Pored već kontinuiranih pandemijskih izazova, najveći problemi s kojima se Europska unija suočavala prošlog tjedna bili su mađarski i poljski veto na proračun te pregovori oko Brexita. Oba su riješena u klasičnoj maniri: veto je izbjegnut kompromisom, a pregovori su se naprosto produžili. No, nisu to svi problemi koji muče tu “zajednicu naroda”. Pojavio se još jedan, a izvor mu je skroz na drugom kraju svijeta – u Čileu.
Naime, Europska unija i Čile su odlučili “apdejtat” 18 godina star trgovinski sporazum. Dosta toga se u ekonomiji promijenilo u proteklom periodu i “apdejt” je sigurno nužan. Čileanci bi htjeli smanjiti ekonomsku ovisnost o SAD-u i Kini, a Uniju prije svega zanima ono što krije pustinjska čileanska zemlja. A krije najveće zalihe litija na svijeta. Prema procjenama američkih geologa, čak više od polovice svjetskih zaliha litija nalazi se u Čile, najviše u pustinji Atacama. Europljani bi se tih zaliha htjeli “dočepati” po što povoljnijim uvjetima.
Kao što je poznato, litij je postao presudni materijal u automobilskoj industriji jer je ključan za skladištenje energije prikupljene iz obnovljivih izvora. Prema nekim procjenama, EU, a pogotovo Njemačka, već prilično kaskaju u tom sektoru za američkim i azijskim proizvođačima. Drugim riječima, previše su oklijevali u industrijskom prijelazu s automobila na fosilni pogon na one električne. Kako bi se taj konkurentski jaz smanjio nužan je stalan, pouzdan i cjenovno povoljan izvor litija. U razvojnim dokumentima EU se ističe da će joj do 2030. biti potrebno 18 puta više litija nego što ga sada koristi, a do 2050. godine čak 60 puta više. Također, EU potiče zemlje članice da što više javnih sredstava ulože u tvornice baterija.
Međutim, Čile nije baš spreman na slobodno-tržišno rješenje po pitanju vlastitih zaliha litija iako mu je trenutno na čelu desna, “neoliberalna” vlada. Sasvim razumljivo, naprosto u tom opskrbnom lancu ne žele biti samo izvoznik sirovog materijala već žele taj materijal i obrađivati unutar svojih granica i na svjetsko tržište plasirati proizvode s višom dodatnom vrijednošću. Pritom su svjesni da to ne mogu učiniti vodeći se slobodno-tržišnim principima jer bi europske kompanije na “neutralnom terenu” naprosto pojele čileansku konkurenciju. Zato domaćim kompanijama i onim stranim koji otvore pogone u Čileu namjeravaju prodavati litij po nižoj cijeni kako bi sa svojim proizvodima bili konkurentni na svjetskom tržištu.
Dakle, posrijedi je stara priča o industrijskom centru i periferiji koja izvozi sirove materijale. Europska unija bi željela da se stara priča odvija po standardnim žanrovskim obrascima, ali Čile ima neke druge ideje. I tu zapravo dolazi do zapinjanja u pregovorima. Dogovor o trgovinskom sporazumu bi morao biti postignut u prvoj polovici naredne godine, a vjerojatno je da ćemo samo iščekivati stupanj kompromisa. Žuri se Europskoj uniji jer konkurentska trka u proizvodnji automobila ne miruje, ali žuri se i čileanskoj vladi jer uskoro slijede izbori i pisanje novog ustava. Naime, vrlo lako bi se moglo dogoditi da nakon izbora i novog ustava novi čileanski predstavnici budu još zahtjevniji u pregovorima i ambiciozniji u vlastitoj industrijskoj strategiji.
Slični geopolitički i ekonomski izazovi nas možda uskoro čekaju i u Srbiji. Prema istraživanjima, a i tvrdnjama Aleksandra Vučića, ta zemlja raspolaže s velikim zalihama litija. Međutim, još nije pokrenut proces eksploatacije, zapeli su dogovori sa stranim firmama, ali Vučić je najavio da litij neće tek tako napuštati Srbiju kao izvozni materijal već da će se koristiti za proizvodnju električnih autobusa i automobila unutar Srbije. Naravno, s obzirom na Vučićevu “slabost” prema stranim investitorima i političko-ekonomske kapacitete Srbije, ovu najavu treba uzeti s dozom rezerve, ali litij je sigurno jači as u rukavu od poreznih olakšica.