Institucionalizirana filozofija u Hrvatskoj više služi reprodukciji političke elite nego neovisnom promišljanju života i svijeta. Smrt jednog od takvih “filozofa” ponukala nas je da damo sažet prikaz jedne konzistentne političke linije.
Stanje filozofske znanosti u Hrvatskoj moguće je osmotriti i bez pripadajućih knjiga ili stručnih radova. Naročito je tako u slučaju kad važnost znanstvenih tekstova uporno izostaje u dijelu priče koji se najviše eksponira u javnosti. Pogledajmo zato malo bolje kako izgleda pozicija hrvatske filozofije tamo gdje se ona još često i spominje. Posrijedi su filozofski krugovi koje bismo dakle trebali smatrati establišmentom u toj humanističkoj disciplini, ali i šire.
Poslužit će nam dva aktualna povoda; prvi je uglavnom korotni te komemorativni, a drugi pravosudni i znanstveno-politički. Prije par tjedana, naime, umro je Anto Kovačević, nekadašnji saborski zastupnik i, kao što je u prvom redu naglašavano po golemoj većini medija, filozof. Uz to je isticano da je bio žrtva komunističkog režima u zadnjem desetljeću SFRJ-a, kad je odrobijao šest godina zbog iskazivanja svojih nacionalističkih stajališta. I taj dio nije sporan, ali više nego dubiozna jest činjenica da od filozofije, u znanstvenom pogledu, iza njega nije ostalo, manje ili više, baš – ništa.
U redu, ostao mu je onaj doktorat koji je stekao u Beču kao stipendist austrijske vlade, a tad već bivši zagrebački te zadarski sjemeništarac. No preskočit ćemo znanu argumentaciju o tome da studij filozofije ne čini nužno filozofa, pa ni sama npr. profesura u toj znanosti. Takav vid forsiranja pukog akademskog stupnja pod vokaciju smatra se inače neumjesnim, makar bio formalno legitiman.
Najpoznatiji filozofski prinos Anta Kovačevića bila je ona saborska replika Vesni Pusić koju je “dragi Bog stvorio za madraca, ne za mudraca, a ona hoće biti mudrac”. Te je vrste mudroserina ostavio Hrvatskoj u amanet upravo napretek, i primarno ga se zato titulira filozofom. A nije od njega u ovoj zemlji otpočelo kićenje akademskim personalnim garnirungom, nažalost. Šampion našeg doba u toj kompleksaškoj aktivnosti bio je nesumnjivo prvi predsjednik RH Franjo Tuđman.
Nacionalno-identitetski retuš
Rijetko kad se dade, primijetit ćete, ovako surovo naletjeti na njegovo ime i prezime bez prethodnog spomena doktorstva. Moglo bi se tako bez puno oklijevanja ustvrditi da je Franjo Tuđman općenito najglasovitiji hrvatski doktor. U međunarodnim razmjerima, doduše, samo otkako je Zoran Milanović, danas peti predsjednik RH, onomad njegovim imenom nazvao zagrebački aerodrom.
Narečeni doktor Franjo Tuđman pritom nije bio filozof, nego povjesničar, mada i autodidakt, ujedno bez magisterija, ali sve to je za našu temu definitivno manje važno, ako uopće. Relevantniji su duboki tragovi znanstven(ičk)og mešetarenja, plagijatorstva i častohleplja. Oni su ga kroz širu akademsku zajednicu vjerno karakterizirali još od šezdesetih godina 20. stoljeća.
Čuveni se primjeri Tuđmanovih historičarskih kompromitacija vezuju uz imena poznatih znanstvenika Ljube Bobana, Mirjane Gross i Danka Grlića. Prije toga su nerazjašnjenima ostale i okolnosti završetaka njegova srednjoškolskog i visokog, inače vojno-akademskog obrazovanja. No dr. Franjo Tuđman je u ovom neveselom osvrtu ionako tek digresija, makar lično bio i rodonačelnik sindroma. A jest sindromska pojava na stvari, zagrebemo li dublje u motivacijsku podlogu posezanja za viškom nominalno-znanstvene slave. Sve se to ipak odvijalo u jeku grozničavog nacionalno-identitetskog i općedruštvenog retuša.
Nepostojeći studiji
Uslijed popratne nesigurnosti, kao i rastuće patrijarhalnosti društva, logično je da se alfa-mudraca kitilo preko svake mjere. No vratimo se s povijesti na filozofiju u nešto užem smislu, gdje potonja biva grubo podčinjeno služinče politike, odnosno politikantstva. Ne bi hrvatska filozofijska muka bila toliko izražena samo zbog Anta Kovačevića i sličnih, međutim, da nije danas još više generirana u vrhu struke. Riječ je o donekle naknadnoj manipulaciji; moćni državnički predšasnici, akademski marginalci, očito su temeljito obavili svoj posao.
Drugi aktualni primjer koji smo najavili tiče se jedne sudske presude iz sredine ovog mjeseca, po tužbi Ante Čovića protiv Vesne Vlahović Štetić. On je prorektor Sveučilišta u Zagrebu i profesor filozofije na Filozofskom fakultetu, a ona je tamo bila dekanica sve do proteklog ljeta. U međuvremenu je Čović podnio više odvojenih tužbi protiv Vlahović Štetić, sve zbog navodne povrede časti i ugleda, kao i zbog mobinga.
Ljetos je jednom presudom ustanovljeno da je bivša dekanica zaista oštetila kolegu. Uzalud se javno upozoravalo da se proces u značajnoj mjeri zasnivao na pitanju o tome je li Čovićev doktorski studij tzv. integrativne bioetike zaista bio osnovan u predmetno vrijeme. Naime, vrijeme u kojem je dobio i financijska sredstva za razvoj projekta. Pokazat će se da nije bio osnovan, iako se to nije pokazalo već na tom sudu, jer nisu ni priloženi dokazi o njegovu osnutku. A dokazi su bili itekako dostupni kod čak nekoliko nadležnih ustanova, npr. u državnoj Agenciji za znanost.
Povrh svega, drugostupanjski dio istog predmeta obilježen je na Županijskom sudu u Zagrebu i skandalom zbog učešća sutkinje koja je bila neizravno interesno povezana s Antom Čovićem. No drugi proces, onaj za odvojeni predmet, također se pozabavio istim pitanjem. Županijski sud u Splitu ustvrdio je bjelodani fakat da navedeni studij integrativne bioetike dandanas, jednostavno – ne postoji.
Akademsko-podzemno silništvo
Pustimo sad to što razni ozbiljni znanstveni autoriteti tvrde da u biti ne postoji ni ta Čovićeva integrativna bioetika kao relevantan filozofski smjer. Dekanica je Vesna Vlahović Štetić u svakom slučaju proljetos suspendirana i razriješena dužnosti upravo zbog infamne presude zagrebačkog sudišta. Istim je temeljem rektor Damir Boras, intimus Čovićev, na Filozofskom fakultetu oktroirao jednoga drugog prorektora za vršitelja dužnosti dekana. I nećemo širiti ovu mučnu storiju unedogled, ali treba s tim u vezi još podsjetiti na noviju sudbinu filozofije pri Hrvatskim studijima u Zagrebu.
Tamo je sve počelo, kad se radi o Anti Čoviću, a završilo je zapanjujućom demonstracijom akademsko-podzemnog silništva. Hrvatski studiji institucionalno su pometeni u međuvremenu, samo zato što je grupa mlađih profesora filozofije, u njihovu primjeru i filozofa, poželjela biti korektna u kontekstu znanosti. Prokazali su Čovića zbog izvjesnih manipulacija, e da bi ta prijava godinama fermentirala pod ključem.
Čim je načas oslabio njegov utjecaj, a spisi došli na vidjelo, pokuljao je efekt i afekt zbog kojeg sad trebamo ovako pisati o sveučilišnom vodstvu, te velikom dijelu pravosuđa i državne politike. Tako i o nesretnoj filozofiji u Hrvatskoj, glavninom rukovođenoj posve neznanstvenim prioritetima. I nije da će društvena krema iživljavanjem nad njome ikad nametnuti neku utjecajniju školu mišljenja, ali onu bezumlja već jest.