Diega Armanda Maradonu sam prvi put “vidio” 8. lipnja 1990. godine. Utakmicom Argentina-Kamerun otvaralo se Svjetsko prvenstvo u Italiji. Iščekivanje same utakmice bilo mi je prožeto prvim fazama upijanja Maradonine veličine: od oca preko televizije do prijatelja koji su prenosili što su njima njihovi očevi rekli. Međutim, ono što se pamti iz same utakmice nije Maradona već ples Rogera Mille oko korner zastavice. Kamerun je pobijedio 1:0 i prvi put sam se našao pred nogometnom enigmom. Kako to da Maradona nije pobijedio? Vrlo brzo je došlo i do četvrtfinala s Jugoslavijom. U toj utakmici Maradona promašuje penal. Argentina je na kraju došla do finala, ali meni je u dječačkoj glavi ostao raskorak između Maradone kao boga i Maradone koji gubi od Kameruna i kojem Tomislav Ivković brani penal.
Godinama poslije raskorak je nestajao. Ne zato što je u karijeri nakon tog prvenstva nešto napravio čemu sam “uživo” svjedočio. Već zato što sam postepeno učio o tome što je sve napravio prije prvenstva, a i pratio što mu se događalo van terena. Maradona je igrač koji se pojavio u savršenom medijskom momentu: za razliku od Pelea televizijski je bio prisutan širom svijeta, ali za razliku od kasnijih zvijezda ta je prisutnost bila dovoljno rijetka da ostavi prostora za romantizaciju. Maradona je imao najbolje od oba svijeta: o njemu se učilo putem usmene predaje što je pridonosilo auri, ali ta se predaja mogla i dokazati na dostupnim snimkama koje nisu bile crno-bijele. Maradona je ušao u taj medijski tjesnac povijesnog pamćenja i s onu stranu povijesti – u legendu.
No, za ulazak u legendu nisu bili dovoljni samo nogometno umijeće i povijesni trenutak u razvoju komunikacije. Maradoninu legendu gradi i neizostavna socijalno-politička dimenzija. Odrastao je u siromašnoj četvrti Buenos Airesa u kući bez struje i vode. Siromaštvo u djetinjstvu mu je presudno odredilo kasnije političke sklonosti. Svojim anti-imperijalističkim stavovima, podrškom južnoameričkim političkim vođama poput Fidela Castra i Huga Chaveza, Maradona se jasno politički profilirao. No, sami Maradonini stavovi i tetovaže nisu toliko bitni za njegovu društvenu i političku ulogu. Oni su tu više kao ornamentika koja politički zaokružuje ulogu heroja puka. A ta uloga heroja satkana je od epizoda iz karijere koje su hranile dušu masama, pogotovo onima na potlačenom jugu.
U dresu nacionalne reprezentacije ključna epizoda je utakmica protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine. Toj je utakmici dodatnu tenziju dao Falklandski rat, a Maradona ju je riješio jednim od najboljih golova u povijesti i famoznom Božjom rukom. Tim se potezima Diego prometnuo u političkog heroja koji se nije osvetio samo Englezima nego i svim ostalim okupatorima sa sjevera. Svoju društvenu ulogu spasitelja i heroja narodnih masa na jugu zabetonirao je slavnom epizodom u Napulju. Klubu je donio dva naslova prvaka u obračunu s klubovima s bogatog sjevera i s onom ideološkom postavkom po kojoj “Garibaldi nije ujedinio Italiju već podijelio Afriku”. Maradona je naprosto postao političko i društveno oružje ljudi i grada koje je najbolje u svojim romanima opisala Elena Ferrante.
Iz njenih opisa Napulja najbolje možemo razumjeti zašto je Maradona tamo postao što je postao, doslovno religijska ikona. Siromaštvo koje ne dopušta društveni napredak, tradicionalni rodni odnosi koji se hrvaju s kaskajućom modernizacijom, stalno vijuganje između sive ekonomije i uređenog tržišta, izostanak političkih snaga koje bi sve te nepravde učinile mobilizacijskim potencijalom – to je bio kontekst koji je Maradonu učinio većim od života. Figurom koja dopušta i identifikaciju i sakralizaciju. Netko tko je isti kao i svi mi i netko tko je bog. Istovremeno i društveni ispušni ventil i simbol političkog prkosa. I religijsko rješavanje svih društvenih kontradikcija i utjelovljenje svih društvenih kontradikcija. Maradona je u Napulju bio heroj jer je sazdan od blata. Od svega društvenog prihvatljivog i neprihvatljivog. Baratanje loptom je tom blatu dalo sjaj i religijsku komponentu.
Dio tog blata sigurno je i mačizam, neizostavni dio nogometa. Kako onaj Maradonin, tako i obožavatelja. No, kako upozorava Cinzia Arruzza, feministkinja koja predaje u New Yorku, a porijeklom je s talijanskog juga, na svom Facebook profilu, priča nije tako jednostavna. Ne može se jedna karakteristika, bio to seksizam ili drogiranje, izdvojiti i tako delegitimirati sve ono što je Maradona značio jugu, muškarcima i ženama. On je heroj nastao iz društvenih kontradikcija – blata, a ne iz pripremljenih formula. I zato nije mogao biti čist k’o suza, već samo autentičan. Ili kako to precizno pojašnjava Arruzza: “…ljudi su uvijek manjkavi na ovaj ili onaj način, ali mogu istovremeno pridonijeti osjećaju oslobođenja potlačenih; taj čovjek pun kontradikcija, genijalan i odvratan, božanstven i isuviše ljudski, mogao je postati ne samo simbol anti-imperijalizma, već i digniteta potlačenih i koloniziranih: za Talijane s juga, za južnoamerikance, za Palestince… Mogao je zabiti gol rukom Englezima i nabiti im ga u facu (nikad mu nisu oprostili); mogao je utjeloviti mogućnost bivanja snažnim protiv moćnih i bogatih, za milijune djece i mladih ljudi, muškaraca i žena; bio je kao rijetki lijepi cvijet koji je izrastao iz gnoja, a ne iz lijepo uređenih vrtova bogatih. Društvene i materijalne kontradikcije rađaju nesavršene, manjkave i kontradiktorne heroje.”
Nogomet je rijetki prostor koji siromašnima i potlačenima pruža mogućnost društvenog uspona. I kao takav otvara enormni potencijal za identifikaciju. To smo mogli vidjeti i nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji kad su se počele u medijima masovno pojavljivati priče o teškim životnim putanjama hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Maradona je pored socijalne pozadine imao još nešto ponuditi za identifikaciju. Bio je slab, donosio je krive odluke, imao je bezbroj mana, uništavao je samog sebe: bio je kao i svi mi ostali. A istovremeno je pokazivao onu stvar establišmentu, bez obzira što mu je na neki način pripadao. Tu identifikaciju možda najbolje predočava scena iz Kusturičinog filma o Maradoni. Manu Chao na ulici pjeva pjesmu o njemu, “La Vida Tombola”, Maradona mu prilazi i sluša. Pratimo emocije na njegovom licu, u jednom momentu i zaplače. Ali najznakovitiji je trenutak kad se vraški nasmije na stihove o FIFA-i kao najvećim lopovima: Si yo fuera Maradona / Saldría en mondovision / Para gritarle a la FIFA / Que ellos son el gran ladrón! Tko se u tom trenutku ne nasmije zajedno s Maradonom, ne zna što propušta. A taj je natpis – ne znate što propuštate – osvanuo na napuljskom groblju nakon što je Diego donio prvu titulu u grad.