Nedavni “veto” bugarske vlade na otvaranje pregovora Sjeverne Makedonije s Europskom unijom ponovno je pokazao nedostatak značajne politike pomirenja na Balkanu, zajedno s rastućim unutarnjim kontradikcijama u EU. Osim regionalnih i međunarodnih političkih previranja koje je izazvao ovaj čin, također je potaknuo snažnu mobilizaciju u Sjevernoj Makedoniji oko nasljeđa i diskursa antifašizma.
Makedonski premijer Zoran Zaev nedavno je u pokušaju da kontaktira bugarsku vladu koja zahtijeva priznavanje bugarskih korijena modernog makedonskog nacionalnog identiteta i jezika, kao i reviziju povijesnih knjiga u kojima je Bugarska predstavljena kao fašistička okupatorska sila tijekom Drugog svjetskog rata, dao nekoliko nespretnih izjava. U intervjuu za bugarsku novinsku agenciju Bgnes, Zaev se borio s bugarskim zahtjevima, kazavši da “Bugarska nije fašizam” i “da je na početku postojala uprava, a kasnije su se bugarski vojnici pridružili antifašističkoj borbi i oslobodili nekoliko makedonskih gradova”. Također je izjavio da su “političari za vrijeme Jugoslavije, a i prije toga, držali dvije države razdvojene.”
Gotovo istovremeno s objavom intervjua u medijima, društvene mreže preplavljene su antifašističkim objavama. Obični ljudi, novinari, umjetnici, političari, a također i mnogi visoki članovi Zaevljeve stranke, izražavajući bijes i duboko neslaganje s njegovim komentarima, počeli su opširno objavljivati povijesne dokumente o bugarskoj okupaciji, a mnogi su pisali o povijesti svojih obitelji, što su popratili slikama partizanskih baka i djedova koji su izgubili svoje živote boreći se protiv bugarske vojske.
Potom su i mediji zajahali val objava na društvenim mrežama, pri čemu je riječ antifašizam postala nezaobilazna fraza gotovo svake javne i privatne rasprave. Gotovo da nije bilo nikoga tko nije stao na stranu antifašizma, uključujući mnoge tvrde desničarske nacionalističke skupine i političare, pa čak i članove VMRO-DPMNE, stranke koja još od 90-ih u svojoj centralnoj političkoj naraciji ima “antikomunjarstvo” ugrađeno kao njegov glavni politički pogon.
Stoga je jasno da je mobilizacija antifašističkog diskursa u vezi s bugarskom blokadom instrumentalizirana u izgradnji novog protubugarskog nacionalizma, što uključuje i izjave Zaeva. Njegova stajališta sve češće se doživljavaju kao pokušaj povijesnog revizionizma, a ni njegov naknadni pokušaj sanacije štete objavom na Facebooku da je “naša nacija zasnovana na antifašističkoj baštini”, nije mogao poništiti takvu reputaciju i percepciju Zaeva kao trgovca nacionalnim interesima i povijesnim nasljeđem.
Instrumentalizacija antifašizma
Latentna i široko rasprostranjena upotreba pojma “antifašizam” otkrila je nedostatak odgovarajućeg diskursa o tome što zapravo on podrazumijeva, kako u povijesnom, tako i u suvremenom kontekstu. Sličan intenzitet prisutnosti pojma “antifašizam” u javnom diskursu dogodio se prošle godine u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je korišten za demonizaciju progresivnih pokreta i demonstracija protiv rasno motivirane policijske brutalnosti. U američkom kontekstu, upotreba “antifašizma” nije donijela nikakve konotacije prošlih iskustava i povijesti antifašističkog pokreta, ali postala je ključna i za desno krilo i za centrističko-liberalne političke skupine koje su tom etiketom označavale “nasilne ekstremističke prosvjednike protiv policije”.
U oba slučaja moguća je instrumentalna uporaba izraza “antifašizam” prisvajanjem termina i pripisivanjem novih značenja za različite političke ciljeve različitih skupina i tendencija koje su u suštini anti-antifašističke. Ono što uopće omogućuje takvu instrumentalizaciju je sistemski nemar prema antifašističkim vrijednostima, njegova isključenost iz formalnog obrazovanja i političke retorike. Još od Drugog svjetskog rata, novi liberalni poredak neprestano je proturao koncept antifašizma na vrlo specifično povijesno mjesto – Drugi svjetski rat – čime je eliminirao njegove potencijalne upotrebe u današnjoj politici. Pomak ka diskursu o ljudskim pravima omogućio je postavljanje standarda za demokratska društva i države, ali je također omogućio nepriznavanje fašističkih tendencija u glavnoj političkoj areni, i to uvođenjem širokog spektra termina koji zamagljuju potencijale za mobilizaciju utemeljenu u antifašističkim vrijednostima i otežavaju izgradnju međunarodnih mreža solidarnosti i zajedničke borbe.
Drugi razlog sistemskog potiskivanja antifašizma iz javnosti može se pronaći u činjenici da posljednjih godina uslijed sve većeg fokusa mejnstrim politike prema politikama identiteta, vladajuće elite i vlade žele izbjeći prihvaćanje političkih ideala koji se sve više nalaze u kontradikciji. Identitetska pitanja postajala su sve prisutnija, posebno nakon migracijskog toka i ponovne tradicionalizacije europskih društava koja se očitovala povećanom prisutnošću religije, regulacijom ženskih tijela zakonima o pobačaju, promicanjem obiteljskih vrijednosti i suzbijanjem kulturnih manjina, kontrolom medija, itd. Time su se zakonodavstvo i institucionalna praksa sve više otuđivali od antifašističkih političkih vrijednosti i načela.
Koja mjera fašizma?
U Sjevernoj Makedoniji, kao i u drugim bivšim jugoslavenskim republikama, ovaj proces otuđenja od antifašizma naglo se dogodio početkom 90-ih kroz nove procese izgradnje države. Te je procese obilježila krajnja etnocentrična tendencija, koju slovenski filozof Rastko Močnik dokumentira u svojoj knjizi “Koliko fašizma?” te tvrdi da nije bilo pitanje radi li se o fašističkom procesu, već o tome koliko je fašistički bio.
Svjedočeći mobilizaciji antifašističkog diskursa u Sjevernoj Makedoniji (kao jednog od najvažnijih nasljeđa i ključnih trenutaka u izgradnji moderne makedonske države), ne može se ne postaviti pitanje novije baštine 90-ih koja se čini kao razdoblje izuzeto od općeg antifašističkog nasljeđa promoviranog ovih dana. Prvi ustav nove neovisne Republike Makedonije donesen 1991. godine zanemario je cijelo antifašističko nasljeđe i, ostavljajući po strani cijelu povijest bratstva i jedinstva, uspostavio je monoetnički sustav za multietničko društvo. Dugo i iscrpljujuće desetljeće koje je uslijedilo obilježeno je etničkim napetostima i dominacijom nacionalističke politike koja nije imala nikakve veze s antifašizmom. Naše je društvo moralo proći kroz oružani sukob, reviziju ustava i dulje razdoblje institucionalne prakse kako bi se omogućilo uspostavljanje liberalnijeg političkog sustava u zemlji. Međutim, ovaj je sustav još uvijek prilično daleko od načela koja se danas smatraju glavnom baštinom naše regije.
Sad kada je antifašizam ušao u javni diskurs na “glavna vrata”, onim društvenim i političkim akterima koji istinski prihvaćaju njegove vrijednosti ostaje da inzistiraju na otvaranju i produbljivanju sadržajne rasprave oko njegovih načela i vrijednosti, predstavljajući i povijesnu ulogu koju je on igrao u oslobađanju balkanskog stanovništva kao i sadašnji potencijal u radikalnoj transformaciji regionalnih političkih referenci i odnosa.