Masovni povratak radnih imigranata iz Zapadne Europe u Bugarsku izazvao je optimizam među liberalnim komentatorima koji se nadaju da će to riješiti “ključni” problem nedostatka radne snage. Međutim, Bugarska teško može tim radnicima ponuditi poslove i plaće za dostojan život.
Kriza izazvana pandemijom korona virusa dovela je do nezabilježenih povratnih migracija građana Bugarske koji rade u Zapadnoj Europi. Prema istraživanju Europskog vijeća za vanjske poslove, 550.000 građana Bugarske vratilo se u Bugarsku između ožujka i svibnja 2020. Neki liberalni intelektualci slavili su taj masovni povratak kao simptom povećane mobilnosti, slobode i povoljnih prilika koje bi mogle kompenzirati emigraciju koja se događala u protekla dva desetljeća i privući navodno očajnički potrebnu radnu snagu. Stvarnost je, međutim, puno mračnija, jer je i sam razlog povratka mračan, a Bugarska ima vrlo malo za ponuditi radnicima koji su se vratili u smislu dostojnog zaposlenja i života.
Veliki povratak
Bugarska je među nacijama koje najbrže nestaju. Njezino stanovništvo brojalo je 9 milijuna 1989., dok je taj broj pao ispod 7 milijuna početkom 2020. Očekuje se da će se do 2050. smanjiti na 5,4 milijuna. Ovaj ekstreman pad stanovništva je posljedica ekonomskog restrukturiranja i deindustrijalizacije 1990-ih, u kombinaciji s olakšavanjem emigracije uslijed pridruživanja Europskoj uniji. Čak i niz ratova u prvoj polovici 20. stoljeća blijedi u usporedbi s ovom nezabilježenom demografskom krizom. Stoga, nije slučajnost da postoji toliko optimističnih stavova o naglom povratku bugarskih migranata, i toliko nade da će ostati u zemlji. S druge strane, emigracija u Zapadnu Europu je polako povisivala plaće u proteklih petnaest godina.
Kada je trenutno vladajuća stranka desnog centra GERB prvi put došla na vlast 2009., pokušala je zamrznuti minimalnu plaću koja je tada iznosila samo 120 eura. No već za nekoliko godina vlada je počela dizati minimalnu plaću koja je između 2012. i 2020. narasla na bruto 330 eura, pod pritiskom naglog pada broja stanovnika. Očito je da ni taj iznos ne može pokriti čak ni najosnovnije potrebe. Neto iznos je samo 250 eura, iako bugarski sindikati procjenjuju da bi minimalna plaća za dostojan život četveročlanog kućanstva u 2020. trebala iznositi barem 1.300 eura. Još gore, 80% građana Bugarske ima niže plaće od prosječne mjesečne plaće od 500 eura, što znači da velika većina građana Bugarske nema dovoljno sredstava za dostojan život. Pri analizi ovih depresivnih podataka treba imati na umu i neučinkovit sustav socijalnog osiguranja, s obzirom na to da Bugarska prednjači u statistici EU u pogledu siromaštva, nejednakosti i društvene isključenosti nakon socijalnih transfera, i ima regresivni porezni sustav.
Unatoč ogromnim razlikama između stvarnih plaća i plaća koje bi mogle osigurati dostojan život, poslodavci, kao i njima naklonjeni političari i mediji, neprestano se žale na takozvani nedostatak radne snage. Istraživanje “Veliki povratak“ o povratnim migracijama nakon izbijanja pandemije pokazala je da se preko pola milijuna bugarskih emigranata vraća u svoju domovinu. Autor istraživanja, novinar u glavnom tjedniku naklonjenom poslodavcima, ilustrativno nazvanom “Kapital”, izrazio je nadu da se ovaj nagli povratak Bugara mogao imati pozitivne društvene i ekonomske učinke. Prema njemu, sada bi se ne samo vlade, nego i gradovi trebali ponašati poduzetnički, “natjecati za talente“ stvaranjem povoljne poslovne klime.
Drugi liberalni učenjaci također su komentirali da je trenutna situacija odlična prilika koju bi vlada i poslodavci trebali iskoristiti i zadržati te radnike/ice. Istraživanje koje je financirala konzervativna Zaklada Konrad Adenauer otkrilo je da je 19% radnika/ica koji su se vratili nakon što su proveli jednu godinu ili više u inozemstvu već odlučilo dugoročno ostati u Bugarskoj, dok je 47% bilo neodlučno. Još važnije, znatan udio migranata koji su se vratili dolaze iz relativno siromašnih regija koje su bile najsnažnije pogođene deindustrijalizacijom (a time i depopulacijom). U mnogim mjestima oni koji su se vratili čine 4 do 8 posto radno sposobnog stanovništva.
Should I Stay or Should I Go
Prema istraživanju, ljudi su se uglavnom odlučili vratiti u Bugarsku zbog gubitka posla i/ili želje da budu sa svojim obiteljima tijekom zdravstvene krize. Za potrebe istraživanja provedeni su dubinski intervjui s potencijalnim dugoročnim “povratnicima”. Ti intervjui daju vrijedan uvid u proces donošenja odluka o povratku na Zapad ili ostajanju u Bugarskoj.
Pobrojimo detaljnije što su sudionici intervjua rekli o faktorima koji su utjecali na njihovu odluku o tome hoće li otići ili ostati. Mogli bismo doći do drugačijih zaključaka ukoliko ostavimo po strani komentare istraživača. Citirani sudionici istraživanja govorili su o “kašnjenju plaća i nepravednom poslodavcu“ u Bugarskoj. Jedna se sudionica žalila na “smiješne plaće. [Poslodavac] zahtijeva puno, a nudi malo novca, odvratnu satnicu, nemam uopće vremena za svog sina“. Druga sudionica potvrđuje da je “plaća jednostavno smiješna“. Sudionici su izravno kritizirali i porezni sustav: jedan sudionik je niske poreze definirao kao “dvosjekli mač, jer na kraju dobiješ ono za što platiš. Država je odsutna, infrastruktura je potpuno uništena“. Slični su stavovi prisutni u citiranim odlomcima, a posebno ih zanimljivima čini to što je samo jedan od sudionika intervjua radnik. Ostali sudionici su menadžeri, vlasnici kompanija i studenti koji planiraju osnovati vlastite privatne firme u Bugarskoj.
Ovakve izjave sudionika/ica intervjua ne iznenađuju s obzirom na trenutnu makroekonomsku situaciju u državi. Ono što iznenađuje su zaključci i preporuke autora istraživanja. Korupcija, neučinkovita administracija i urbano okruženje nabrojani su kao glavni faktori koje su građani uzimali u obzir kada su odlučivali hoće li ostati ili otići. Međutim, svi su ovi fenomeni povezani s ekstremnom nejednakošću i nepravednim, regresivnim poreznim sustavom. Kako je moguće imati učinkovitu javnu administraciju ili funkcionalnu urbanu javnu infrastrukturu ako oni nisu javno financirani putem poreznog sustava, kako kaže i jedan od sudionika intervjua? Jednostavan pristup zajmovima, porezne olakšice, suradnja s poslodavcima i prebacivanje odgovornosti na privatni sektor su predložene mjere za zadržavanje radnika, a na prigovore o “smiješnim“ plaćama u Bugarskoj autor istraživanja nije se uopće osvrnuo. No nije li upravo dominacija javno-privatnih partnerstava i prebacivanje odgovornosti vlade na privatni sektor stvorilo ekstremnu nejednakost i otjeralo ljude u inozemstvo?
Uzaludnost strategije niskih plaća i niskih poreza
Neki su komentatori slavili povratnu migraciju kao šansu za bugarske poslodavce da pronađu dovoljno radnika i prošire svoje djelovanje. No što ustvari znači taj navodni manjak radne snage? “Ako ne želim platiti više od pet dolara za bicikl i nitko mi ga ne želi prodati, znači li to da postoji ozbiljan manjak bicikala?“ To je citat Nathana Robinsona, glavnog urednika časopisa Current Affairs, kojeg je citirala bugarska sindikalka Vanja Grigorova u svojem istraživanju iz 2018. o takozvanom manjku radne snage u Bugarskoj. Grigorova se oslanjala na javno dostupne i provjerljive podatke Nacionalnog zavoda za zapošljavanje. Njihovi podaci za period 2016.-2018. pokazuju da je slobodnih radnih mjesta bilo 10-20 puta manje u usporedbi s brojem registriranih nezaposlenih osoba, i to uglavnom za niskokvalificirane i loše plaćene poslove. S druge strane, privatne agencije za zapošljavanje ne objavljuju podatke o broju slobodnih radnih mjesta, što pokazuje da su tvrdnje udruga poslodavaca i njima naklonjenih medija neosnovane.
Grigorova također pokazuje neutemeljenost tvrdnji o manjku visokokvalificiranih inženjera i tehničara. U prvih devet mjeseci 2017. bilo je tek 409 slobodnih radnih mjesta za inženjere i gotovo 3.000 registriranih nezaposlenih inženjera. Moguće je pronaći oglase za posao za inženjere s uvredljivo niskom plaćom od 350 eura mjesečno. K tome, 32% radnika/ica s fakultetskom diplomom zaposleno je na pozicijama koje ne zahtijevaju diplomu. Jedan predstavnik udruge poslodavaca izjavio je: “Ne možete imati afričku produktivnost i europsku plaću“. No povećanje produktivnosti je odgovornost poslodavaca s obzirom na to da oni, a ne radnici, kupuju opremu i organiziraju proizvodni proces. Produktivnost je rasla kroz zadnje desetljeće, ali plaće zaostaju. Na primjer, od 2010. do 2014. produktivnost je porasla za 2,2% ali srednje plaće ne samo da nisu pratile taj porast, već su pale za 1,9%.
Sve u svemu, poslodavci naprosto žele smanjiti plaće. “Prestanimo razgovarati o plaćama i počnimo razgovarati o motivaciji. S nezaposlenošću od samo 5%, radnici žele sve više“, izjavio je predstavnik jedne od glavnih udruga poslodavaca u reakciji na istraživanje Grigorove. Logika “niski porezi, jeftina radna snaga“ može stvoriti kratkoročni profit, ali dugoročno vodi u slijepu ulicu. U zadnjih deset godina stopa izravnih stranih ulaganja stagnira, a u porastu su samo migrantske doznake, što ih čini daleko najvećim stranim investitorom. Migrantske doznake pale su za više od 60% zbog povratne migracije, a mogle bi nastaviti padati i dalje. Samo taj proces mogao bi dovesti do pada BDP-a za 1-2% u 2020.
Unatoč ozbiljnosti situacije vlada nije donijela nikakve mjere za zaustavljanje rastuće nezaposlenosti i siromaštva. Naprotiv, početkom prosinca produžila je trajanje legalnog radnog dana sa 8 na 9 sati. Broj novoregistriranih nezaposlenih osoba udvostručio se odmah nakon uvođenja drugog djelomičnog lockdowna u studenom, a rješenje zdravstvene krize se ne nazire.
Ovi nam trendovi teško mogu dati razlog za optimizam oko povratka Bugara iz inozemstva, osim ako svaku katastrofu vidimo kao dobru poslovnu priliku, u maniri “što gore, to bolje“.
Prevela Dora Levačić