Nažalost, jučer smo saznali da je zeleno-lijevoj koaliciji u hrvatskom političkom životu došao kraj. Ili barem onom obliku u kojem je do sada funkcionirala. Članovi platforme Možemo su odlučili da na lokalne izbore u petom mjesecu naredne godine neće izaći u koaliciji s Radničkom frontom (RF). Nažalost, o tome smo prvo saznali preko Facebook statusa istaknutog člana RF-a, a ne preko službenog priopćenja neke od članica koalicije. Takav ishodišni način komunikacije je nametnuo kasniju prokazivačku medijsku logiku koja će vjerojatno nas, bivše i buduće glasače bilo koje od opcija, ostaviti uskraćenima za neka fundamentalnija saznanja od optužbi za ucjene.
Bez obzira na to, ovakav scenarij je bio sasvim izvjestan. U najavi za predparlamentarne izbore smo pisali da o tome da su Možemo i RF savršen par, ali da ta savršenost ne proizlazi iz neke organske komplementarnosti već iz međusobnog poništavanja nepovoljnih karakteristika – barem u javnoj percepciji. Možemo RF-u poništava “naivnost i rigidnost”, a RF Možemou “tehnokratski” imidž i liberalnu dimenziju koja ga ne odvaja previše od ostalih generičkih anti-korupcijskih stranaka. Takav oblik bliskosti je teško održiv i na intimnom i na političkom planu. Drugim riječima, otvara prostor za široku lepezu prijepora iza fasade od kojih će jedan neminovno poslužiti kao okidač za prekid, barem jednoj strani.
Prema onome što se dalo saznati iz istupa pojedinaca i reakcija u medijima, povod za glasanjem i prekidom suradnje bile su trzavice oko taktike na predstojećim lokalnim izborima. Iz Radničke fronte tvrde da ih je Možemo otkantalo zbog suradnje sa SDP-om na izborima u Zagrebu. Prema njima, ta suradnja je uvjetovana uskraćivanjem podrške Možemoa Katarini Peović, kandidatkinji RF-a za gradonačelnicu Rijeke koja će se tamo suprotstaviti dugogodišnjem gradonačelniku Vojku Obersnelu iz redova SDP-a. Iz Možemoa ovu optužbu demantiraju i tvrde da su glasanju o koaliciji pristupili jer ih je Radnička fronta ucjenjivala podrškom Katarini Peović. Nismo kontaktirali nikakve visoko imenovane ni neimenovane izvore tako da se nećemo upuštati u formalne istinitosti ovih tvrdnji već ćemo pažnju posvetiti široj političko-ideološkoj slici i sudbini posvađanih partnera. Pritom ćemo veću pažnju posvetiti platformi Možemo jer su oni raskid i inicirali.
Naime, sasvim je očito po presjeku najistaknutijih ličnosti i sastavu članstva da je unutar platforme postojao nezanemariv broj ljudi koji je u suradnji s RF-om otpočetka vidio neko nužno zlo. Bez obzira na to što tko mislio o političkim kapacitetima RF-a, taj kadar u platformi ne bi bio sklon suradnji ni sa snažnijom i profiliranijom socijalističkom strankom. Naprosto se radi o ideološki nepomirljivim stavovima. Bilo je za očekivati da će taj liberalni dio stranke prevagnuti u trenutku u kojem se i vodstvu učini da suradnja s RF-om, iz ovog ili onog razloga, opravdanog ili ne, više nije moguća. Ono što je najveći problem u tom aspektu priče je taj što vjerojatno nikad nećemo čuti jasno ideološko ograđivanje i političku raspravu o ključnim razlikama između Možemoa i RF-a koju svi samo njušimo po figurama i retorici, a nikad se nije povela po ključnim društveno-ekonomskim pitanjima. Nedavno smo, što je bio i dovoljan indikator budućnosti suradnje, svjedočili odvojenim prijedlozima porezne reforme koji se nisu fundamentalno razlikovali. Tu smo saznali da svjetovi nisu baš toliko ideološki nespojivi – ili preciznije, da Radnička fronta nije baš “politički suluda”.
Problemi za Možemo
Najveći problem za Možemo što se tiče budućeg političkog djelovanja je taj da oni više ne kontroliraju narativ o svojoj putanji. Naime, bez obzira na motivacije koje stoje iza ovog ishoda, on se uklapa u kampanju koju već neko vrijeme vode mejnstrim mediji i analitičari, a sastoji se od podrivanja koalicije između platforme i RF-a. Nakon što je koalicija opozvana i suradnja prekinuta, slijedi sasvim očigledna reakcija: drago nam je da su Tomašević i ekipa shvatili lekciju, riješili se djetinjastog tereta i napokon ušli u krug ozbiljnih političara. Bez obzira na to što mislili o prekidu koalicijske suradnje, odluka donešena u tako posloženom političkom kontekstu definitivno pridonosi svojevrsnoj političkoj pacifikaciji. I mogu predstavnici platforme neprestano isticati vlastitu dosljednost i nepotkupljivost, ali ovjenčani ulazak u arenu ozbiljnih političkih igrača bitno tupi političku oštricu. Pogotovo ako je uvjet za taj ulazak bio rješavanje socijalističke retorike.
Drugi problem je onaj već istaknut u optužbama za prekid. Tko god tu bio u pravu, odluka o prioritetima gradsko/nacionalno definitivno određuje daljnje političko djelovanje. Prvenstveno iz razloga jer se politička putanja i kredibilitet Tomislava Tomaševića i platforme i dalje presudno sagledavaju kroz optiku svrgavanja Milana Bandića. To je, dakako, hvalevrijedan cilj, ali itekako koči nekakav nacionalni razvoj ljevice, bilo samostalno bilo koalicijski. Iz dva jednostavna razloga: gotovo sav politički fokus ide na Zagreb i tako se pridonosi daljnjoj centralizaciji politike, a i teško je u pokušaju rušenja Bandića nadići anti-korupcijski fokus koji onda i dalje ostaje ključno obilježje stranke. Naravno da se zbog samog nastanka platforme i steknutog političkog profila ne može “pitanje Bandića” rješavati tek usput, ali nužno je uzeti u razmatranje šire političke implikacije takvog pristupa. Suradnja s RF-om barem olakšava taj rad na paralelnim kolosijecima. Koliko god nekad RF-ovo nezgrapno prozivanje kapitalizma bilo neoperativno u političkoj svakodnevici.
Također, taj se problem čini djelomično “rješivim” u trenutnom odnosu političkih snaga u glavnom gradu. Ni SDP ni HDZ nemaju relevantnog kandidata, a nitko ni od nezavisnih ne iskače. Otvara se savršena prilika da se ide samostalno s Tomaševićem kao kandidatom i prisiljava sve ostale da se priključe pod vašim uvjetima umjesto da stavka u pregovorima bude RF. Ne znamo je li bio, ali reakcije istaknutih esdepeovaca na prekid su i više nego indikativne čak i ako nije bio. Kao što su indikativna i dodatna objašnjenja za prekid koja je iznio sam Tomašević. Utvrdio je da se RF nekorektno odnosi prema ostalim partnerima u koaliciji kao što su OraH i Nova ljevica. To je točno, ali posrijedi nisu zapravo partneri. OraH da nije u koaliciji ne bi postojao na političkoj mapi, a za Novu ljevicu nije uopće sigurno kolika je stranka i zašto zapravo nije dio platforme. Samo upitajte bilo koga u Hrvatskoj tko je čuo za Ivanu Kekin u kojoj je stranci. Većina će reći Možemo. Nerijetko su je tamo svrstavali i sami novinari u intervjuima koje su s njom radili. Također, valja se i prisjetiti da je gradska zastupnica iz redova te stranke neposredno pred jednu jako bitnu skupštinu za budućnost Milana Bandića naprosto otišla na Bali. Zašto je to manji uteg za rušenje Bandića od kandidature Katarine Peović u Rijeci? Valjda zato što ta stranka nije toliko relevantna. Ili tu ostaje da se nekako zadrži “lijevo” u zeleno-lijevoj koaliciji.
Što se pak tiče Radničke fronte oni će se naći u još težem položaju jer su naprosto slabija stranka u koaliciji. Stoga nije ni čudno što su ustrajali na održavanju koalicije. Ovakav rasplet će im u javnoj percepciji samo dodatno podebljati imidž “neozbiljne” stranke. A ovaj put će se tog imidža morati riješiti sami bez pomoći drugih aktera koji su im davali “ozbiljniji” ton. Samo to rješavanje sigurno neće ići kroz prokazivanje bivših partnera. I jednima i drugima bi bolje bilo da sve završi na dosadašnjim optužbama i da nam smireno i razložno predstave sve političke i ideološke razlike pa da se oni neopredijeljeni mogu odlučiti s kim ostati prijatelj nakon razvoda.