Početkom prosinca objavljeno je da je na mjesto izvršne direktorice Centra za ženske studije u Zagrebu izabrana Dorotea Šušak, izvršna urednica časopisa Treća. Nakon što su na društvenim mrežama podijeljeni transfobni komentari koje je ranije tijekom godine objavila na svom Facebook profilu, Centar za ženske studije pridružio se njezinim trans-isključujućim stavovima i konzervativnom zaokretu kojega su dio i druge organizacije i inicijative u Srbiji i Hrvatskoj (Marks21, Ženska solidarnost, LGSM, Femrevolt…). Osim što su pogubne za živote trans, inter i rodno varijantnih (TIRV) osoba, ovakve tendencije opresiju nad ženama više ne traže u društvenim, ekonomskim i političkim strukturama, nego u srednjoškolskom razumijevanju biologije. O recentnim događajima razgovarali smo s Karolinom Hrga, prethodnom izvršnom direktoricom CŽS-a.
Kako je izgledao Centar za ženske studije tijekom protekle dvije godine tvog rada na mjestu njegove izvršne direktorice? Što ti je bilo najbitnije u vođenju organizacije, odnosno, kakav si CŽS htjela i gradila?
U Centru za ženske studije počela sam raditi krajem 2018. godine. Zatekla me financijski i ljudstvom rubno kapacitirana organizacija. Iako sam bila upozorena na poprilično krute upravljačke strukture, ušla sam s aktivističkim entuzijazmom i vizijom koja je otvoreno smjerala prema demokratizaciji organizacije i nastavku paradigme ženskostudijskog programa na kojoj su proteklih godina ustrajale Ankica Čakardić i Andreja Gregorina.
Smatrala sam da feminizam moramo graditi kao univerzalistički antikapitalistički projekt/pokret u borbi za oslobođenje nas 99% (cis_strejt_LGBTIQ+ žena_muškaraca_kvir osoba). Unatoč ograničenom opsegu i dosegu društvene transformacije unutar jedne organizacije civilnog društva, pa i dominantnog ideološkog habitusa Centra, njegovu budućnost vidjela sam bliže življenom iskustvu svijeta koji već nekoliko desetljeća gori u ekonomskoj, ekološkoj i zdravstvenoj krizi.
Brošure ženskostudijskog programa te ostale aktivnosti i publikacije, kao i javni istupi Centra u zadnje dvije godine svjedoče još snažnijem zaokretu prema podzastupljenim spoznajnim okvirima marksističkog i socijalističkog feminizma, teorija socijalne reprodukcije, kao i kvir marksizma te radikalnog kvira. Međutim, već je na prvi pogled jasno da u CŽS-u ni za vrijeme mojeg mandata nisu bile zastupljene isključivo spomenute političko-ideološke pozicije. Naprotiv, kada ih je i bilo u tijelima upravljanja i odlučivanja, u redakciji časopisa Treća te u drugim aktivnostima Centra, ondje se nisu dugo zadržale.
Jesi li u svom radu imala podršku upravljačke strukture koju spominješ? Kako vidiš odnos upravljačkih struktura Centra i njegovog radnog kolektiva?
Organizacijska struktura Centra hijerarhijski je ustrojena, ne samo u smislu formalnih predstavničko-upravljačkih tijela, nego i u pogledu distribucije moći unutar institucije, koncentrirane u liberalno/radikalnofeministički pozicioniranom dijelu članstva. Centar u svojem radu reproducira iste patrijarhalne odnose koje pokušava dekonstruirati u društvu, koristeći se uključivošću kao prividom, ali uz jasnu funkciju gatekeepera svake promjene, koji određuje što će i koliko toga biti pripušteno u prostor koji se predstavlja kao otvoren prema širem feminističkom polju.
Dakle, uključivost je baždarena s obzirom na to koliko je članicama na pozicijama moći u određenom trenutku oportuno na nju se pozivati, ali sam pojam, kao što dolazi do izražaja ovih dana u izjavama Centra, ostaje prazan. Jedna feministička organizacija trebala bi moći razumjeti da ako inkluzivnost i pluralizam ostanu samo proklamiranim, a ne i djelatnim strategijama, neminovno idu nauštrb onih čiji se glasovi najmanje čuju.
Promjene koje sam predlagala i uvodila nailazile su na otpor upravljačkih tijela, koji je rijetko kad otvoreno artikuliran kao razilaženje u načinu poimanja feminističke borbe, i svaki se pokušaj razgovora o tome doživljavao kao uvreda ili prijetnja. U situacijama kada sam pozivala na raspravu i artikulaciju političke pozicije Centra oko ključnih feminističkih tema, želeći organizaciju riješiti balasta prividnog konsenzusa, bila sam označena kao totalitarka, a na mojem discipliniranju radilo se i zazivanjem feminističke etike brižnosti i građanske pristojnosti.
U upravljačkim tijelima dominantno stoluju i rotiraju se renomirane članice koje sudjeluju u aktivnostima Centra, ali u Centru nisu zaposlene, niti se njime bave po osam, deset i više sati dnevno, iz čega vrlo brzo postaje jasno u čijim se rukama nalazi moć bez odgovornosti, a u čijim odgovornost bez moći. Umjesto da budu poticane i osnaživane, radnice su projektne udarnice koje, za razliku od zaslužnih žena, ne kontroliraju smjer i viziju organizacije. Iako su dio aktivnog članstva te snose pravnu i drugu odgovornost za sve što se u Centru događa, od njih se primarno očekuje da budu poslušne zaposlenice.
Nakon dvije godine, Odbor CŽS-a odlučio je da ti ne ukaže povjerenje za novi, dvogodišnji mandat, te zajedno s njim ne produlji ni ugovor o radu. Kako je i zašto došlo do tvog odlaska iz Centra?
Posljednjih su mjeseci do mene dolazili odjeci iz aktivističkih krugova kako pojedine članice pričaju da sam Centar odvela suviše ulijevo, da ne poštujem dovoljno zaslužne autoritete koji su premalo zastupljeni u obrazovnom programu, da sam klasom i kvirom “devastirala obrazovni program”, “zanijekala i obezvrijedila opresiju cis žena” itd. Problem je bio i što sam u predavačkom kontingentu otvorila prostor za niz novih feminističkih glasova koji ne dolaze nužno iz akademskog prostora i strogo feminističkih krugova, pa i mlađih, njima nepoznatih (ali itekako aktivnih) istraživačica i istraživača, aktivistkinja i aktivista.
Usprkos dobrom vođenju Centra u iznimno prekarnim, ultrakonzervativnim, a onda i pandemijskim vremenima, te rastu organizacije na svim razinama – što ne bi bilo moguće da nisam bila dio malog, ali sjajnog i solidarnog radnog kolektiva koji je stao iza produljivanja mojeg mandata – Odbor mi odlučuje iskazati nepovjerenje za sljedeći mandat, pravdajući to administrativno-birokratskom nedosljednošću i lošom komunikacijom.
Pored demokratizacije upravljačkih tijela, tijekom dvije godine apelirala sam na uvođenje mandata i transparentnijih odnosa u redakciju Treće (u kojoj glavna urednica prebiva više od dva desetljeća, iako se jako boji svakog dogmatizma), revitalizaciju članstva CŽS-a, i na koncu, na razmjenu znanja i praksi na terenu. Te su promjene nailazile na kontinuirani otpor, a kao posebna prijetnja pokazao se moj zagovor učlanjivanja novih članica (iako se mahom radi o ženama koje su u Centru proteklih dvije godine aktivno sudjelovale u radu kao predavačice, polaznice ili volonterke).
Unatoč aktivnoj podršci i nezanemarivom broju glasova članica Skupštine Centra, uklonjena sam s mjesta izvršne direktorice krajem godine, u procesu koji je trajao više od dva mjeseca, tijekom kojih upravljačke strukture nisu prezale od protustatutarnih poteza, zanemarivanja i zatajivanja širem članstvu pravnih mišljenja koja im nisu išla u prilog, te kleveta i lažnih optužbi na račun mojega rada i karaktera, koje su išle prema članstvu, ali i izvan same organizacije.
Tijekom tvoje smjene raspisan je natječaj za popunu radnog mjesta izvršne direktorice, i izabrana je Dorotea Šušak, čije zapošljavanje već više od dva tjedna prate javne rasprave povodom transfobnih stavova koje je ovog ljeta iznijela na svojem Facebook profilu, i u međuvremenu obrisala. Niz feminističkih i LGBTIQ+ kolektiva te organizacija nedvosmisleno je osudio transfobne i trans-isključujuće stavove u Centru. Istovremeno, podršku su CŽS-u izrazili kolektivi te pojedinci_ke iz regije i svijeta koji stoje na poziciji takozvanog trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF). Centar je njihovu podršku objeručke prihvatio. Kako komentiraš cijelu situaciju?
Izbor nove izvršne direktorice samo je još jedan simptom višedesetljetne suradnje i raspodjele moći između drugovalnog liberalnog i radikalnofeminističkog krila naspram ostalih struja unutar same organizacije i unutar ženskog pokreta na ovim prostorima. Stoga se njezini javni transfobni ispadi na društvenoj mreži moraju sagledati kao dio širih procesa i silnica na feminističkoj i političkoj sceni koje su dovele kako do njezinih objava, tako i do njezina izbora. Da je riječ o strukturnom problemu govori i to što je Centar, nakon što je upoznat s transfobnim komentarima na njezinom Facebook profilu, i službenom izjavom podržao Šušak te zaprijetio pravnim postupcima, da bi potom ponosno podijelio pismo podrške domaće, regionalne i međunarodne TERF scene, uz samoviktimizacijsko odricanje od odgovornosti.
Čitav niz precizno argumentiranih i nadopunjujućih reakcija na konzervativno pozicioniranje dojučerašnje savezničke organizacije, pokazuje da je velik dio aktivistkinja i aktivista te organizacija u Hrvatskoj (fAKTIV, Trans Aid, Zagreb Pride, LeZbor, Udruga Lori, Status M) i regiji postojano solidaran s trans zajednicom. Postoji razumijevanje da svi koji mogu zauzeti javni prostor imaju odgovornost ukazati na transfobiju i organizirati se oko njezina iskorjenjivanja, bilo na društvenim mrežama, bilo na radnim mjestima ili u zdravstvenim institucijama. Borba za emancipaciju i oslobođenje jedne potlačene skupine uvijek je uvezana u borbu svih ostalih potlačenih, marginaliziranih, eksploatiranih i prezrenih.
To ne znači da ne trebamo ukazivati na pluralnost feminističkih glasova i struja ili da ne trebamo historizirati nesuglasja i naglasiti konvergencije i sličnosti kada ih ima (ali i razumjeti zašto ih nema kada ih nema), raspravljati i biti spremni_e čuti konstruktivne kritike, kao i kontinuirano reevaluirati vlastite pozicije moći i nemoći. Međutim, neophodno je kritički prokazati one koji_e u ime pluralizma ili u obranu jedne potlačene skupine promoviraju i reproduciraju bilo transfobne, mizogine, rasističke, klasističke, ili druge isključujuće stavove, kao i one koji_e baždare feminizam kroz uspjeh nekolicine žena.
Iako se naziva radikalnim, radikalni feminizam jedan je od konzervativnijih pravaca feminizma, koji dinamiku klasnih odnosa pogrešno tumači kroz sukob klase muškaraca i klase žena, svrstavajući se uz potonju. Međutim, trans-isključujući radikalni feminizam ide korak dalje i, na podlozi biološkog esencijalizma, svodi cis žene na njihova tijela, a izvor njihove opresije nalazi u biologiji, namjesto u društvenim, ekonomskim i političkim strukturama, brišući time trans_kvir osobe, koje su među najranjivijim društvenim skupinama.
Premda je Šušak tek nedavno došla na funkciju izvršne direktorice, već je drugu godinu izvršna urednica časopisa Treća, koji izdaje Centar za ženske studije, i za koji je u vrijeme objave spomenutih postova pripremala temat o transrodnosti i transfeminizmima. Dakle, ne radi se o nekome tko prvi put čuje za termine kao što su trans, TERF i biološki esencijalizam, već o nekome tko svjesno sudjeluje u rastućoj regionalnoj i globalnoj hajci te stigmatizaciji trans osoba. Sonja Sajzor u svojem reagiranju na pokušaj apologije izvršne direktorice (objavljen javno na njezinom Facebook profilu) apostrofira da sloboda govora nije bez posljedica:
“[Roberta Eadsa] na desetine doktora odbijaju da pregledaju, jer smatraju da bi ‘pružanje lečenja trans muškarcu bilo loše za njihov imidž’ (…) 50% trans osoba u Evropi (Transgender Europe) i 56% u SAD (US Transgender Survey) se ne usuđuje da ode kod doktora kada su bolesni, jer se plaše diskriminacije na osnovu rodnog identiteta kada pokušaju da pristupe lečenju.”
Ovaj simptomatični, neskriveni konzervativni zaokret radikalnog feminizma na regionalnoj i globalnoj feminističkoj sceni paradigmatski je komplementaran (iako se od toga s gnušanjem distancira) klerikalnom zaoštravanju ekstremne desnice koja udara na reproduktivna prava, prava na odlučivanje o vlastitom tijelu i prava na samoodređenje kako cis žena tako i trans_kvir osoba, te se konsolidira oko ideja iz opasnih “rodno kritičnih” franšiznih dokumenata poput Agenda Europe – Restoring the Natural Order.
Nažalost, trans-isključujuća pozicija ojačala je i unutar pojedinih radikalno lijevih krugova, koji se inspiriraju pojednostavljenom kritikom politika identiteta i metodološkog individualizma, vulgarno tumačeći marksistički materijalizam kao fiziološku materijalnost, i tretirajući opresiju nad trans_kvir osobama kao postmodernističku ideju uvezenu sa Zapada.
Jedan od argumenata kojima članice redakcije Treće na društvenim mrežama brane otvorenost CŽS-a prema trans aktivizmu i temama transrodnosti jest i da svaki čas iz tiska treba izaći spomenuti novi broj časopisa, koji tematizira upravo transrodnost i transfeminizam. Istovremeno, od više trans_kvir osoba, autora_ica priloga uvrštenih u časopis, čujemo da su ih priložili_e ne znajući za trans-isključujuću klimu u Centru i stavove nove izvršne direktorice/izvršne urednice časopisa, kao i da su htjeli_e povući tekstove, ali su im iz uredništva odgovorile da je časopis već u tisku. Za vrijeme svog mandata u Centru također si bila u uredništvu Treće. Možeš li sve to komentirati?
Kada sam prije dvije godine došla u CŽS, ušla sam i u uredništvo Treće, autonomnog časopisa koji je dio izdavačkog programa organizacije s kontinuitetom izlaženja više od dva desetljeća. Rekla bih da je Treća – čije je uredništvo uvelike sastavljeno od aktivnih članica koje se nalaze i u upravljačkim tijelima Centra – odraz dominantne politike u organizaciji. Na sličan način gaji prividnu inkluzivnost, tretirajući teoriju kao svojevrsni neutralni teren, cijepljen od političkih implikacija.
Primjerice, kada sam za temat Žene i rad prošlogodišnjeg broja predložila završni rad jedne od polaznica Ženskih studija, prijevod teorijskog teksta Morgane Merteuil, bivše seksualne radnice, aktivistkinje i pokretačice sindikata seksualnih radnica u Francuskoj, taj su prijedlog odbacile. Kao izgovor se ponudilo to da nemamo i prilog koji “zagovara suprotnu [abolicionističku] poziciju”, odnosno poziciju koja olakšava represivnim mehanizmima države da vrše nasilje nad ženama koje su primorane baviti se seksualnim radom.
Pozivom za ovogodišnji temat posvećen trans iskustvima i trans feminizmu dominiraju reference na radikalne feministkinje te se kao jedan od referentnih feminističkih odgovora na transrodne identitete (unatoč atribuciji “transfobno”) uzima i Janice Raymond, koja 1980. piše izvještaj za Nacionalni centar za tehnologiju zdravstvene skrbi, koji će doprinijeti odluci o nefinanciranju potrebnih medicinskih zahvata trans osobama u SAD-u. Dobar dio poziva obiluje i eklektičnim, ispražnjenim i nepovezanim konstrukcijama, kojima se trans iskustva primarno svode na izvedbu, “re/uprizorenja”, kazalište. Na sve to sam aktivno upozoravala, argumentirala i na koncu ponudila preispisanu verziju cijelog poziva iz koje su glavna urednica i ostatak uredništva sporadično preuzele određene dijelove, ali bez da su išta suštinski promijenile.
Nakon neuspjelog ukazivanja na transfobnost samog poziva, glavna urednica mi je očitala bukvicu, ukazujući mi da moja marksistička “rigidnost” i “stav nadgledne superiornosti” “ometaju rad časopisa” te sam zamoljena da “izađem iz uredništva“. Ostatak redakcije je šutio, a kada sam se javila Odboru i rekla da takav poziv ne može ići van, nitko mi osim jedne članice nije odgovorio, a ta koja se oglasila samo je poslala link na potpisivanje Deklaracije o spolno utemeljenim pravima žena, koja opisuje žene anatomskim, kromosomskim karakteristikama, maternicama i vaginama, kako bi se trans žene označilo kao ne-žene. Kao izvršna direktorica odlučila sam poziv za novi broj ne objaviti na stranicama Centra.
Možeš li izdvojiti još koji primjer osim Treće? Naime, iz CŽS-a upozoravaju na to da se organizaciji ne može imputirati nikakva transfobija jer je riječ o “inkluzivnoj agori” koja je, između ostalog, bila otvorena za trans osobe i teme vezane uz transrodnost, primjerice u okviru obrazovnog programa Ženskih studija. I sama si vodila i uređivala taj program tijekom svog mandata. Kakav su status u ženskostudijskom programu imali kvir i marksistički feminizam odnosno kako se u sklopu istog tretiralo spomenuto pitanje seksualnog rada?
Centar je proteklih godina u svojem ženskostudijskom programu imao i kolegije posvećene LGBTIQ+ temama i kvir teoriji. Kada smo ženskostudijski program zbog izostanka sredstava bile primorane stisnuti u jednosemestralni format, predložila sam uvođenje LGBTIQ+ modula. Međutim, dio Odbora tome se usprotivio i tražio da Lezbijski studiji ostanu zasebni modul, a kada sam potom predložila da uvedemo modul Kvir studiji, dio se Odbora zapitao treba li takvom modulu dati zasebno mjesto unutar programa Ženskih studija. Kako se program u silabusima odmicao od institucionalno ovjerenih imena poput Judith Butler, prema radikalnijim oblicima kvir teorije, s predavačicama i predavačima okrenutima radikalnom kviru i kvir marksizmu (poput Nine Čolović, Mie Gonan, Line Gonan i Dušana Maljkovića), nailazila sam na sve veći otpor.
Nadalje, jedan od predavača na kojem su članice Odbora inzistirale i kojeg sam bila primorana uključiti u obrazovni program, radikalni feminist Miloš Urošević (kasnije potpisnik transfobnog pisma potpore Centru), izložio je (posredstvom jedne od članica Odbora) polaznice i polaznike ovogodišnjeg ženskostudijskog programa javnoj difamaciji na društvenoj mreži. Njihovi su stavovi izokrenuti nakon što su u pedagoškom kontekstu sigurnog prostora rasprave uz njegovo predavanje o prostituciji dovele_i u pitanje abolicionistički pristup koji je zagovarao.
Isto tako, na Ženskim studijima sredinom 2018. godine tijekom jednog predavanja dolazi do transfobnog ispada jedne od polaznica prema trans osobi, što predavačica i tadašnja izvršna direktorica neadekvatno rješavaju u duhu proklamiranog pluralizma glasova i ideja, te “svačijeg prava na mišljenje”. Međutim, polaznice_i u oba slučaja kolektivno pišu Odboru i traže očitovanje te pozicioniranje Centra.
Što se tiče marksističkog feminizma, kao i teorija socijalne reprodukcije koje iz njega proizlaze, tijekom ove dvije godine, a posebno u dogovorima oko silabusa obrazovnog programa, u više sam navrata pokušala objasniti zašto nam je ta optika danas važna i zašto joj trebamo dati više prostora u razumijevanju opresije nad ženama, te da se ne radi o prioritiziranju klase naspram roda, nego o njihovoj interakciji i sukonstituciji u kapitalizmu. No, s obzirom na generalni stav da se program ne smije politizirati i da su nam svi feminizmi jednako važni, kao i antisocijalistički sentiment koji svoje izvorište ima u formativnom akademskom i političkom habitusu devedesetih, marksističko-feministički naglasci nisu dočekani kao dobrodošli.
Dakle, latentni i manje latentni sukobi tinjaju ispod površine godinama i ukazuju na to da, unatoč nominalnom odbijanju svrstavanja u politizirane i uskogrudne ladice i niše, dominantne tendencije, fokusi i struje mišljenja u obrazovnom programu, časopisu Treća i drugim programskim aktivnostima ipak postoje, i sasvim sigurno nisu ni marksističke ni kvir.
Trebaju li se marksističke i kvir feministkinje_i, koje_i žele graditi feministički pokret kroz široku solidarnost i uključivanje svih deprivilegiranih skupina nadati da će u ovakvom Centru za ženske studije moći probrati “nešto za sebe“?
Trenutna situacija u Centru za ženske studije, s ovako postavljenim odnosima, ne ulijeva puno nade da će se nešto skoro promijeniti. Pitanje je kakvi bi uopće odnosi moći i kakve organizacije bile u stanju podržati emancipatorne pokrete i slojevitije modele organiziranja koji će se granati duboko u ekonomske i društvene okolnosti u kojima se proizvode iskustva potlačenih društvenih skupina, tragajući za integrativnim teorijama i politikama.
Za nove generacije, koje se teorijom neće kititi kao ordenjem, već je koristiti kao kognitivni resurs i pomoću nje nastojati artikulirati svoje političke pozicije i vrijednosti te mapirati i solidarno voditi borbu protiv opresije, eksploatacije i nelagode koju svakodnevno doživljavaju u kapitalizmu (a i unutar vlastitih sestrinskih feminističkih krugova), i koje danas sve teže preživljavaju od svojega rada i imaju sve neizvjesniji krov nad glavom, ovakav Centar nažalost nema puno za ponuditi. Već sada se grade nova savezništva i traže novi načini na koje možemo podržati jedne_i druge te smjerovi pomicanja prema drugačijim obrascima teorijskog, obrazovnog i političko-aktivističkog rada.