Još od osamostaljenja, kao formalni nasljednik Saveza komunista, SDP je u Hrvatskoj okupirao “prazno” mjesto ljevice. Priču o tome kako je ta okupacija tekla donosi Iva Ivšić.
Tijekom izborne kampanje za predsjednika/cu SDP-a, na pitanje novinara Novog lista o SDP-ovim rješenjima novih politika, sada već izabrani predsjednik socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj, Peđa Grbin, odgovorio je sljedeće: “Sažet ću ih u tri jednostavne poruke: ako se oko određenih prava sukobe radnik i poslodavac, SDP mora biti na strani radnika. Ako se sukobe banke i dužnici, SDP mora biti na strani dužnika. Ako se sukobe međunarodna korporacija i potrošač, SDP mora biti na strani potrošača.”
S obzirom na novi smjer SDP-a koji Peđa Grbin najavljuje, kao prilog raspravi o politikama prema radu i radništvu, u nastavku ću kroz primjere pokušati ocrtati kako je SDP, premda se definirao kao stranke lijeve političke opcije, u razdobljima kada je preuzimao vlast provodio politike koje su ograničavale snagu sindikata i narušavale položaj radnika/ca, odnosno onih koji bi trebali biti nominalni nositelji te opcije.
U 90-tima se, na valu snažnog nacionalizma sustavno brisao spomen radnika/ca iz političkog prostora, a kao novi društveni nositelj nametnula se većinska etnička skupina – Hrvati. U pokušaju brisanja svega što ima veze s prethodnim režimom, dotadašnji klasni odnosi zamijenjeni su identitetskim, a radnici su prestali postojati kao politički subjekt. Kratki pregled radnog zakonodavstva, od Zakona o radnim odnosima iz 1992., a zatim i prvog Zakona o radu iz 1995., pisan prema njemačkom radnom zakonodavstvu, ukazuje kako je otvoren put ka deregulaciji i fleksibilizaciji tržišta rada.
Prve reforme
Tada se prvi put proširuje institut ugovora na određeno koji je danas dominantni oblik svih novih zapošljavanja, olakšana su otpuštanja radnika/ca, a riječ radnik/ca spominje se tek dva puta te je dominantno zamijenjen politički prihvatljivijom riječju “zaposlenik/ca”, dok kasnije u opću uporabu ulazi potpuno apolitični pojam “djelatnik/ca”. Dodatno, 90-te su bile obilježene pretvaranjem društvenog vlasništva u privatno te progresivnom deindustrijalizacijom zemlje koja je uzrokovala velik rast nezaposlenosti – prema radu Marine Kokanović “The Cost of Nationalism: Croatian Labor, 1990–1999., 2001.” u Hrvatskoj je 1990. bilo 160.000 nezaposlenih, dok je 2002. taj broj narastao na 380.000 što je imalo devastirajući učinak na materijalna prava i položaj radnika/ca.
Premda i danas svjedočimo manjku sveobuhvatnih istraživanja o spomenutom periodu, iz perspektive rada, vrijedno je spomenuti Arhiv radničkih borbi. Radi se o digitalnoj bazi podataka koju je izradila udruga Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, a koja kroz prikupljanje i analizu medijskih sadržaja o radničkim akcijama koje su imale za cilj zaštititi položaj radnika, ali i očuvati proizvodnju i osigurati nastavak rada poduzeća, daje pregled radničkih akcija od 1990. do 2000.
Iako se o tom razdoblju rijetko priča kao o razdoblju u kojem su radnici/e pružali otpor općoj devastaciji industrije i radnih mjesta te položaja radnika/ca (Kokanović navodi kako 1999. 150.000 radnika u Hrvatskoj ne prima plaću, u odnosu na 55.000 1993.), u spomenutoj bazi moguće je pronaći preko 600 radničkih akcija, od kojih je više od 100 bilo organizirano s ciljem očuvanja proizvodnje (primjerice radničke akcije u tvornicama Šavrić, Zagrepčanka, Astra, Gortan stolarija, ili poznatije akcije Stožera za obranu Petrokemije – strateški važne tvornice koja proizvodi mineralna gnojiva). Baza nije gotova i pretpostavka je da će se ukupni broj akcija i udvostručiti. Analizom medijskog sadržaja, ali i prema riječima Marija Ivekovića, sindikalnog aktiviste (tadašnjeg županijskog povjerenika SSSH za Zagreb), SDP je davao podršku radničkim akcijama do dolaska na vlast 2000-ih, no tokom cijelog desetljeća nije uspio konsolidirati snažnu socijaldemokratsku opciju niti se otvoreno usprotivio nacionalističkim politikama koje su radnike/ce izbrisale iz političkog prostora.
Dolaskom na vlast 2000. godine SDP nastavlja provoditi jednake politike prema radnicima/cama kao i prethodna HDZ-ova Vlada. Premda su im sindikati dali podršku u predizbornoj kampanji, a tri dana prije izbora Ivica Račan i Dražen Budiša potpisali su izjavu prema kojoj su plaće u javnim i državnim službama trebale rasti koliko i prosječna plaća u državi, odnosno padati koliko i plaće u gospodarstvu, tri mjeseca poslije izbora Račan je predložio Saboru rezanje plaća za 5% bez prethodnog dogovora sa sindikatima. Pritom je to rezanje bilo u suprotnosti s važećim kolektivnim ugovorima u javnim službama. Generalan stav SDP-a bio je da Vlada ne može spasiti industriju, što zorno prikazuje i poruka Vlade radnicima PIK Vrbovec, nekada najveće mesne industrije da oni “više ne žele biti servis za posrnula poduzeća”.
Industrijske politike
U kontekstu SDP-ovih politika prema radnicima/cama, važno je spomenuti i pitanje industrijske politike. Prema Hrvoju Miroševiću koji u svom radu analizira razvojne dokumente donesene u periodu 1990.-2011. (doneseno je 87 razvojnih dokumenata pri čemu je tek 11 zadovoljilo uvjete tehničke provedivosti), niti jedan dokument nije se bavio pitanjem razvoja industrijske strategije. U prvom razdoblju SDP-ove vlade (2000.-2003.) nisu poduzeti koraci u tom smjeru, premda je analiza prethodnog perioda bila nužna uz prateće postavljanje strateškog okvira i osmišljavanje taktičko-operativnih rješenja koja bi bila usmjerena na razvoj industrijske proizvodnje.
Dok je u prvom razdoblju SDP-ove vladavine u potpunosti izostalo promišljanje industrijske politike, u drugom razdoblju (2011.-2016.) ipak je donesena industrijska strategija 2014-2020., međutim, njoj su upućene validne kritike – od onih formalne naravi – u dokumentu su navedene industrijske djelatnosti poput prerađivačke industrije i građevinarstva te informacije i komunikacije, koje pripadaju sektoru usluga, dok se primjerice područje energetike uopće ne spominje, do kritika sadržajne naravi – u potpunosti je izostala detaljna analiza uzroka propadanja industrije koja bi pružila kvalitetan temelj za planiranje njezinog budućeg razvoja. Iako je Sabor donio navedenu strategiju, otkad je donesena, nije ispostavljen niti jedan izvještaj o njezinoj implementaciji, a ako uzmemo u obzir podatak o stalnom padu udjela industrijske proizvodnje u BDP-u (32% 1990., 13,5 posto 2020.), kao i padu broja zaposlenih u industriji, za pretpostaviti je da se ista ne provodi.
Osim što nisu izradili konkretnu strategiju industrijskog razvoja, SDP na svojim leđima nosi i teret otvaranja procesa privatizacije INE, a posljedično i Petrokemije, obje za Hrvatsku strateški važne industrije. Prvo je Petrokemija izdvojena iz INA-e, nakon čega, 2003. SDP-ova Vlada prodaje MOL-u 25,1% dionica INA-e čime je otvoren put ka njezinoj privatizaciji i brojnim gubicima radnih mjesta. Godine 2018. privatizirana je i Petrokemija.
Prve fleksibilizacije i nove privatizacije
Kada govorimo o legislativnom okviru i već spomenutom Zakonu o radu, SDP ima značajnu ulogu u fleksibilizaciji radnih odnosa te posljedično stavljanju radnika/ca na vjetrometinu slobodnog tržišta, u izuzetno nesigurne uvjete rada i bez adekvatne zaštite. Već 2003. dolazi do značajnijih izmjena Zakona o radu koje se donose pod izlikom ugovornih obaveza prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), a one važnije, koje su negativno utjecale na položaj radnika/ca su: uvođenje atipičnih oblika rada poput rada na izdvojenom radnom mjestu i rada putem agencija za privremeno zapošljavanje, smanjenje visine otpremnina, skraćivanje otkaznih rokova. Tada je zadržana odredba o mogućnosti potpisivanja ugovora na određeno tri uzastopne godine. Godine 2014. dodatno su zakonski fleksibilizirani radni odnosi. Praktički je ozakonjeno neograničeno trajanje ugovora na određeno te je osnažen rad putem agencija za privremeno zapošljavanje u kojem ne vrijede ista pravila kao u redovnim poduzećima. Ovdje je važno napomenuti da se prema Direktivi Europskog vijeća ugovor o radu na neodređeno vrijeme propisuje kao temeljni i opći način rada te upozorava na potrebu sprječavanja i kažnjavanja zlouporabe instituta rada na određeno i svih drugih nesigurnih i atipičnih oblika rada.
Na tragu argumentacije o preraspodjeli radnog vremena, Zakonom o radu iz 2014. uvedeno je 48-satno radno vrijeme pri čemu je i otvorena mogućnost rada kod drugog poslodavca dodatnih osam sati. Ovime su, upozoravali su sindikati, iznevjereni radnici/ce koji su još krajem 19. stoljeća gubili živote u borbi za osmosatno radno vrijeme. Ženska fronta za radna i socijalna prava koja je okupila desetke udruga civilnog društva i sindikata 2014. godine uputila je cijeli niz kritika na izmjene koje su donesene u novom ZOR-u, a dodatno je naglasila i srozavanje položaja ženske radne snage, posebno u kontekstu izostanka zaštite trudnica i radnica koje koriste rodiljne i roditeljske dopuste.
Osim toga, u ovom kontekstu, važno je naglasiti da je uloga Zakona o radu zaštita prava radnika/ca te da njegove izmjene nikako ne bi smjele biti okosnica politika kojima se potiče ekonomski razvoj. Naime, ne postoje analize i istraživanja koja bi pokazala da se izmjenama Zakona u radu u smjeru fleksibilizacije može postići smanjenje nezaposlenosti ili povećanje investicija – jer tu je važna industrijska politika i politika države prema bankama. One bi trebale biti ključni akteri investiranja u razvoj realne ekonomije i stvaranja nove vrijednosti. To se s hrvatskim bankama ne ostvaruje jer su privatizirane i fokusirane na maksimizaciju kratkoročnih profita koje ostvaruju izrazito visokim udjelom od 63% najprofitabilnijih potrošačkih kredita, odnosno s tek 37% kredita koji su usmjereni u razvoj realne ekonomije.
Ograničavanje snage sindikata
Osim izmjena Zakona o radu, 2012. godine donosi se i Zakon o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti, poznat kao Zakon o reprezentativnosti koji je u svojoj biti ograničio i djelovanje sindikata. Naime, ovim Zakonom ograničeno je kolektivno pregovaranje na razini poduzeća i industrijskih grana, a što se posljedično odrazilo i na mogućnost pokretanja štrajka koji prema ZOR-u može biti pokrenut u samo dva slučaja – zbog neisplate plaća i zbog zastoja u kolektivnim pregovorima. Prema Zakonu o reprezentativnosti, sindikatima je ograničena mogućnost sudjelovanja u kolektivnim pregovorima jer se brojnost članstva predstavilo kao ključni moment za sudjelovanje u pregovorima – pojedini sindikat može sudjelovati u kolektivnim pregovorima ako ima najmanje 20% od ukupno sindikaliziranih radnika u nekom poduzeću ili na razini grane, ili ako ima suglasnost svih ostalih sindikata. Ako uzmemo u obzir pad broja članstva u sindikatima i fragmentiranost sindikalne scene, ovaj zakon onemogućio je djelovanje i razvoj manjim i borbenim sindikatima budući da je kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora jedna od okosnica rada sindikata.
Pored toga, Zakon o reprezentativnosti u neskladu je s konvencijom Međunarodne organizacije rada prema kojoj svaki sindikat treba imati pravo sudjelovati u kolektivnim pregovorima te pravo na organizaciju štrajka. Također, Zakon o reprezentativnosti u tehničkom smislu vrlo je loš, struktura mu je nejasna te sadrži niz nedorečenih odredbi. Čak i kada u poduzeću djeluje samo jedan sindikat, nameće se komplicirana administrativna procedura koja otežava sindikalni rad i usporava proces započinjanja kolektivnih pregovora. Na ovom valu ograničavanja djelovanja sindikata, važna je i nova odredba koja je uvedena u Zakon o radu 2014. godine, članak 187., a prema kojoj je imenovanje sindikalnog povjerenika moguće ako u poduzeću postoji najmanje 5 sindikalno organiziranih radnika/ca (prije je bilo moguće imenovati povjerenika s jednim sindikalno organiziranim članom). Ako uzmemo u obzir da je uloga i pravo sindikalnog povjerenika da štiti i promiče prava radnika/ca zbog čega je i zaštićen od otkaza (članak 188), pri čemu je poslodavac dužan omogućiti ostvarenje tog prava, ovom promjenom odredbe ograničena je mogućnost djelovanja sindikata u malim poduzećima. Ovo je značajno u kontekstu činjenice da je upravo u malim poduzećima i u privatnom sektoru djelovanje sindikata ograničeno, što Zakon o radu s povećanjem atipičnih i nesigurnih oblika rada dodatno potiče.
Iz svega navedenog, vidljivo je da je većina politika SDP-a prema radu i radnicima/cama imala za posljedicu ograničavanje djelovanja sindikata, srozavanje radničkih prava i osiromašenje radnika/ca, a pored toga, SDP nije sankcionirao privatizaciju te je iznevjerio očekivanja početkom 2000-ih što je rezultiralo kontinuiranim osipanjem SDP-ovih birača koji u njemu nisu više mogli prepoznati svojeg predstavnika. Put evropske socijaldemokracije temeljen na politikama “Trećeg puta” dugo vremena korišten je kao opravdanje SDP-ovih politika, no kako navodi Mislav Žitko, “ta su vremena, kako rekosmo, iza nas. U Hrvatskoj tako iza borbe za prevlast i osipanja SDP-ovog članstva čvrsto stoji pitanje sadržajne redefinicije ljevice. To se pitanje postavlja, ne u svjetlu izgubljene relevantnosti podjele na lijevo i desno, nego, obrnuto, u svjetlu zaoštravanja društvenih sukoba čiji je podjela na ljevicu i desnicu izraz”. Najava novog predsjednika SDP-a da će u sukobu radnika i poslodavaca uvijek biti na strani radnika dobar je deklarativan korak u tom smjeru, međutim za njegovu provedbu u djelo, potreban je izrazito zahtjevan i dugotrajan rad te veliki ljudski resursi i kapaciteti za koje je tek potrebno vidjeti mogu li se u SDP-u pronaći i angažirati.