kojom se već mjesecima nastoje “pripitomiti” sve one životne promjene na koje nas je pandemija prisilila. Jedna od tih promjena je i rad od doma. Veliki broj ljudi je uslijed epidemioloških mjera urede i slične radne prostore zamijenio stanom u kojem žive. Ta je reorganizacija rada pokrenula brojne rasprave. Radi li se o trendu koji će nadživjeti pandemiju? Kako kontrolirati rad od kuće? Jesu li ti radnici privilegirani u odnosu na one koji i dalje moraju putovati do svojih radnih mjesta?
Pitanja je bilo još mnogo, a upravo je na ovo posljednje odgovor u izvještaju pokušala dati najveća njemačka banka – Deutsche Bank. Prije nego što se posvetimo sadržaju samog odgovora, podsjetimo samo na to da je dotična banka posljednjih godina postala gotovo pa sinonim za korupciju: od pranja novca za ruske oligarhe preko manipuliranja kamatnim stopama do dvostruke igre s drugorazrednim hipotekarnim kreditima u prethodnoj krizi. Čisto da se zna o kome govorimo. Okrenimo se sad sadržaju. Naime, analitičari i ekonomisti Deutsche Banka su procijenili da će i nakon nestanka pandemija značajan broj ljudi nastaviti raditi od doma. Oni u tome vide problem jer ti radnici “ne pridonose infrastrukturi ekonomije, a njome se koriste”. Zbog toga bi im trebalo uvesti “porez na privilegiju”, a od tih sredstava putem subvencija podignuti plaće za radnike na slabo plaćenim poslovima koji nemaju opciju rada od doma, kao i pokriti naknade za nezaposlene. Napravili su i izračune za pojedine zemlje.
Pritom su u prijedlogu koji se nalazi u izvještaju prilično mutno definirani uvjeti za plaćanje tog poreza. Ili ga plaćaju sami zaposlenici za one dane kad odluče ostati raditi doma ili poslodavci ako zaposleniku uopće nisu osigurali mogućnost rada u uredu. Teško je zamisliti da bi neki poslodavac plaćao poslovni prostor u koji će radnik dolaziti kad mu se prohtije. Također, i u jednom i drugom slučaju uz korekciju bruto plaće porez na kraju plaća sam radnik u obliku manjeg iznosa na svom računu. No, od same navodne ravnoteže odgovornosti između poslodavca i radnika, zanimljiviji su razlozi zbog kojih bankini analitičari smatraju porez legitimnim. Oni tvrde da se troškovi života radnika koji rade od doma naprosto smanjuju i da zato mogu i moraju pomoći manje sretnim pripadnicima svoje klase. A smanjuju se jer više ne putuju na posao, ne jedu vani i ne moraju kupovati odjeću za posao.
Nećemo se zadržavati na tome da je “propisivanje” potrošačkih sklonosti relikt tipa ekonomskog planiranja koji, pretpostavljamo, ekonomisti Deutsche Banka baš i ne favoriziraju. Spomenimo samo da rad od doma iziskuje dodatne troškove za radnika koji prilično “kompenziraju” ove uštede. Tu se prije svega ističu veći računi za grijanje i struju. Kao i veće “trošenje” stana na razne načine. Drugim riječima, radnici od doma ne bi trebali plaćati 5% poreza na privilegiju već bi im se trebala plaćati godišnja amortizacija stana i sredstava za rad. Da ne spominjemo dodatne organizacijske i emotivne angažmane: u tim novim prostorima za rad uglavnom još netko osim njih živi i neka djeca odrastaju. Ti su radnici postali i menadžeri vlastite životne okoline. No, ključna stvar u kritici prijedloga Deutsche Banka nije nabrajanje poteškoća u radu od doma kako bi se pokazalo da im je teže nego radnicima koji i dalje rade na radnim mjestima van svoje kuće.
Riječ je o tome da usporedba “kome je teže” nije dobra polazna točka za rješavanje ekonomskih problema i statusa najslabije plaćenih radnika. Nije dobra jer ta podjela između “radničke aristokracije” koja radi od doma i autentičnih radnika na ekonomskoj prvoj crti najviše odgovara najbogatijima čije je bogatstvo za vrijeme pandemije još naraslo. Skromnim oporezivanjem njihovih zarada mogu se bez problema sanirati osnovni problemi onih najugroženijih. Nikad se ne smije pristati na okvir rasprave po kojem je ekonomija igre nulte sume između radnika koji malo više zarađuju i onih koji malo manje zarađuju. Taj okvir nameću oni koji zarađuju više od svih njih zajedno. Pravi čin društvene solidarnosti bi bio da se bivši uredi onih koji rade od doma pretvore u stanove za one koji više ne rade i ne mogu plaćati stanarinu.