Baš uoči pete godišnjice Pariškog sporazuma Program za okoliš pri Ujedinjenim narodima (UNEP) objavio je redovito izvješće o stanju emisija stakleničkih plinova sa zaključkom da se svijet nalazi na putu globalnog zatopljenja. “Svijet i dalje hrli prema katastrofalnom porastu temperature od prosječnih 3 stupnja godišnje – što uvelike prevazilazi “obaveze” iz Pariškog sporazuma kojem je cilj zadržati zatopljenje ispod prosječna 2 stupnja Celzijusa godišnje” zaključuju u UNEP.
Podsjetimo, 2 prosječna stupnja godišnje na dnevnoj razini znači porast temperatura od 6 do 12 stupnjeva Celzijusa. Taj dnevni porast na godišnjoj razini čini razliku u broju dana snježnog pokrova nad npr. poljoprivrednim usjevima, ili broju sušnih dana. O tome ovise i gibanja vode i količina dostupne pitke vode pojedinim krajevima svijeta. A baš žestoke klimatske promjene, samo su ove godine uzrokovale pojavu globalnog virusa, požare u Australiji, Sibiru i polarnom krugu općenito. Samo u buktinji ove je godine stradalo pola milijardi jedinki životinja i znatno više biljaka. Popis izumirućih vrsta se povećava, broj jedinki u svim životinjskim populacijama se prepolovio te se i dalje smanjuje, a sve to utječe na rast popisa već izumrlih vrsta.
Sistemski globalni problemi na mikro razini odražavaju se između ostaloga na katastrofu gladi, pa su tako Svjetska organizacija za hranu (FAO) i Svjetski program za hranu (WFP) prošlog mjeseca objavili kako je samo ove godine od gladi umrlo 7 milijuna ljudi, gladno je više stotina milijuna (podaci se ponešto razlikuju, ali možemo broj gladnih zaokružiti na 300 milijuna), a u skupini jako siromašnih nalazi se dvije milijarde ljudi na planeti (jedna četvrtina ukupne svjetske populacije). Sa širenjem klimatskih katastrofa u SAD-u – posebno na njegovom jugu (npr.u Louisiani – gubitak tla zbog porasta razine mora) i zapadu (požari u Kaliforniji već su raselili milijune ljudi) dijelove planete neoštećene klimatskim promjenama sve je teže pronaći i među klasno privilegiranim zemljama ekonomske jezgre.
Trickle down
S druge strane, na zemlje periferije klimatske promjene osim ekoloških imaju i sve teže političke i socijalne posljedice. Dok zemlje pacifičkih otoka grade brane od nadirućeg mora ili odustaju od suvereniteta akumulacijom zemljišta u drugim zemljama na obližnjim kopnima, u Europi se rasprava još uvijek vodi o stupnju diskursa adekvatnog za komunikaciju s javnosti o klimatskim promjenama. Otvaraju se klimatski fondovi koji zjape prazni, politike za prisilu kapitala da financira sanaciju štete koju je izazvao još se uvijek svode na nevino koketiranje sa premoćnim partnerom. Uvodi se nova zelena terminologija čija je pojava obrnuto proporcionalna funkcionalnim zelenim pravnim i financijskim okvirom o čijem se uvođenju puno više priča, nego što ga se u praksi provodi.
U našim pak krajevima, južna Rumunjska se polako pretvara u pustinju, Crno more ostaje bez kisika i života, u Sloveniji nastaju tornada, a južna Hrvatska poplavljuje i polako se pretvara u tropsko područje. Dolinu Neretve čeka neizbježni kolaps ekosustava, a država ograničava ovlasti Sabora nad izdanim energetskim koncesijama. Resorni ministar je prema vlastitom priznanju laik u sektoru ekologije, što se vidi i prema izdanim koncesijama za istraživanje resursa fosilnih izvora energije te komotnom odnosu prema studijama o utjecaju na okoliš. Dok gubimo plinske (i političke) platforme, ribe u moru je sve manje, a pravila na ograničenje izlova morskog života, držimo se sve dok se ne nađemo oči u oči sa slasnom hobotnicom. Tek nekoliko godina nakon što smo mislili da ima nade za spas Periski, ove smo godine tog školjkaša dodali na popis izumrlih vrsta.
Samoprozvani prvaci obrane od klimatskih promjena redovno obilježavaju sve godišnjice, pa tako i ovu, petu od potpisivanja Pariškog sporazuma, a ipak, praktične promjene i dalje su kozmetičke, osmišljene tako da promjene sve što se promijeniti može bez da se uopće išta promijeni. Koliko se toga malo postiglo, bolno se vidi iz obilježavanja pete godišnjice potpisivanja Pariškog na medijima posvećenima informiranju o klimatskim promjenama. Pa se tako kao uspjesi navode: normalizacija cilja od 1.5 posto, normalizacija ideje da do 2050. godine imamo nula neto emisija stakleničkih plinova i slično. “Normalizacija” ovih ideja znači samo da biznismeni i političari iz zemalja jezgre i poluperiferije više ne ustaju od stola kad diskurs krene u smjeru ograničavanja njihovih privilegija.
Ipak, politička elita još uvijek je otporna na klimatske promjene, to znači da je kapital i dalje siguran. Normalizacija ideja i put sanacije klimatskih promjena znatno je duži proces nego što civilizacija ima vremena čekati. Institucionalnih promjena nema, Pariški sporazum nema središnji izvršni mehanizam. To ne znači da je neprovediv u praksi. Usprkos svim upozorenjima, usprkos svim studijama, pa i usprkos ovogodišnjem usporavanju ekonomije, ove smo godine stakleničkim plinovima dodali još milijardu tona CO2. Dok političari trenutno pristaju na sve ciljeve za 2050. čine to samo zato što su svjesni da to znači još pokoja dekada “laissez-faire” logike dok istovremeno prema nama ništa ne “trickle-down”-a osim nevolje. Riječima predsjednika Svjetskog programa za hranu: “Nema cjepiva za siromaštvo, glad, klimatske promjene i nejednakost”.