Studija “Kako do vrtića za sve? Mogućnosti financiranja sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja”, nedavno je objavljena u nakladi Ureda UNICEF-a za Hrvatsku, a napravljena je sa ciljem unapređenja politika koje se odnose na roditelje i djecu, a usmjerene su univerzalnoj dostupnosti vrtića. Cilj studije bio je pružiti informacije za oblikovanje politika koje mogu pomoći savladati postojeće prepreke i osigurati rani i predškolski odgoj i obrazovanje za svu djecu u Hrvatskoj. Studija je stoga posebno usmjerena na rješavanje pitanja financiranja rada vrtića u decentraliziranom sustavu, no ovdje ćemo staviti naglasak na rezultate o nejednakosti u sustavu predškolskih programa.
Iako se stanje u zadnje vrijeme popravlja, Hrvatska i dalje ima jednu od najnižih stopa upisa u sustav predškolskog odgoja i obrazovanja (za djecu od treće do šeste godine) u Europskoj uniji, a velike razlike postoje i unutar zemlje. Sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj u značajnoj je mjeri decentraliziran, a lokalne samouprave odgovorne su za najveći dio financiranja i pružanja usluga što dovodi do niza različitih oblika financiranja na lokalnoj razini, a prethodna istraživanja ukazuju na to da su financijske prepreke jedan od razloga zašto mnoga djeca ostaju neupisana. Jedna od ključnih informacija koje se mogu naći u studiji je činjenica da predškolski programi u Hrvatskoj nisu svoj djeci jednako dostupni, što je posljedica regionalnih razlika, a posebno je izraženo u slabije razvijenim i ruralnim sredinama. Lokalna uprava snosi odgovornost pružanja ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, uključujući i pravo na osnivanje novih dječjih vrtića. Međutim, osim obveznih programa predškole u trajanju od 250 sati, pravni okvir ne uspostavlja pravo djeteta na mjesto u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Cjenovna dostupnost izazov je kućanstvima s niskim primanjima, a stopa upisa niža je kod djece iz kućanstava u kojima su roditelji naveli kako djetetu teško mogu priuštiti vrtić, kao i kod primatelja dječjeg doplatka ili socijalne pomoći. Autori studije citiraju nedavno provedena istraživanja koja pokazuju da postoji jaka veza između visine primanja obitelji i upisa djece u vrtiće: veća je vjerojatnost da roditelji s nižim primanjima žive u jedinicama lokalne samouprave (JLS) u kojima nema vrtića, a tamo gdje vrtići postoje, veća je vjerojatnost da su oni manje dostupni i teže financijski priuštivi. Priuštivost, a osobito dostupnost, najčešće su prepreke u najmanjim naseljima (do 2000 stanovnika), dok su u velikim gradovima takvi izazovi rijetki. Primjerice, u istraživanju iz 2013. godine 66% roditelja koji su primali zajamčenu minimalnu naknadu izjavilo je da svojoj djeci ne mogu priuštiti vrtić, a 20% korisnika zajamčene minimalne naknade izjavilo je da u njihovoj lokalnoj zajednici nema vrtića. Slično tome, u istraživanju iz 2016. godine oko trećina ispitanika izjavila je da je razlog neupisivanja djece prvenstveno financijske prirode, a svaki deseti ispitanik izjavio je da je problem u (ne)dostupnosti vrtića. Također, manje od jednog djeteta od petero djece iz romskih kućanstava upisano je u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Sadašnja stopa upisa i njezin rast vrlo su nejednako raspoređeni diljem zemlje. Stope upisa u najrazvijenijim jedinicama lokalne samouprave (JLS) pet su puta veće od onih u najmanje razvijenima, pa tako neki JLS-ovi bilježe rast upisa veći od 75%, dok drugi jedva dostignu 30%. To dovodi do ozbiljne nepravde u sustavu jer šansa djeteta za upisom u sustav uvelike ovisi o tome gdje ono živi. Autori stoga zaključuju da bi pružanje ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja za svu djecu trebalo biti usmjereno na rješavanje ovih nejednakosti.
Autori studije ukazuju i na činjenicu da je rani i predškolski odgoj i obrazovanje sustavno nedovoljno financiran, a razlika se nadoknađuje sredstvima iz jedinica lokalne samouprave. U sustav su ukorijenjene nejednakosti između različitih geografskih područja, a decentralizacija ovlasti bez osiguranih sredstava izravno vodi do velikih razlika u troškovima i načinima financiranja. Autori zaključuju: “Kvalitetan rani i predškolski odgoj i obrazovanje temeljna su sastavnica osiguranja uspješnog razvoja djeteta i njegove buduće dobrobiti, a cijena univerzalnog pristupa ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, iako velika, nije previsoka, jer bi zahtijevala dodatnih 0,11 – 0,23% BDP-a ulaganja u sektor”. Kako bi se taj cilj postigao, autori studije u preporukama predlažu usklađeno djelovanje u čitavom sustavu, što bi zahtijevalo vodstvo tijela središnje države. Jedna od ključnih preporuka jest i zajamčiti pravo svakoga djeteta na mjesto u dječjem vrtiću, što bi također trebala biti inicijativa pod vodstvom središnje države.