Regionalne glumice se često nalaze u nezavidnim pozicijama zbog neadekvatnih kulturnih politika, nedostatnih budžeta i manjka ženskih uloga koje nose film. Karla Crnčević u razgovoru s nekoliko glumica analizira njihove uvjete rada i pokazuje kako one često imaju više dodirnih točaka s kolegicama iz drugih sektora nego sa svojim muškim kolegama glumcima.
Pitanje rodne neravnopravnosti sve je prisutnije u javnom prostoru, a po pitanju rodnih nejednakosti u kulturno umjetničkom polju aktivirao se čitav niz aktera na domaćoj (nezavisnoj) sceni. Selma Banich i Nina Gojić sabrale su veoma važna svjedočanstva o radnicama u sektoru kulture u publikaciju “Kako žive umjetnice?”, HAVC i Katarina Zrinka Matijević naručili su veoma detaljno istraživanje “Trebamo se brojati da bismo se brojale” o rodnoj nejednakosti u filmskom polju, Društvo hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) je prošle godine sazvao okrugli stol na kojem se govorilo o sličnoj problematici… Nejednakost definitivno postoji, s tim se svi slažemo, no na koji način ju artikulirati i koja rješenja ponuditi kako bi se situacija promijenila?
Glumice koje su se aktivirale oko neformalnog kolektiva “6 glumica traži autora” traže pisane tekstove koji će se baviti ženskim temama, koji će slojevitije obrađivati ženske likove i koji će posljedično kumulirati veću potražnju za glumicama koje žele igrati “pamtljive ženske likove” (u filmu i u kazalištu). Iako pozdravljam ovu inicijativu, čini se problematično upravo to što se kroz javni poziv traže ženski likovi koji su, po riječima jedne od članica: “(…) žene koje donose odluke, liderice, znanstvenice, menadžerice, pokretačice, vizionarke – i to bi trebala biti norma, a ne iznimka”, objašnjavajući: “(…) povećavanjem takvih ženskih uloga, kreatori sadržaja mogu utjecati na ambicije, karijere i težnje djevojaka i mladih žena u zemlji.” Pitanje koje se logično nameće je: mogu li zaista?
Usta puna ravnopravnosti
Proizvodnjom takvih ženskih likova zasigurno ne utječemo na osnovnu stvar: povećanje budžeta za kulturu, koji bi proširenjem mogućnosti kontinuiranog rada u proizvodnji kulture zasigurno iznjedrio autore i autorice koji bi stvarali “slojevitije ženske likove” i bavili se problematikom rodne nejednakosti. Ono što se iz ovakvog pristupa da zaključiti je da, ako stvorimo prostor za likove žena koje donose odluke, liderice, znanstvenice, menadžerice, pokretačice, vizionarke, kojima često klasna pozicija omogućuje da upravo to mogu postati, moguće zatvaramo prostor svim ostalim ženama koje se s takvim sudbinama ni na koji način ne mogu poistovjetiti, a čini mi se da je u našem kontekstu puno više takvih. Već se ionako pitanje tko proizvodi i tko konzumira kulturu frekventno postavlja na sceni, upućujući na auru privilegirane klasne pozicije kojom je umjetnost okružena. Pozivanje na formulu Bechdel-Wallaceovog testa u trenutku kada se za kulturu (uključujući i film) na nacionalnoj razini izdvaja manje od 1% čini se pomalo naivno – pogotovo kada promislimo da razgovori o muškarcima između dvije žene ponekad mogu biti više emancipatorni, nego razgovori o poziciji u firmi, sveučilištu ili doktoratu. Problem ovakvih pristupa leži u činjenici da se u javnom prostoru ženskim temama nazivaju sve one koje sadržajno ili karakterno ženu stavljaju u prvi plan, ali se često ne bave se materijalnim uvjetima u kojima žene žive i u kojima radnice funkcioniraju i s kojima se bore, kao ni idejom da se rad glumice i glumca na filmu treba jednako platiti, te novac pravilnije distribuirati u samom proizvodnom lancu, razmisliti o načinu na koji se pričaju priče, umjesto stavljanja naglaska na reprezentaciju roda na sadržajnoj razini.
Iako su medijima u zadnje vrijeme usta puna ženskih filmova, ženskih likova i ženskih tema na razini sadržaja, u ovom članku postavljamo pitanje o načinu distribucije novca i pozicijama glumica, radnica koje te uloge nose. Na koji način sama proizvodnja, odnosno snimanje, te priprema za snimanje utječe na pozicioniranje filma kao ženskog? Mora li to biti isključivo ženski film ili može biti i muški film ali s nešto drugačijim pristupom produkciji, podjeli uloga, odlukama o strukturi i načinu pripovijedanja?
Upravo zbog toga što se rad u filmskoj proizvodnji hijerharizira i dijeli s obzirom na njegovu vidljivost u završnom proizvodu, odnosno u filmskoj slici, a ne vrednuje s obzirom na broj radnih sati i dana, neki sektori su privilegiraniji od drugih. Kostimografija i maska su često marginalizirani, jer se čini da je njihov završni rad u slici manje dominantan. Scenografija, kamera, montaža kotiraju nešto bolje, a režija i gluma su, naravno, najvažniji faktor, pogotovo kad jednom krene snimanje i kad gubitak glumice ili redatelja znači propuštene dane snimanja, a onda samim time i gubitak produkcijskog novca. Za razliku od zapadnoeuropskih ili holivudskih glumica, regionalne glumice se često nalaze u nezavidnim pozicijama zbog neadekvatnih kulturnih politika, premalo filmova koji se snimaju i često nedostatnih budžeta filmova na kojima rade, a onda i manjka ženskih uloga koje nose film.
Glumice-radnice
Film “Lada Kamenski” Sare Hribar i Marka Šantića, proizveden u produkcijskoj kući Sekvenca 2018. godine, pokušava progovoriti upravo o poziciji ženskih glumica na hrvatskoj sceni. Priča se gradi kroz glumačke improvizacije i off razgovore s redateljem, s ciljem konstruiranja lika koji u scenariju predstavlja radnicu u Kamenskom. Tri glumice ne oklijevaju kako bi svoje živote upotrijebile kao poligon za dijaloge, te time razotkrivaju svoje radničke pozicije u kojima se privatno prepliće s javnim, kao i nesigurnost te različite metode kojima se služe kako bi dobile barem jednu od tih par uloga koje se ponekad pišu za glumice.Iako se kroz razotkrivanje njihovih pozicija razotkriva i nemogućnost razumijevanja radnica Kamenskog (na filmskoj razini), prije svega zbog drugačijeg načina života i kulturnog kapitala kojim su glumice često određene, vrijednost ovih dijaloga leži u deromantizaciji glumačkog posla koji je u javnom prostoru često mistificiran.
Prva glumica (Ksenija Marinković) glumi lik koji pokazuje najviše “proklete” ambicije, a čini se da je to upravo zbog toga što mora brinuti o djeci i kako kaže u jednom trenutku “zarađivati za njihov fakultet”. Druge dvije glumice (Doris Šarić Kukuljica i Nataša Dorčić) usmjerene su više na ideju sebe, svoje samoaktualizacije, kod biranja poslova ili partnera, odnosno načina života. Činjenica je da djecu druge glumice (Dorčić) u filmu čuvaju “roditelji na moru”, treća (Šarić Kukuljica) ih ne spominje pa zaključujemo da ih ni nema, a prva (Marinković) je definitivno u najzahtjevnijoj poziciji. Kada govori o poslu, za razliku od treće koja poslove bira prema onome što joj odgovara, govori o njemu kao nužnom zlu, “bitno da se radi”, makar za loše uloge i malo novca, jer alternativa skoro da i ne postoji.
Ovaj djelić filma, koji držim vrijednim, progovara o mogućnosti ili nemogućnosti uspjeha “na sceni” koji ovisi o materijalnoj situaciji iz koje stižeš, ili koju si uspio izgraditi žrtvujući privatni život za karijeru. Ono što ih primarno odvaja od radnica u tvornici koje pokušavaju igrati je činjenica da rade prekarno i da se za svaki svoj angažman moraju boriti jer nitko to neće napraviti za njih. Tu dolazimo do glavne diskrepancije – slabog interesa glumica da dublje uđu u problematiku propadanja industrije, privatiziranja tvorničkih pogona i gubitka sigurne egzistencije tisuća radnika, no i pitanja – zašto se tako lako odmetnu u individualne pozicije međusobnog nadmetanja. Odgovor leži u konstanti nesigurnosti, nezaštićenosti, zamjenjivosti i manjka poslova koji su ponuđeni. Možda čak i u činjenici da se glumice/radnice u kulturi jako rijetko, gotovo nikad ne mogu osloniti na neki kontinuitet primanja ili povjerenje u sustav koji će ih zaštititi, kao što su radnice u tvornicama barem neko vrijeme mogle. Nedostatak šire podrške i solidarnosti u polju izbijen je idejom kako samo pojedini preživljavaju i kako ti nitko neće pomoći ne pomogneš li sam sebi.
Za glumice nema oprosta
Jedna glumica koja je pristala pridonijeti mini istraživanju za ovaj članak kaže da je imala sreće i da se potrudila a joj majčinstvo i kućanski poslovi ne otežavaju posao od kojeg zarađuje, ali često je čula na primjeru drugih kolegica, “(…) da su izgubile ‘ono nešto’ zbog majčinstva ili da neće imati vremena za posao zbog istog”. Druga glumica s kojom razgovaram kaže kako je zbog majčinstva jedno vrijeme bila van posla, kako joj je trebalo dugo da se vrati, i kako misli da je njena egzistencija u to vrijeme bila ugrožena. “Bila sam pod stresom jer sam morala biti uz dijete, a u isto vrijeme nisam htjela izgubiti neke uloge koje su mi se nudile. Trudna sam išla na audicije i nadala se da ću u vrijeme snimanja biti dostupna te da će moj tadašnji partner moći preuzeti brigu nad djetetom. Roditelji mi ne žive u Zagrebu, a novaca za tetu-čuvalicu nisam imala.”
Jedna od sugovornica govori o svom iskustvu kroz koje je vidljivo da glumci često dobivaju veće honorare od svojih kolegica jer kroz širu društvenu sliku mogu utjeloviti različite identitete koji su u našem društvu poželjni. U zadnje vrijeme bivaju afirmirani kroz forme reklama (npr. za pivo), kvizova ili TV serija u kojima sudjeluju, poznatiji su i više ih ljudi prepoznaje i voli, te to uvjetuje način na koji će se film na kojem rade primiti i koliko će biti vidljiv. Mnogo glumaca je svjesno te svoje pozicije, te kod pregovora za honorare inzistiraju na njima. Poznata glumica sa scene tvrdi: “I dalje je prisutno to da muški kolege primaju veći honorar (…) svih ovih godina baveći se ovim poslom, primjećujem da se muškim kolegama oprašta više kašnjenje, alkohol, debljina, nedolazak na probu, neprofesionalizam ili kad su jednostavno loše volje”. Druge dvije ispitanice svjedoče da su se također susrele sa situacijom u kojoj su za istu količinu radnih sati, dana i tjedana bile manje plaćene od svojih muških kolega. Mlađe glumice to pripisuju manjku iskustva i godinama.
Također, kažu da su se kroz njihovo iskustvo u većini slučajeva muški kolege solidarni kada dođe do problema, kao i da bi “(…) zamjerka možda općenito išla da je ovo naše društvo ono koje ‘šuti’ i ne reagira u trenutku nego naknadno”. Od pet ispitanih, tri glumice svjedoče i o neugodnim iskustvima na radnom mjestu, konkretno zbog neumjesnih šala na račun svog izgleda, ili neadekvatnih insinuacija koje ih dovode u nelagodne pozicije. Sve ispitanice kažu da takve situacije znaju izbjegavati jer su naučile biti sigurne u sebe i imaju iskustva, a ukoliko bi im se dogodilo neko neugodno iskustvo prvo bi ga pokušale same riješiti, a tek onda bi išle s prijavom ili tražile pomoć. Činjenica je da su uvjeti za napastovanje pogodniji tamo gdje je manje radničkih prava i gdje su jače hijerarhije. Pozicija glumica je dovoljno hijerarhijski visoko i one često jesu u poziciji i stanju da se same izbore za sebe, ali što je sa svim onim radnicama i mladim glumicama koje nisu?
Bez solidarnosti među sektorima
Problematika nemogućnosti jačeg radničkog organiziranja u polju kulture leži u nemogućnosti međusektorskog povezivanja. Možda bi zbog svoje vidljivosti upravo glumački sektor trebao poticati ravnopravnije tretiranje na setovima i kazališnim daskama, ravnopravniju distribuciju budžeta koji se za filmove dobivaju, kao i agitirati za veće budžete za kulturu općenito.
Ako promotrimo probleme kao što su nejednaki honorari s obzirom na poziciju moći unutar i van samog procesa proizvodnje, reproduktivni rad u privatnoj sferi koji i dalje u velikoj većini slučajeva ovisi o ženskom angažmanu i vremenu, zamjenjivost i nesigurnost pri zapošljavanju, čini se kako glumice u domaćem kontekstu, a usudila bih se reći i generalno, često imaju više dodirnih točaka s kolegicama iz drugih sektora, poput kostimografije, maske i režije nego sa svojim muškim kolegama glumcima. Kao što prekarni umjetnici i radnici u kulturi imaju više dodira sa sezonskim radnicima u turizmu nego s kustosima i poduzetnicima u kreativnim industrijama iz Zapadne Europe.