Pandemija i prateće mjere suzbijanja širenja virusa dovele su do rasta broja nezaposlenih i ogromnog povećanja izostanaka s posla i pada ukupnog broja radnih sati kao posljedice privremenog otpuštanja. Dok su štetni učinci pandemije ipak znatno ublaženi takvim mjerama koje su zamijenile trajno otpuštanje, mjerama su većinom zahvaćeni trajno zaposleni putem standardnih ugovora o radu. S druge strane takvih mjera su se našle sve skupine radnika u nesigurnom statusu poput privremeno zaposlenih, samozaposlenih, radnika platformi ili radnica u kućanstvima.
Od izbijanja pandemije drastično se smanjio broj zaposlenih putem privremenih ugovora o radu: u drugom kvartalu 2020., 19,2 milijuna ljudi u dobi od 20 do 64 godine u cijeloj EU bilo je zaposleno putem privremenih ugovora o radu, u usporedbi s 21,5 milijuna u prvom kvartalu 2020. i 22,2 milijuna u zadnjem kvartalu 2019. godine. Smanjenje broja privremenih ugovora o radu objašnjava 80,5% ukupnog smanjenja zaposlenosti u ovoj dobnoj skupini. Zbog činjenice da mladi većinom rade putem privremenih ugovora, oni su posebno pogođeni padom zaposlenosti: od zadnjeg kvartala 2019. do drugog kvartala 2020., udio privremenih ugovora u ukupnoj zaposlenosti pao je sa 46,2% na 42,7% za osobe u dobi od 15 do 24 godine, dok se taj udio za osobe u dobi od 20 do 64 godine smanjio samo za 1,4 postotna boda, sa 11,6% na 10,2%.
Pad zaposlenosti putem privremenih ugovora o radu zabilježeno je u svim članicama EU osim Litve i Danske. Najveće smanjenje tog tipa zapošljavanja zabilježeno je u Latviji, bugarskoj, Malti, Sloveniji, Estoniji, Grčkoj i Slovačkoj u kojima je smanjenje udjela privremeno zaposlenih veće od 20%.
U istom razdoblju smanjen je i broj zaposlenih u nepunom radnom vremenu (part-time) – sa 33,8 milijuna na 31 milijun – pri čemu je važno imati na umu da se kategorije privremeno zaposlenih i zaposlenih u nepunom radnom vremenu često preklapaju. Smanjenje broja zaposlenih u nepunom radnom vremenu zabilježeno je u većini država članica (njih 20 od ukupno 26 za koje su podaci dostupni), s najvećim padom u Irskoj, Španjolskoj, Malti, Portugalu i Latviji.
I prije nego što su ovi podaci bili objavljeni, na samom početku izbijanja pandemije europski sindikati zahtijevali su proširenje prava i zaštite radnika na milijune prekarnih radnika/ica njihovim uključivanjem u ekonomske mjere za očuvanje radnih mjesta. Sindikati su zahtijevali od poslodavaca da svim radnicima izloženima mogućnosti zaraze omoguće pravo na plaćeno bolovanje, neovisno o njihovom statusu u zaposlenju. Međutim, kao što ovi nedavno objavljeni podaci pokazuju, politike očuvanja radnih mjesta trajno zaposlenih radnika/ica i dovele do još veće nejednakosti temeljene na vrsti ugovora o radu.