Nakon što je posljednjih godinu dana vodila plinske diplomatske ratove sa svojim istočnim članicama, prikazujući njihove političare kao izrazito nerazumne ljude koji se protive zaštiti klime, Europska unija donijela je još jedan genijalan energetski plan baziran na reviziji tzv. “TEN-E” (transeuropske energetske mreže) regulative donesene u okviru prve energetske strategije iz 2013. godine (“Six-pack”, “Zimski paket” itd…). Pa budući da je ta zimska strategija bila tako uspješna zašto ne donijeti po propalom planu još jedan isti? U dokumentu koji je pušten u javnost preko neslužbenog glasnogovorničkog portala Euractiv u čijem smo čitanju potrošili cijelo jutro, provedena je analiza i revizija Uredbe o smjernicama za transeuropsku energetsku infrastrukturu skraćeno poznate kao TEN-E. Dakako, treba li to uopće više posebno isticati, pušteni dokument antagonizirao je ekologe, ali i male privatne firme i udruge koje okupljaju sitne proizvođače energije iz OIE (obnovljivih izvora).
Oni naime kažu da je “leakani” tekst poziv na uzbunu jer se strategija bazira na vodiku, za kojeg smo već objasnili da nije nikakvo spasonosno rješenje. Kako navodi sugovornica Euractiva iz organizacije Friends of the Earth Europe Tara Connolly: “Vodik se može činiti čistim i futurističkim, ali 99% vodika u Europi danas proizvode tvrtke za fosilna goriva koje dijele plin i oslobađaju ugljik, pogoršavajući globalno zatopljenje”. Nema se tu što dodati. Ovako stoje stvari i nikako drugačije. Europska unija potrošila je godinu dana tražeći način da se riješi ne samo ugljena nego i plina, da bi onda donijela strategiju koja se bazira na pretvaranju jednog fosilnog energenta u jedan nefosilni ali za kojeg nemamo nikakvu infrastrukturu i čiji je proces proizvodnje skup te pritom zahtijeva sagorijevanje fosilnih goriva. Aktivisti ističu da nacrt prijedloga spominje kriterije održivosti za proizvodnju vodika, ali nije obvezan za sve energetske infrastrukture. Dakako budući da EU službeno “počinje” sa phase-outom plina, nove financijske konstrukcije nikako se ne smiju trošiti na nove plinske infrastrukture. No, sredstva se zato smiju trošiti na “pametne mreže” što uključuje plinske mreže “koje koriste digitalna rješenja za integraciju nisko-ugljičnih i obnovljivih plinova.” Dakle EU ne podržava običan plin kao energent, to je veliki “no-no“, već samo “pametan plin”.
Novi energetski plan, novi je pokušaj uspostave planova za financiranje prekogranične energetske infrastrukture. Isto to samo drugim jezikom pokušavao je i Zimski paket. Cilj prve energetske strategije bio je uspostaviti jedinstveno unutarnje energetsko tržište. Da bi se to moglo učiniti na “kompetitivan način” što je bio stari prioritet, sada ponovno potvrđen i kao novi prioritet, bilo je potrebno ukinuti socijalnu cijenu struje, što se nije dogodilo jer je takva ideja među članicama periferije izazvala ogromne revolte, više puta srušivši vlast npr. u Bugarskoj. Tako je, primarno zbog socijalnih razloga, jedinstveno unutarnje tržište ostalo mrtvo slovo na papiru. Da bi ono bilo kompetitivno, bogate zapadne zemlje morale bi svoje viškove prodavati istočnima, po tržišnoj cijeni. To jednostavno nije prošlo. Potom se dogodio Sjeverni tok 2 koji je europsku energetsku strategiju sudskim procesima stavio izvan snage proglasivši je nenadležnom za van-obalno morsko područje. Očekivano, nova strategija popravila je takve rupe, te sada planira i financiranja za off-shore vjetroparkove i sl… No, ni tu nije bio kraj propasti Zimskog paketa jer je također cilj bio diverzificirati izvore i dobavljače, u čemu se ponovno nije uspjelo koliko zbog internih kontradikcija, toliko i zbog vanjskopolitičkih – primarno odnosa prema Rusiji i Turskoj.
Preveliki zalogaji?
Čini se da je Europska unija u klimatske promjene zagrizla više nego što može prožvakati. Njezini se klimatski planovi raspadaju na svakom koraku. Put ka novim strategijama gotovo je uvijek isti i neodoljivo podsjeća na onu pučku izreku koja se pripisuje Albertu Einsteinu: Ludost je stalno raditi isto i očekivati drugačije rezultate! Na primjer, suludo je donositi drugu energetsku strategiju na temelju prve – koja nije uspjela. Suludo je stalno povećavati ciljeve smanjenja stakleničkih plinova, ako nijedan od njih nije uspio. Na primjer, premda nismo ostvarili smanjenje plinova od 20 posto do 2020. godine, na temelju čega da vjerujemo u cilj od 55 posto do 2030. godine, to je samo deset godina daleko. Ili kako da na temelju do sad pređenog puta vjerujemo u nula posto emisija do 2050? A pritom klima već 2030. godine neće biti tako blaga kao što je još uvijek.
Dok birokrati planiraju ažuriranje uredbe EU-a o transeuropskim energetskim mrežama (TEN-E), mediji slavodobitno i slijepo-poslušno naglašavaju da nova strategija “po prvi puta isključuje naftovode i plinovode iz primanja sredstava EU-a”, istovremeno ona otvara mogućnost financiranja nove vodikove infrastrukture, utemeljene na fosilnim gorivima. Štoviše, EU uopće to niti ne krije, jednostavno ova proturječja uopće ne adresira. Samo navodi i zabranu daljnjeg financiranja plinskih infrastruktura, i nekoliko stranica niže očekivanje da će do 2050. oko polovica proizvedenog vodika biti dobivena iz fosilnih izvora, primarno iz plina, a uz uvjet skladištenja stakleničkih plinova. Samo za infrastrukturu za elektrolizu treba uložiti oko 40-ak milijardi eura. Za transport i distribuciju tako dobivenog vodika potrebno je još oko 60 milijardi eura. No, ni ovdje se ne spominje činjenica da su svi postojeći sustavi za hvatanje stakleničkih plinova još uvijek energetski štetni jer proces upumpavanja plinova ispod zemlje zahtijeva energiju dobivenu iz fosilnih izvora.
Nadalje u ciljevima koje bi nova strategija trebala zadovoljiti navodi se da je “energetska infrastruktura ključni pokretač energetske tranzicije”, te da je ključni cilj ažurirane uredbe “staviti Europu na put da postigne klimatsku neutralnost do 2050. godine za zaštitu okoliša i deklariranu novu strategiju rasta”. Postavili bismo ovdje pitanje mogu li zaštita okoliša i nove strategije rasta ići zajedno, ali čemu? Svi znamo da ne mogu jer živimo u zatvorenom sustavu sa ograničenim resursima koji ne mogu podržavati stalni rast. Dakle ušli smo u posljednjih 15 dana 2020. godine, a Europska unija se i dalje grčevito drži “kompetitivnosti” i “rasta”. Ta načela jednostavno nisu i ne mogu nikako biti u skladu sa ciljem sanacije predstojeće klimatske katastrofe.