Bombastični naslovi u brojnim europskim medijima već danima pokušavaju uvjeriti javnost da su novi proračuni koji se ovaj mjesec donose u Europskoj uniji za iduća, što kratkoročna, što dugoročna razdoblja, u skladu sa svim prethodno najavljivanjima politikama. U strogo formaliziranim porukama službenih lica iz kojih se često vuku senzacionalistički naslovi, u pravilu ima manje sadržaja nego što im novinari daju. Od kada je klimatska kriza počela dobivati sve veću političku – a time i medijsku – pozornost, vijesti na ovu temu imaju sad već lako predvidivi ciklus kojeg će vrlo skoro biti potrebno razbiti “buntovnim” novinarskim pitanjima.
Kao što sam već pisala, promatrano “odozgo prema dolje” europske ideje u prvo zažive u planovima Europske komisije. Prije toga, oni su tek francuske, sindikalne, grassroots, studentske ili druge inicijative – obično “preradikalne” da bi im se dopustilo da demokratski i politički sazriju.
Tako je njihov prvi filter Europska komisija koja po svojim ovlastima ne mora uopće imati demokratsko uho, ali ga ipak u posljednje vrijeme sve češće koristi. Smisao toga je dvostruk i kompromisan: držati socijalno nezadovoljstvo pod kontrolom kako situacija na ulicama EU ne bi eskalirala, ali i pokušati ispuniti demokratsku funkciju koje u EU nema baš na pretek. Ideje nastale po principu “pritiska odozdo” prolaze prvi filter Europske komisije i objavljuju se u obliku njihovog plana koji posljednjih godina i nisu strašni u odnosu na period kada su se promovirale mjere štednje. Naspram tada, danas se promoviraju ulaganja u javne sektore, a računa se počelo se voditi i o ugroženim društvenim skupinama.
Međutim, nakon 30-40 godina implementacije neoliberalnih dogmi, na svim pozicijama moći u europskoj strukturi nalaze se ljudi kojima su neoliberalne dogme itekako pogodovale, omogućivši im neometan put do ostvarenja profita. Ako ova nastojanja Europske komisije i predstavljaju pokušaj promjene europske političke paradigme, bojim se da za tempo kojim se Komisija pomiče i nameće drugim institucijama, nema dovoljno vremena. Jer, demokratske limitacije EU su supstancijalne te svaki plan Komisije mora proći kroz Vijeće ministara i Europski parlament. Dok se interes javnosti češće vidi u istupima parlamentaraca, stavovi Vijeća ministara češće su kupljeni donacijama njihovim kampanjama što je legalizirana trgovina utjecajem. Ovo ne znači da je parlament uvijek na strani javnosti, a ministri uvijek na strani kapitala, ali se za potrebe ove umjetne analize interesi mogu svesti na ta dva pola, svrstati u te dvije kategorije.
Planovi osmišljeni demokratskim utjecajima, a potpisani kao Europska komisija, prolaze kroz, nazovimo to drugim europskim filterom, ruke parlamenta koji svemu doda svoju patinu “doze realnosti”. Tu se često, u kontekstu klimatskih promjena, radi o upozorenjima da bilo kakva promjena vodi ka socijalnoj katastrofi. Toliko indoktrinirani u princip “slobodnog tržišta” da niti nemaju ideje o tome da je moguće boriti se protiv krupnog kapitala (a poučeni brojnim tužbama, vjerojatno su i u pravu) ne niječu probleme, već u pravilu traže mjere manje zakonodavne strogoće. Potom već osakaćena ideja dolazi na dnevni red Vijeća ministara gdje se tek prilagođava potrebama krupnog kapitala. I tako se kakva europska politička ideja poput npr. Europskog zelenog plana, od eventualno početne pansocijalne, panhumanističke, panokolišne do svoje implementacije pretvori u tek demagoški trik, isprazne diskurzivne prilagodbe procesima koji će se implementirati dugoročno. I sve se doima kao sasvim normalan javni, socijalni, demokratski i politički proces.
Samo što to uopće ništa nije točno.
Cijeli ovako opisani proces moguć je zahvaljujući metodi koju smo na ljevici već mnogo puta opisivali, ali sada je, zbog klimatske krize, konačno vrijeme da je se uzme za ozbiljno. Radi se medijskim analizama američkog mediologa Roberta W. Mcchesneya i njegovim trima predrasudama profesionalnog novinarstva: prva propituje legitimnost odabira teme, pa je tako legitimnija priča bilo kakva glupost koju kažu visoki i službeni izvori – na primjer potpuno besmislena i sadržajno isprazna višemjesečna pasija između hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića. Društveno i politički izlišna, puni stupce jer će se obojica radije baviti tračevima nego što će priznati da su nesposobni ili nevoljki riješiti bilo koji od gorućih društvenih problema.
Ovo kao posljedicu ima da se upravo nalazimo u novoj fazi privatizacije nacionalnih resursa – bilo da govorimo o obnovljivim energetskim resursima ili o drugoj digitalnoj dividendi (DVB-T2). O ovim temama nitko ne piše, pa javnost niti nije upućena u nove procese otuđenja javnog bogatstva, jer ih po drugoj Mekčesnijevoj predrasudi profesionalnog novinarstva nitko od službenih izvora nije imenovao kao problem, stoga nitko od profesionalnih novinara nije postavio pitanje. I iz ovoga je jasno kako dolazi do treće predrasude koju Mekčesni i Ben Bagdikian (autor knjige Medijski monopol) nazivaju “kopaj ovdje a ne tamo”. Po toj logici mediji u Hrvatskoj umjesto o novim oblicima “kuponske privatizacije” zasipaju nas međusobnim odnosom dvaju potpuno nebitnih političara čija će imena i djela vrlo vjerojatno biti zaboravljena čim odu s vlasti.
Gotovo magičarskim trikovima u manirama velikog Houdinija cijeli medijski sektor lažno poštujući svoje kriterije objektivnosti i pravila struke (osmišljene za potrebe PR sektora američkih kompanija s početka prošlog stoljeća) u pravilu zanemaruje činjenicu da dok mi kopamo ovdje, tamo negdje drugdje, nešto se “naše” opet jeftino prodaje. Otprilike sličan proces (samo po formi) događa se i na razini europske politike za zaustavljanje klimatskih promjena. Tamo se pak lijevo mišljenje vidi samo kroz otvorene pobune raznih europskih Zelenih. Oni su, za razliku od “crvenih”, u ovoj klimatskoj krizi postali “legitiman izvor” iako ne i popularan. Ono što krajem 2020. godine ostaje od Europskog zelenog plana u pravilu možemo saznati kroz odgovore šefice Europske komisije Ursule Von Der Leyen marginalnim europskim parlamentarnim grupama. A posljednji njezin takav odgovor je u kontekstu svega napisanoga, možda čak i jedini moguć: Europski proračun i poljoprivredna politika možda nisu u skladu ni sa Pariškim sporazumom, niti sa Europskim zelenim planom, ali i dalje su upotrebljivi. Nasmijte se slobodno, živimo u takvim vremenima.