U Europskoj uniji proizvodnja plastike smatrat će se po novome održivom ekonomskom djelatnošću dokle god je “proizvedena u potpunosti mehaničkim recikliranjem plastičnog otpada” ili “kemijskim recikliranjem u procesu u kojem ispušni plinovi nisu premašili propisane granice”.
Ovih se dana očekuju novi EU standardi za proizvodnju održive plastike koje će morati zadovoljavati svi proizvođači koji očekuju djelovati na teritoriju EU. Teoretski, prema najavama iz Zelenog plana za Europu, uskoro se treba donijeti EU taksonomija održivih financija koja će određivati koje vrste ulaganja doprinose Unijinoj borbi protiv klimatskih promjena. Ta taksonomija će vjerojatno služiti za odobravanje olakšica onim djelatnostima za koje se procijeni da doprinose više, dok će se za one koje štete tome cilju početi uvoditi porezi, carine i nameti.
Naglašavam ovdje pojam “teoretski”, jer EU ima neprikosnoven talent za skrivanje opskurnih antiklimatskih-protržišnih ideja u dosadnom tehničkom birokratskom diskursu svojih priopćenja. Stoga u novoj europskoj zelenoj vulgati očekujte termine poput “održiva plastika”, “održivo ulaganje” i slično. Takva plastika trebala bi biti izrađena od otpada i kemijskih reciklažnih procesa. Kemijski procesi dobivanja plastike također će biti definirani poštivanjem ekoloških standarda u kemijskoj reciklaži (emitirani staklenički plinovi u reciklažnom procesu moraju biti niži od količine ispuštene u originalnom procesu nastanka proizvoda od sirovine fosilnih goriva, tzv. “virgin plastics“).
Problem je naravno u tome što je proizvodnja nove originalne “djevičanske” plastike iz fosilnih izvora trenutno znatno jeftinija od sekundarne proizvodnje plastike reciklažom. Posebno to vrijedi ove godine, kao što smo već pisali, kada je veletržišna cijena sirove nafte na historijsko niskim razinama. Zeleni aktivisti također upozoravaju da reciklaža kemijskim procesom ne generira nužno manje stakleničkih plinova od proizvodnje i upotrebe glanc-nove plastike. To se samo čini tako jer se prilikom recikliranja, a ne spaljivanja nove plastike ne generiraju plinovi kao i u procesu spaljivanja, te se od ukupnog životnog ciklusa emisija za plastične proizvode odbija samo taj posljednji ciklus plinova.
Organizacija Zero Waste Europe zabrinuta je kategorizacijom u EU taksonomiji zbog toga što se kemijsko recikliranje svelo pod “proizvodni proces” a ne pod “aktivnosti gospodarenja otpadom”. Kao i obično vjerojatno se ovdje radi o kategorizaciji po principu: što je najbolja opcija za industrijalce. Budući da aktivnosti zbrinjavanja otpada imaju strože ekološke kriterije od proizvodnih, moguće je da će biti teško do nemoguće pratiti procese reciklaže plastike, što će u končanici utjecati i na praćenje aktivnosti vezane za efikasnost ideje recikliranja plastike.
Kad nestane razmjenska vrijednost
Usprkos pohvalama programima recikliranja plastike, danas moramo zaključiti da oni, ma što obećavali, nisu riješili problem plastike. Kao prvo, recikliranje se događa tek nakon što je neka stvar već proizvedena pa je potom izgubila svoju upotrebnu i razmjensku vrijednost. No, da recikliranje nije idealno rješenje – iako je praktički jedino koje trenutno imamo – vidi se i iz činjenice da recikliranje nije smanjilo produkciju otpada. To znači da sistemski problem ne leži nužno u načinu na koji upotrebljavamo i potom odbacujemo stvari, nego u načinu na koji uopće proizvodimo stvari. Recikliranje se pojavilo kao ideja koja nudi rješenje post factum, ostavljajući problem načina proizvodnje stvari neadresiran. Logika je jednostavna: nema potrebe da propitujemo proizvodnju stvari jer se problem otpada i njegova ekološka cijena rješavaju na samom kraju ekonomskog života proizvoda, a ne na njegovom početku.
Budući da se u raspravi o generiranju otpada ne vodi računa o načinu proizvodnje, iz cijele rasprave o recikliranju izostaju obvezujući zahtjevi za dugi vijek trajanja i upotrebljivosti proizvoda – kako bi se smanjila proizvodnja smeća. No, dugi vijek trajanja proizvoda smanjuje njihovu potražnju, što u konačnici vodi ne samo ka manjim profitima u toj industriji nego i manjoj zaposlenosti. Plastika pritom predstavlja poseban problem zbog svoje visoke upotrebne vrijednosti, jeftine proizvodnje, i jako skupe ekološke cijene. To je jedan od najraširenijih industrijskih materijala s primjenom u gotovo svim drugim industrijskim sektorima – od ambalaže preko prehrambene industrije, zdravstvene, a posljednjih godina proizvodimo čak i namještaj i odjeću (flis) od plastike. Karakteristike koje je čine toliko široko rasprostranjenom ujedno su i uzrok njezine nerazgradivosti.
Recikliranje je dakle složen proizvodni proces kojeg diktiraju potražnja, određivanje cijena i lokalni propisi. Uspjeh recikliranja ovisi o svakoj karici u tom lancu: od toga da li osoba koja se rješava plastike opere proizvod, do dizajnera koji su možda dizajnirali plastične proizvode od više međusobno nekompatibilnih slojeva preko sakupljača otpada do tvornice u kojoj se sve to radi. Kao prvo, kao potrošači moramo znati da nije sva plastika reciklabilna (plastične vrećice, slamke, jednokratne šalice za kavu za van i sl.). No, najvažniji faktori u reciklažnom postupku su tržište i lokalne vlasti koje upravljaju otpadom. Reciklirani materijali vrijedni su samo onoliko koliko je velika potražnja za njima – u suprotnom su beskorisni. Ako nema zarade, nema interesa ze recikliranjem. Stoga javna ulaganja u sustave za reciklažu ne treba gledati tek kao saprofitsku funkciju javne uprave, nego treba voditi računa o njihovoj tržišnoj funkciji u povećanju prihoda lokalnih samouprava. Tim više što je interes za recikliranjem plastike primarno ekološki i sociološki, a ne nužno ekonomski (već smo napomenuli više puta da je nova plastika jeftinija od reciklirane), stoga treba nadgledati te procese jer državne uprave mogu dobiti i subvencije za reciklažu.
Također, National Geographic je prije dvije godine objavio izrazito koristan, edukativan i kvalitetan članak o recikliranju plastike.