Pandemija korona virusa razotkrila je godine neulaganja u zdravstvenu infrastrukturu i kadrove te naglasila važnost javnozdravstvenih institucija. Lada Weygand podsjeća na osnove javnog zdravstva koje je postavio Andrija Štampar, pitajući se bi li njegovi medicinski principi danas smanjili osjećaj nesigurnosti usred pandemije.
Ako danas u tražilicu upišete “Andrija Štampar”, glavni rezultati koje Google nudi uz njegovo ime su testiranje, kontakt i drive in. Dakako, radi se o Nastavnom zavodu za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar u kojem je moguće testirati se na prisustvo koronavirusa. Osim što služi kao jedan od centara za testiranje, NZJZ je i jedno od edukativnih tijela koje stanovništvu dijeli upute i informacije o načinima sprječavanja zaraze, od kojih je jedan od glavnih ispravno pranje ruku.
Upravo je pranje ruku kao postulat osobne higijene bila jedna od poruka koju je prije sto godina Andrija Štampar prenosio diljem tadašnje Jugoslavije. Štampar je utemeljitelj zdravstvene službe u Jugoslaviji te je osnovao i organizirao preko 250 socijalno-medicinskih i higijenskih ustanova diljem zemlje (domovi narodnog zdravlja, zdravstvene stanice, dispanzeri za zaštitu trudnica, djece i majki, školske poliklinike, istraživački i dijagnostički instituti). Ono što njegov pristup medicini i zdravlju čini iznimno značajnim su principi socijalne medicine koje nastojao primijeniti na svim razinama – od osobnog kontakta sa stanovništvom (posebice u ruralnim krajevima), do planiranja zdravstvenog sustava na zakonodavnoj razini. Ti su principi sljedeći:
1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.
5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
8. Liječnik treba biti narodni učitelj.
9. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
Većina ovih principa u sve je većem raskoraku od današnje stvarnosti u kojoj ih kapitalizam i neoliberalna mantra individualizma okreću naglavačke. Ne samo da pacijenti danas sami traže (i biraju) doktora, nego ih mogu i ocijeniti od jedan do pet, naručiti na ponudi dana, a mogu bukirati i zdravstveno-turističke pakete. Odnos liječnik-pacijent danas više nalikuje odnosu kupac-pružatelj usluge, gdje kupac ima prividno široko polje izbora pružatelja usluge. Naravno, bogati kupac. Takva percepcija osobne slobode služi upravo narušavanju ideje da je organizacija sustava i dostupnosti zdravstvene skrbi odgovornost cijele zajednice, odnosno države. Ideja je to prema kojoj je potrebno brinuti se za zdravlje zajednice, ne pojedinaca, prema kojoj je zdravlje bitno, prema kojoj je kvaliteta života bitna, koja politiku gradi po mjeri čovjeka pa tako uzima u obzir brojne socio-ekonomske faktore. Nažalost, takva ideja kosi se s idejom maksimizacije profita.
Ono što je na prilično bolan način pokazala globalna zdravstvena kriza uzrokovana koronavirusom jest da je ideja zdravstva kao javnog dobra stvar prošlosti za većinu zemalja. Neulaganje u infrastrukturu i edukaciju novih medicinskih kadrova s jedne je strane otvorilo put razvoju privatnih zdravstvenih institucija i dodatno rasipanje zdravstvenog kadra, a s druge oslabilo povjerenje građana u kvalitetu javnog zdravstvenog sustava te im iz godine u godinu smanjilo pristup zdravstvenoj skrbi.
Samo racionalno
Ono što se isto tako pokazalo ironično istinitim su i prve dvije Štamparove točke, osmišljene također u vrijeme epidemija zaraznih bolesti s početka prošlog stoljeća (malarija, tuberkuloza, ospice i sl.): Važnije je obavještavanje naroda od zakona i Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima. Obavještavanje naroda je, kao što možemo vidjeti iz recentnog primjera svađe na relaciji znanstvenici-Vlada, postao performans s gotovo ritualističkim obilježjima, ali je daleko od toga da je u službi suzbijanja bolesti, odnosno podizanja razine zdravlja naroda. A priprema terena i pravilno shvaćanje zdravstvenih pitanja možda bi bili i izvediviji da nije do sljedeće paradoksalne situacije: živimo u svijetu u kojemu je društvo podređeno profitu i veliča se kult individualizma pa ne čudi da postoji nezanemariv broj ljudi koji u takvu logiku svijeta smještaju i namjerno stvaranje virusa kako bi se stekla određena kontrola nad resursima (novčanim, podatkovnim, teritorijalnim – ovisi koju teoriju primijenimo), ali s druge strane, na takav “napad” ne reagiraju solidarnošću nego pribjegavaju upravo istim takvim praksama – busanjem u individualistička prsa i pozivanjem na uskraćivanje osobnih sloboda.
Na pandemiju se nismo mogli pripremiti, ali smo mogli održati jakim sustav kojeg je utemeljio jedan od pionira epidemiologije, mogli smo ne podrediti ljudski život profitu, mogli smo slijediti vlastite smjernice o broju zdravstvenih radnika potrebnih za brigu o stanovništvu, mogli smo svašta… Ali u stvari nismo mogli. Jer privatizacija zdravstva nije proces koji se odvija u vakuumu. Ona je neodvojiva od ostalih globalizacijskih procesa koji se nerijetko provode kroz institucije kao što su Svjetska banka ili Međunarodna banka za obnovu i razvoj, čiji svaki zajam dolazi uz opsežan set preporuka i uvjeta za optimizaciju, financijsku održivost i učinkovitost zdravstvenog sustava. Iako deklarativno služe za poboljšanje sustava javnog zdravstva, u realnosti takvi programi dovode do daljnjeg odmicanja od ideje zdravstva kao javnog dobra i dodatno ograničuju pristup zdravstvenoj skrbi. Kada je primjerice 2014. Međunarodna banka za obnovu i razvoj odobrila zajam za financiranje Programa poboljšanja kvalitete i djelotvornosti pružanja zdravstvenih usluga u vrijednosti od 75 milijuna eura, u potpisanom ugovoru definirani su ciljevi (poboljšati kvalitetu zdravstva i djelotvornosti pružanja zdravstvenih usluga u RH) te skupine aktivnosti kojima će se Program provoditi (jačanje upravljačkih kapaciteta u zdravstvu i reorganizacija ustroja i djelovanja zdravstvenih ustanova, poticanje kvalitete u zdravstvenoj zaštiti i jačanje preventivnih aktivnosti, te očuvanje financijske stabilnosti zdravstva). A zatim su definirani i pokazatelji postignutih rezultata, od kojih je prvi smanjenje ukupnog broja kreveta u racionaliziranim bolnicama koji su klasificirani kao kreveti za akutno liječenje za 20% do 2017. godine, odnosno s 15.930 na 12.800.
Medicina za narod
Još od kraja osamdesetih, zdravstveni se sustav prikazuje kao velika amorfna masa koju je potrebno ukrotiti kako bi postala kvalitetna. Kad bismo samo konačno naučili brojati, bilo bi nam toliko lakše. Jer ako imamo xy komada novaca (a novac nam prema ovoj logici treba biti početna točka, ne ljudi), to znači da si možemo priuštiti xy komada kreveta, u kojima može ležati xy komada čovjeka na xy dana. Jedini problem u ovoj nadasve logičnoj i racionalnoj računici, kao što je korona pokazala, jest da bolest i život nisu nepromjenjivi faktori i ne možemo ih predvidjeti i unaprijed kvantificirati, niti je moguće zdravstveni sustav u potpunosti podrediti logici tržišta. Ono što nam je još zornije pokazala jest da na zdravlje i bolest itekako utječu brojni socio-ekonomski čimbenici. Primjerice, koliko god edukacija jest bitna i određenim osobnim radnjama (pranje ruku, nošenje maske) možemo donekle utjecati na širenje zaraze, nisu iste šanse za zarazu kod osoba koje si mogu priuštiti osobni automobil i kod onih koji moraju koristiti javni prijevoz, ili kod onih koji su u siječnju naručili tisuće maski i kod onih koji nose jedno te istu jednokratnu masku tjednima.
Ono čemu se možemo nadati jest da će se iz ove krize izroditi neki novi vid štamparovske medicine koji će ponovno u središte staviti narod i pravo na zdravlje za sve.