Najave proizvođača cjepiva o skoroj dostupnosti i učinkovitosti na razini postotka realizacije slobodnih bacanja najboljih NBA šutera, optimizmom su prigrlili i obični ljudi i financijska tržišta. Međutim, cjepivo nije deus ex machina. I nakon što se odobri, a proizvodnja i distribucija krenu, pandemija se neće zaustaviti odjednom i neće sve odmah opet biti “normalno”. Nekoliko je razloga tome. Zahtjevnost logističkih operacija, sumnjičavost nezanemarivog broja ljudi prema cjepivu, a i krajnje upitna pravednost distribucije. Drugim riječima, relevantna razina procijepljenosti neće doći sama od sebe znanstvenim otkrićem već će iziskivati prilične društvene i političke napore.
A i samo znanstveno otkriće u vidu cjepiva nije se dogodilo samo od sebe. Ili nešto preciznije: farmaceutske firme ga nisu proizvele tek tako. Naime, proizvodnju cjepiva su potpomogle snažne državne intervencije. Tako je njemačka država izdašno pomogla BioNTechu i CureVecu. Prvoj i javnosti poznatijoj kompaniji zbog suradnje s američkim Pfizerom koja nas je dovela na rub dostupnog cjepiva, država je dala subvencija u iznosu od 445 milijuna eura, dok je za potonju izdvojeno 300 milijuna. Ta su sredstva još i mizerna ako ih usporedimo sa subvencijama Sjedinjenih Američkih Država. Gotovo 10 milijardi dolara “raspoređeno” je na sedam kompanija koje su uključene u rad na otkrivanju i proizvodnji cjepiva. I ne bi to bilo ništa strašno ni neobično da su nam javno dostupni ugovori država i naddržavnih saveza s farmaceutskim kompanijama o kupovini cjepiva.
Ugovori u poslovnom svijetu, pogotovo farmaceutskom, mahom su tajna, međutim, u ovom slučaju postoji više razloga zašto bi se trebali učiniti transparentnima. Prvi je već spomenut. Milijarde javnog novca su uložene u pronalazak cjepiva i to je već dovoljan i računovodstveni i moralni razlog da se ugovorne stavke učine javnima. Drugi se zasniva na činjenici da će cjepiva biti i kupljena javnim novcem. A ako su kupljena javnim novcem najnormalnija je stvar da javnost zna po kojoj cijeni i pod kojim uvjetima su kupljena. Treći pak razlog proizlazi iz nužnosti šire koordiniranosti cijepljenja. Jer kao što nije moguć socijalizam u jednoj državi tako isto nije moguć ni imunitet u jednoj državi. A neke države su bogatije od drugih. Transparentnost cijena i distribucije je nužan preduvjet pravednosti i efikasnosti cijepljenja. Sve dok procijepljenost na svjetskoj razini ne bude zadovoljavajuća nećemo biti mirni.
Međutim, i dalje malo znamo o ugovorima koji su se potpisali. Tu i tamo se otkrije cijena doze cjepiva pa se kasnije korigira. Neke firme ponosno izjavljuju da će proizvodnju i distribuciju odraditi neprofitno, samo da pokriju troškove, a mi pritom ne možemo procijeniti je li posrijedi samo PR ili na brojkama zasnovani PR. No, javljaju se sve veći pritisci na institucije i kompanije da objave ugovore. Još u devetom mjesecu su u Europskom parlamentu zastupnici tražili od Sandre Galline, birokratkinje u Europskoj komisiji zaduženoj za nabavku cjepiva, više transparentnosti. Ona ju je obećala, ali zasad ništa. U SAD-u također postoje organizacije i istaknutiji pojedinci koji nastoje natjerati uključene da svima predoče stavke. I to je jako važno jer postoji i četvrti razlog koji nismo spomenuli: tajnost ugovora dodatno pridonosi rastu teorija zavjere o ulozi cjepiva. Što su ugovori o kupovini cjepiva tajnovitiji, to će se manje ljudi cijepiti. A što se manje ljudi cijepi to smo sve dalje od kraja pandemije. Da parafraziramo slogan sa svježe obojanih zidova: džabe ste cijepili.