Zdravlje naše ekonomije ne ovisi o ishodu sukoba između “gastrotainera” i lijenog birokrata. To ne znači da one kojima je djelatnost zabranjena ne treba obeštetiti, ali također i ne znači da moramo svakodnevno podnositi njihove besmislice o funkcioniranju ekonomije.
Ponovo smo završili u istoj ideološkoj stupici. Kao i za vrijeme proljetnog lokdauna rasprave o ekonomskoj dimenziji pandemijske krize opet su se svele na pitanje ugostiteljskih objekata i pravedne kompenzacije za njihovo zatvaranje. I ne bi bilo ništa sporno u tome da rasprava ostaje na razini samih kompenzacija i olakšica. Svima kojima je država zabranila rad radi zaštite pučanstva od zaraze trebaju biti ponuđeni neki oblici pomoći. Sporno je to što se diskusija odvija na razini ekonomije kao takve, a okvir je pojednostavljen do potpuno bizarnih razina.
Kao što je poznato, ugostitelji su nezadovoljni mjerama pomoći koje nudi Vlada. To je njihovo sasvim legitimno pravo kao i bilo kojeg drugog sektora. Međutim, problemi se javljaju u pozadinskim objašnjenjima funkcioniranja ekonomije i njihove uloge u njoj. S obzirom na to da su najglasniji i da dobivaju najviše medijskog prostora, što je donekle i opravdano činjenicom da su najizloženiji novim mjerama zatvaranja, stječe se dojam da se ekonomija vrti samo oko njih. Zdravstveni sustav i zdravlje stanovništva ćemo ovdje “velikodušno” zanemariti. Tako smo iz njihovih usta mogli čuti i različita tumačenja ekonomske dinamike koja doslovno nadilaze granice pristojne argumentacije. Čuli smo, između ostaloga, da će naše kafiće, ako država ne uskoči, preuzeti strani ugostiteljski lanci. Kao da neki francuski lanac jedva čeka preuzeti kafiće u Donjem Miholjcu i Ogulinu i kao da je to u tom sektoru uobičajena praksa. Tom “anti-imperijalističkom” duhu pridodavale su se i procjene o njihovoj ulozi u proizvodnji dodane vrijednosti. Saznali smo da se kava u kafićima melje i da je to naša bitna uloga u opskrbnom lancu i proizvodnji dodane vrijednosti, a da u aparatima u koje ljudi ubaci novac već ulazi smljevena i tako ne pridonosi našoj ekonomiji.
Ekonomija kao igra nulte sume
Možemo prihvatiti i da je donekle razumljivo da se različitim interpretacijskim avanturama nastoji sektor prikazati važnijim kako bi se u pregovorima s Vladom stekla snažnija pozicija. Kao i to da je ugostiteljstvo u Hrvatskoj zbog slabosti ekonomije i turističke orijentacije važan sektor. Ali takve argumentacije krive sliku ekonomije tako što probleme i karakteristike jednog sektora predstavljaju kao zadatu ekonomsku prirodu. U tome im sekundiraju i medijski analitičari koji su im odmah pohrlili pridržati ljestve i za sve optužiti državu i javni sektor. Jedan od zahtjeva ugostitelja jest i smanjenje PDV-a u njihovoj djelatnosti. Vladino odbijanje ideje odmah se na glavnim liberalnim portalima, Indexu i Telegramu, protumačilo prilično jednostrano. Tamo se tvrdi da Vlada ne želi smanjiti PDV kafićima jer inače ne bi mogla plaćati “previsoke” plaće u javnom sektoru. Tako javnost doslovno dobiva sliku o ekonomiji kao igri nulte sume između između PDV-a u ugostiteljstvu i plaća u javnom sektoru.
Možemo se slagati ili ne sa smanjenjem PDV-a, to je predmet rasprave. Ali okvir rasprave je itekako problematičan. Nitko da spomene da je PDV regresivan porez koji više pogađa siromašnije jer ga jednako plaćaju kao i bogatiji što u izračunu znači da im je stopa zapravo viša. Nemamo ni nikakva istraživanja o tome jesu li se i koliko mijenjale cijene u prethodnom periodu kad je PDV u ugostiteljstvu bio smanjen na međustopu. Kao što ne znamo ništa i o tome koliko bi državni proračun izgubio smanjenjem PDV-a i u kakvom je odnosu ta cifra sa smanjenjem plaća u javnom sektoru. U krajnjoj liniji ne znamo ni koliko bi pad plaća u javnom sektoru utjecao na smanjenje prometa u ugostiteljstvu, a sigurno bi. A da ne govorimo o tome kakvim bi se drugim porezima, poput progresivnijih varijanti poreza na dohodak, moglo kompenzirati smanjenje PDV-a. Sve su to neophodne stavke rasprave koje uporno izostaju, a mi dobivamo samo sliku ekonomije koja se sastoji od dvije posude: u jednoj su sredstva privatnog sektora, a drugoj javnog, a sva dinamika se odvija prelijevanjem iz jednog u drugi.
Pored svih tih fiskalnih nijansi, uporno se zanemaruje i ekonomska logika funkcioniranja ugostiteljstva. O tome smo već pisali u jeku prve runde rasprava, ali vrijedi ponoviti. Ugostiteljstvo, kao i većina uslužnog sektora, ne može rastom produktivnosti spustiti cijene svojih proizvoda i tako potaknuti veću potražnju. Ona cijene može sniziti jedino nižim porezima i nižim plaćama koje u sektoru uglavnom imaju veći udjel u cijeni finalnog proizvoda nego u industriji. Naravno, potražnja se može povećati i kvalitetom usluge, ali to je drugi par rukava. Drugi način za povećanje potražnje jest povećanje plaće u ostalim sektorima, pa tako i u javnom. Ovaj drugi način se uglavnom ne uzima u obzir, a iz prvog su jasni zahtjevi ugostitelja. Međutim, ti se zahtjevi ne mogu i ne smiju predstavljati u ruhu nekakvih pokretača ekonomije i definicije ekonomije kao takve. Oni su specifične sektorske prirode.
Jedna od posljedica takvih transformacija specifičnih zahtjeva u željezne ekonomske principe jest i politička podjela u sferi ekonomije. Ljevica je za poreze, a liberali (i desnica) za ekonomsku aktivnost kao takvu. Nažalost, na ovu podjelu često pristaje i sama ljevica. Što i nije čudo s obzirom na trenutnu političku i društvenu slabost i na to da jedino država u ovoj situaciji nudi instrumente za provođenje određenih politika kojima bi se realizirala određena društvena vrijednost koja se zastupa. Međutim, u takvim raspravama su liberali bliže argumentacijskoj pobjedi iz prostog razloga što se državni proračun financira iz ekonomske aktivnosti koja se odvija s usmjerenjem na profit. Naravno, ne može se automatski ponuditi ideja ekonomije koja se ne odvija na profitnim osnovama i implementirati. Ali može se širenjem okvira rasprave liberalima izbiti nekoliko argumenata iz rukava ma koliko im sama priroda ekonomske aktivnosti išla na ruku. U krajnjoj liniji, lako je zastupati kapitalističke vrijednosti u kapitalizmu o čijoj uspješnosti ovisi preživljavanje milijuna ljudi. To je kao da navijaš za ribu da plivu ili za pticu da leti.
Globalni problemi
Za početak, treba odmah dati do znanja da porezi i javni sektor nisu socijalističke izmišljotine. Oni su kroz 20. stoljeće, a pogotovo nakon Velike Depresije, postali neizostavni dijelovi kapitalističkih ekonomija jer su od njih imale koristi. Njima su se štitile strateške proizvodne grane od konkurencije, bili su neophodan faktor za istraživanje i razvoj i posljedično inovacije što si pojedine kompanije ne bi mogle priuštiti, njima je izgrađena infrastruktura nužna za proizvodnju i cirkulaciju roba koja je također razinom investicijskog zamaha premašivala profitne kapacitete individualnih poduzeća. Također, porezima se financirao ključan dio javnog sektora, a to je socijalna država. Iako smo posljednjih četrdesetak godina svjedočili suprotnom trendu, nema ništa inherentno neprijateljski u socijalnoj državi naspram kapitala. Ona je sigurno nastala kao posljedica radničkih borbi i uspostave socijalizama na istoku, ali i kapitalu može pružati benefite. Kroz obrazovni i zdravstveni sustav se dobiva “besplatna” obrazovana i zdrava radna snaga, pokriva se skrb o djeci, a i naknadama za nezaposlene se rezervna armija rada održava spremnom za uskočiti kad zatreba.
Postoje, dakako, i različiti interesi između pojedinih kapitala i interesa kapitala općenito. Pojedini će se buniti zbog poreza kojim se financiraju socijalni transferi, ali na općoj razini će se lakše sagledati ukupni benefiti. Naravno, kad profiti iz bilo kojih razloga padnu ispod određene razine, što se počelo događati sedamdesetih godina prošlog stoljeća, onda i zahtjevi za smanjenjem poreza i radničkih plaća postaju unisoni zbor. Međutim, svakoj nacionalnoj ekonomiji je u nekom obliku neophodan javni sektor. On može biti ovakav ili onakav, nefunkcionalan ili efikasan, ali bez njega se ne može planirati razvoj – od istraživanja do subvencija – niti se mogu ublažiti učinci tržišnih hireva na živote ljudi. Pored činjenice da porezi i javni sektor nisu ništa inherentno socijalističko, raspravi u Hrvatskoj uporno promiče da se ekonomija ne odvija samo u Hrvatskoj i da se globalni kapitalizam nalazio u problemima i prije pojave pandemije.
U nas se stječe dojam kako je sve oko nas itekako funkcionalno, a samo mi zapinjemo zbog poreza, birokracije i uhljeba. I pritom se uporno zaboravlja da glavni problem kapitalizma nije njegova možebitna neefikasnost u alokaciji sredstava već upravo njegova uspješnost. Jednostavno je preuspješan i to mu je ključna boljka jer se ta uspješnost ne prelijeva u opći visoki standard zbog specifične valorizacije rada. Svijet se već neko vrijeme nalazi u krizi prekomjerne proizvodnje. Naprosto su proizvodni kapaciteti trenutno dovoljni za održavanje postojeće potražnje i “potreba” i to dovodi do stagnacije u produktivnosti i profitabilnosti. Na tržište se može ući samo ako se nekoga izbaci. Možda se nama prema aplikacijama na pametnim telefonima čini da smo produktivniji nego ikad, ali brojke su naprosto neumoljive. Ne postoji dovoljna profitna motivacija.1 I kako da se u tom kontekstu industrijske zasićenosti postavi Hrvatska? Rimac ili netko drugi mogu ući u neki opskrbni lanac, ali tu zapravo priča završava bez obzira na to kakvi nam država ili javni sektor bili. Što ne znači da ne mogu biti bolji. Radi se naprosto o tome da nam ekonomsku sudbinu određuje pozicija u globalnoj podjeli rada, a ne sukob između inovativnog gastrotainera i lijenog birokrata. Mogli smo biti bliže Njemačkoj poput Slovačke i tako se integrirati u njihovu autoindustriju, ali geografija nam nije bila sklona.
Bez obzira na pandemiju, naše probleme nećemo riješiti rješavanjem problema vlasnika kafića. Oni se rješavaju na globalnoj razini, a zasada jedino tako da centralne banke već deset godina pumpaju novac u ekonomiju. Omiljena uzrečica Margaret Thatcher glasi: “Problem sa socijalizmom je taj što kad-tad nestane tuđeg novca.” Naši liberali upotrebljavaju je i za objašnjenje funkcioniranja javnog sektora. Međutim, priroda suvremene ekonomije sugerira da je prikladnije socijalizam zamijeniti kapitalizmom.
- Vidi nedavno objavljenu studiju Aarona Benanava. [↩]