Rad spasilaca na vodi podređen je imperativima tržišta umjesto sigurnosti. Dunja Kučinac piše o problemima u tom zanimanju – od autsorsinga preko niske satnice i nepoštivanja Zakona o radu do izostanka radničkog organiziranja – i njihovim posljedicama po sigurnost na kupalištima.
Posljednjih pola godine malo se tko u Hrvatskoj osjećao sigurno i zaštićeno. Zdravstvena je kriza (uz potres i poplave u glavnom gradu) potpuno ogolila i užasavajuću činjenicu da oni koji nam čuvaju glavu u dramatičnim trenucima – takozvani esencijalni radnici, od medicinskih sestara do blagajnica – rade u sve samo ne herojskim uvjetima. Upravo ti “herojski radnici” često su potplaćeni, preopterećeni i zaposleni na nesigurnim radnim mjestima, ali i – barem dok nam o njima ne ovise život i svakodnevni osjećaj sigurnosti – maltene nevidljivi.
Jedan od takvih poslova, o kojem većina nas ne zna i ne želi znati ništa, sve do kritičnog trenutka u kojem za nas doslovno može značiti sve ili ništa – je posao spasilaca na vodi. Iako itekako herojski i esencijalan, rad spasilaca najčešće karakterizira sve ono što karakterizira nestabilne i sezonske poslove koji odgovaraju prije svega imperativima tržišta, a ne sigurnosti – od autsorsinga i kratkoročnih ugovora, satnica i radnih uvjeta koji ovise o volji pojedinačnih privatnika do izostanka bilo kakvog organiziranja ili kolektivnih ugovora. O tome, kao i o konkretnim problemima sigurnosti na domaćim kupalištima rijetko možemo čuti u domaćim medijima.
Magija tržišta
Iako svake godine u crnoj kronici završi određen broj vijesti o utapanjima na moru, rijekama i bazenima (sveukupno je u Hrvatskoj oko stotinu utapanja godišnje), te su vijesti obično šture i, u najboljem slučaju, završavaju apelima na odgovorno ponašanje kupača. Tim prilikama u medijima najčešće govore predstavnici Hrvatskog Crvenog križa, koji je od 1996. član Međunarodne federacije za spašavanje života na vodi (ILS – International Life Saving Federation) i u Hrvatskoj je prema zakonu javno ovlašten da vodi Službu spašavanja života na vodi i ekološke zaštite. No da o stanju spasilaštva Hrvatski Crveni križ ne može govoriti otvoreno i beskompromisno jer je naprosto dio problema, a ne platforma za njihovo rješavanje, upozorava Zoran Jovančević, spasilac s devetogodišnjim radnim iskustvom na hrvatskoj obali koji je precizno upoznat sa stanjem na mnogim turističkim lokalitetima – od Kanegre u Piranskom zaljevu, preko mnogih mjesta u Istri i Kvarneru pa do nekih područja u Dalmaciji. Nakon skoro desetljeća spašavanja, Zoran je, kako kaže, odlučio ukazati na svu veličinu i intenzitet problema, odnosno krajnje alarmantno stanje sigurnosti ljudi na vodi, o kojem ekstenzivno piše na svom Facebook profilu “Spasilac na vodi“.
Problemi domaće spasilačke službe kreću iz same strukture, u kojoj Hrvatski Crveni križ brine o edukaciji spasilaca, instruktora i voditelja spasilačkih postaja (kroz redovne tečajeve i vođenje evidencije osposobljenosti), donosi pravila i standarde te provodi procjenu rizika na kupalištima, ali su zapošljavanje spasilaca (barem oficijelno) te stanje na pojedinim kupalištima prepušteni njihovim upraviteljima – tijelima državne i lokalne samouprave, raznim hotelima, privatnim koncesionarima plaža i privatnim firmama kojima su gradovi autsorsali organizaciju spasilaštva. Pritom su oni u praksi slabo ili nikako kontrolirani. Ovise, dakle, a to su i sami predstavnici Hrvatskog Crvenog križa znali isticati po medijima – o lokalnim prilikama i magičnom stanju na tržištu.
Jedini uvjet za posao obično je licenca Crvenog križa, koju mogu dobiti sve punoljetne osobe koje prođu jednotjedni tečaj i uspješno polože test, čak i maturanti. Da bi se pristupilo spasilačkom tečaju neohodno je zadovoljiti međunarodno propisane norme plivanja i ronjenja, a što određen broj predpristupnih kandidata ipak ne uspije.
Prema Zoranu Jovančeviću, edukacija koju spasioci dobiju na jednotjednom tečaju nikako nije dovoljna da spasiocima prenese sva potrebna praktična znanja o prirodi posla. Kako je od ukupnog broja radno aktivnih spasilaca njih oko 50% novoosposobljenih, to jest bez jednog dana radnog staža, za pravo razumijevanje samog posla i adekvatno snalaženje u nepredviđenim situacijama potrebno je, prema Jovančeviću, iza sebe imati nekoliko odrađenih sezona ili imati kvalitetne mentore, što je u radnoj praksi nažalost izuzetno rijetko.
Veliki je problem i taj što spasiocima nije dostupna nikakva psihološka podrška zbog izloženosti stresu, utapanjima i drugim kriznim situacijama. Spasioci nemaju ni svoj sindikat, što itekako doprinosi nesigurnosti njihovih radnih uvjeta, a plaća im kao i drugim sezonskim radnicima varira od poslodavca do poslodavca, baš kao i pitanje osiguranog smještaja i obroka.
Autsorsing kao “poticanje gospodarstva”
Da se na spasioce gleda kao na primarno sezonsku, turističku radnu snagu, govore i MUP-ove radne kvote za strane radnike, u kojima su spasioci smješteni u sektor “turizam i ugostiteljstvo”. Da ih se tretira kao dio “privatne zaštite”, odnosno u okviru “sigurnosti i zaštite”, mogli bi se zapošljavati samo spasioci iz zemalja Europske unije, odnosno Europskog gospodarskog prostora, prema striktno poštovanim zakonskim regulativama, a ne i jeftiniji radnici s istočne periferije Europe. Zoran na temelju svog dugogodišnjeg iskustva ovako sažima opće radne uvjete sezonskog spasioca: “Jako je teško naći spasilački posao koji uključuje normalan smještaj i hranu, kao i to da ti se pišu sati kako treba i da imaš pravo na slobodan dan.” No, najveći je problem to što spasiocima na radnom mjestu često nije omogućeno adekvatno obavljanje posla – briga za sigurnost na plaži.
Dešava se da im se ne osigurava adekvatna zaštita od sunca, a katkada ni sva potrebna spasilačka oprema, kao i to da ih ponekad na poslu koordinira pomoćno ili tehničko osoblje hotela ili kampa, koje nema potrebno znanje o spasilaštvu, poput, primjerice, kućnih majstora. Spasilački tornjevi na pojedinim plažama nisu adekvatno postavljeni ili opremljeni, a privatni koncesionari često ne angažiraju dovoljno spasilaca ili neke lokalitete ostavljaju godinama bez nadzora. Veće plaže bez dovoljnog broja spasilaca znače da prostor nije moguće adekvatno nadzirati, ali fokusiran i kontinuiran nadzor spasiocima ponekad otežavaju i dodatna zaduženja koja im pojedine firme daju u zadatak, a koja nisu vezana uz spasilački posao. To su primjerice čišćenja bazena ili plaže, slaganje i iznajmljivanje ležaljki, što je potpuno protivno svim pravilnicima i standardima spasilačke službe te spasiocima otežava primarni posao i itekako ugrožava opću sigurnost na plaži.
Iako su ovlasti Hrvatskog Crvenog križa u ovakvoj strukturi ograničene (čak i procjenu rizika određenog kupališta, neophodnu da bi se na njemu uopće mogla uspostaviti spasilačka služba, Hrvatski Crveni križ radi tek kada i ako to od njega naruči upravitelj kupališta), veliki je problem, kako ističe Zoran Jovančević, u tome što Crveni križ na neadekvatne radne uvjete i lošu razinu sigurnosti na pojedinim plažama naprosto žmiri, ne reagira ili im prešutno daje svoj blagoslov. Iako ne zapošljava spasioce, naime, Crveni križ u tom zapošljavanju ipak posreduje preko svojih područnih spasilačkih klubova, osobno usmjeravajući novopečene spasioce pojedinim firmama i dijeljenjem oglasa za poslove na njihovim društvenim mrežama, pritom ne vodeći računa o tome poštuju li firme Zakon o radu, odnosno pravila o spasilaštvu na vodi.
Osim toga, priča nam Jovančević, iako su regionalni koordinatori za Istru odnosno Kvarner spasilačke službe Hrvatskog Crvenog križa od strane njega i njegovih kolega informirani o nepoštivanju Zakona o radu od strane pulske firme Spasilački servis Tonija Šverka, nisu uradili ništa značajnije da reagiraju na problem. Firma Spasilački servis, naime, navodno prijavljuje spasioce zaposlene preko ugovora o radu mahom na minimalac, dok im ostatak zarade isplaćuje na crno, te im ne obračunava adekvatno sate odrađene nedjeljom, praznicima, blagdanima, kao i razmjerni dio godišnjeg odmora, kako to nalaže Zakon o radu. Riječ je, inače, o firmi koja koordinira velik broj spasilaca na području Istre, a o kojoj su lokalni pulski mediji već pisali 2015. kada je s Gradom Pulom sklopila dvogodišnji ugovor težak nešto više od milijuna kuna za usluge organizacije spasilačke službe na pojedinim plažama. Grad je te godine odlučio autsorsati spasilačku službu radi, navodno, “poticanja gospodarstva”. Pravi razlog za to da službu tako bitnu za sigurnost lokalaca i turista prebaci u ruke privatne firme osnovane samo mjesec dana prije otvaranja natječaja (na koji se – pogađate – jedina i prijavila), čiji vlasnik pritom nema nikakvog prethodnog iskustva u spasilaštvu, lokalni su mediji vrlo brzo locirali u lokalnim klijentelističko-stranačkim i biznis strukturama.
Lijepa naša
S obzirom na to da postoji zabrinjavajući broj lokaliteta za kupanje koji nisu dovoljno sigurni za ljude, ukazao je Zoran Jovančević na profilu “Spasilac na vodi”, potpuno je nepojmljivo da je te iste lokalitete Hrvatski Crveni križ u svojoj mobilnoj aplikaciji okarakterizirao oficijelnom oznakom “Sigurno kupanje”, koja kupačima daje zeleno svjetlo za kupanje i otklanja sumnju u nedovoljnu razinu njihove sigurnosti.
No Hrvatski Crveni križ nikako nije jedini odgovoran za ušminkavanje slike sigurnosti na domaćim kupalištima i plažama. Najviše standarde spasilačke službe na jadranskim plažama trebala bi implicirati i oznaka tzv. Plave zastave, međunarodni certifikat ekološkog standarda, koju u Hrvatskoj trenutno ima devedesetak plaža, a ustanovljena je od strane FEE – Foundation for Environmental Education, kojoj je sadašnje sjedište u Kopenhagenu, a osnovana je 1981. godine. Originalni dokument Plave zastave ima 43 strane i jako precizno propisuje aspekt sigurnosti. Nažalost, kako upozorava Zoran Jovančević, u Hrvatskoj je danu licencu Plava zastava (Blue Flag) dobila Udruga lijepa naša, na čelu s Antom Kutlom koji je originalan dokument od 43 strane pretvorio u jedan okrnjen i neozbiljan dokument od samo dvije strane. Time je sve ono što je osiguravalo ozbiljan pristup aspektu sigurnosti ljudi izbačeno, a neki krajnje nedvosmisleni i egzaktno opisani sadržaji aspekta sigurnosti u potpunosti su relativizirani. Pritom je bitno napomenuti da originalni dokument ni u kojem slučaju ne dozvoljava spasiocima bilo kakav rad poput čišćenja bazena i plaže, iznajmljivanja ili slaganja ležaljki, usluga vodenih sportova – bukvalno niti jednu stvar osim spasilaštva. Istodobno, gradovi i turistički subjekti koji se odluče za apliciranje za Plavu zastavu i zadovolje reducirane kriterije Udruge Lijepa naša, godišnje plaćaju nezanemarive novce. Inače, udruga Lijepa naša, osnovana 1990. sa željom da okuplja “domoljubno orijentirane ljude” i bude alternativa “ispolitiziranim zelenim udrugama” u Hrvatskoj, više se puta povlačila po medijima, primjerice u periodu kada je Ante Kutle (predsjednik udruge, bivši HDZ-ov saborski zastupnik i brat tajkuna Miroslava Kutle) bio na čelu Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša i dodjeljivao joj pozamašna sredstva.
Koliko god da, dakle, sezonalnost i prekarnost spasilačkog posla, slaba regulacija i ušminkavanje statusa domaćih plaža možda i jesu dobitna formula za veće profite u turističkoj sezoni i primamljivije ljetne medijske reportaže, nikako ne mogu biti i formula za javnu sigurnost – nigdje, pa ni na plavom Jadranu.