Memovi su odavno postali sastavni i nezaobilazni dio popularne kulture, a samim tim i političke komunikacije. Kako stvar s memovima stoji na ljevici nastojao je pojasniti Luka Ostojić analizom jedne domaće Facebook stranice.
Au jebote, zaboravio sam na ljudsku prirodu!
(Karl Marks, verovatno)
Satirom se najbolje ne baviti ni u teoriji ni u praksi. Ljudi se često ne uspijevaju sporazumjeti ni u jednostavnoj komunikaciji, a kamoli uz dodatni ironijski sloj značenja, uz računanje na kulturni kod i smisao za humor koji sugovornici često ne dijele, što dovodi prvo do nesporazuma, a zatim do nelagode, frustracije, blamiranja i susramlja. Čak i kad pokušaj humora uspije, on može namjerno ili slučajno nažuljati, uvrijediti ili naprosto izbezumiti one koji se osjećaju objektom ismijavanja. Humor bez rizika je mlaka voda, ali s obzirom na tolike šumove u komunikaciji, sve više razumijem ljude koji naprosto odustanu od svega i nauče voljeti “Nad Lipom 35”.
Ovakav uvod djeluje pretjerano jer politička satira posljednjih godina bilježi sve veću popularnost u cijelom svijetu, sve je više satiričkih sadržaja, kao i medijskih i publicističkih članaka koji hvale njezinu kritičnost, demokratičnost i značaj za polje politike. Satira može ljudima pružiti prostor za ismijavanje opće poznatih političkih figura i problema, ali, ironično, nekako baš popularna satira često biva predvidljiva, umjerena i nepoticajna za daljnje razmišljanje, a mnogo zanimljivija ostaje ona koja ne zauzima jasnu poziciju, ne prenosi jednostavnu poruku i nikad ne miruje – drugim riječima, ona koja izmiče lakom razumijevanju. Stoga je izvjesno da se poticajne satire mogu pronaći na margini, da ih prati tek omanja vjerna publika, kao i skupina ljudi koji su nezadovoljni, uvrijeđeni ili naprosto ljuti jer ne razumiju u čemu je štos.
Među takve opskurne sadržaje spada “Karl Marks, verovatno”, Facebook stranica koju vode tri anonimna autora s područja bivše Jugoslavije, a na kojoj je u dvije godine postojanja objavljeno preko 1.800 memova vezanih uz opća mjesta lijeve politike. Stranica ima nešto više od 7.000 pratitelja, ne uživa širu popularnost i ne vrši nikakav značajan učinak na političku scenu. Svoje jedino prisustvo u mainstreamu KMV bilježi prije mjesec dana: u “istraživačkoj” priči Jutarnjeg lista o raskolu na ljevici, novinari u jednoj rečenici spominju lažni profil Radničke fronte “naziva ‘Karl Marx Vjerojatno’ (sic!)” kojim se “trolalo po društvenim mrežama Tomislava Tomaševića”. I to je to.
Prvo sam pomislio da se radi tek o vrlo traljavo odrađenom novinarskom poslu, no primijetio sam da ovakav tip zaključka nije toliko neuobičajen za posjetitelje stranice. Među lajkovima i pozitivnim komentarima često se naziru i slične negativne reakcije: neki optužuju admine stranice da rade za određene političke organizacije (za RF, za Marks21, protiv Marks21…), neki su se uvrijedili na etničkoj, rodnoj, političkoj ili nekoj drugoj osnovi (bila je i jedna pritužba zbog ruganja Krleži), a nekima kod pojedinih memova naprosto nije jasno “što je pjesnik htio reći”. Nije neobično što se ljudima fore čine promašenima (ili pretočno pogođenima), no navedene optužbe ipak su ozbiljna stvar. Kontaktirali smo admine KMV-a koji su nam potvrdili da su znali doživjeti pritiske i privatnim putem, ali bez pravih neugodnosti. “Dobra stvar je i to što 90% ljudi ne zna tko je iza stranice. Iskreno, nadamo se da će tako i ostati jer su ljudi stvarno dosadni, a mi smo ozbiljni obiteljski ljudi u tridesetima, a ne neki ljudi u krizi srednjih godina koji pse nazivaju djecom.” Ipak dodaju: “Mislim da je vrlo važno da istaknemo kako mi zapravo nemamo nekih podlih ili zlih namjera te pazimo (vjerovali ili ne) da mimovi ne pređu granicu.”
Voditelji stranice su stoga ipak (pomalo neočekivano) Jutarnjem poslali demantij koji (sasvim očekivano) nije objavljen, no može se na pročitati na stranici KMV. Tekst počinje formalnom zamolbom za objavom demantija, a završava pozdravom Staljinu i Informbirou. Ozbiljan i parodijski registar izmjenjuju se u cijelom tekstu, ali autori u njemu jasno objašnjavaju sve što je bitno znati: što je njihova stranica, tko ju je i zašto pokrenuo, kako rade na memovima, o čemu govore i s kojih pozicija to rade. Takav se stil zapravo čini karakterističnim za cijelu njihovu produkciju – parodija i provokacija u skladu su s jasnim i direktnim komentarima koji nas često navode na kompleksnije razmišljanje o politici od toga da je neki korumpirani političar korumpiran. Stoga, uz rizik da zapadnem u jalovo i jadno objašnjavanje tuđih viceva (humorom se najbolje uopće ne baviti), izdvojit ću neke bitne i originalne značajke ove satirične stranice koja ljevici pruža potentan materijal za (auto)refleksiju i rijetku priliku za smijeh.
*
Najveći neprijatelji socijalizma nisu kapitalisti, nego komunisti s kojima se ne slažem.
(Fridrih Engels, verovatno)
Koncept stranice prilično je jasan na prvi pogled: radi se o izmišljenim citatima povijesnih ličnosti, a tema je uvijek vezana uz ljevicu, uglavnom na prostoru Jugoslavije. “Autori” citata su poznati lijevi političari i teoretičari (Marx, Staljin, Lenjin, Tito…), ali i manje poznati teoretičari, kao i suvremeni političari i aktivisti. Autori se ne libe plesati na rubu opskurnosti: već svojom temom KMV se ograničava na relativno malu publiku ljevice, a memovi znaju zahtijevati poznavanje povijesti, teorije i internih političkih odnosa koji nadilaze znanje i interes čak i “ciljane” publike. No s druge strane upravo takva tematika čini stranicu posebnom jer se povijesnom i suvremenom ljevicom malo tko sustavno bavi, a kamoli satiričari koji pretendiraju na određenu popularnost.
Admini pišu o ljevici iz insajderske pozicije (u demantiju navode da su dugi niz godina bili dio lijeve scene, mada trenutno ne pripadaju strankama ni kolektivima), a tome pristupaju s direktnom i nesmiljenom autoironijom. Na tapeti je ljevica čiju djelatnost određuje projektna logika (“Grantove ne tražim niti bih vam ih dao”, R. Končar, vjerojatno), koja se drži mjehura akademskog rada ili tek nešto većeg mjehura na Facebooku, ona koja svoj rad svodi isključivo na teoriju i ona koja djeluje bez ikakve teorije, ona koja pragmatično klizi prema centru i ona koja samo besciljno pozira… Ukratko, ljevica koja nema veze s idejama i namjerama koje nominalno zastupa, a zbog čega je i izgubila kontakt i potporu onog dijela populacije za koji se, kao, primarno zalaže (“Podrška radikalnoj levici!”, radnik verovatno).
Radi se o dobro poznatim problemima i lokalne i strane ljevice s kojima su upoznati i frustrirani svi koji se imalo bave ovim poljem. Uzroci problema su brojni i kompleksni, sežu od makroekonomije do osobnih taština, pokušavaju se i riješiti i eskivirati (kako gdje i kako kad), a u svakom slučaju prilično je jasno da se radi o bitnim problemima koji već dugo ograničavaju bilo kakav napor ljevice da igra značajnu ulogu u političkom životu. Dakle, to nisu nepoznate teme, ali unutar aktivističkih i političkih krugova teško je o njima otvoreno i ozbiljno razgovarati na prihvatljiv način – lako se može skrenuti ili u dociranje drugima ili u samosažaljenje, a reakcija zna biti uvrijeđenost ili nemoćno slijeganje ramenima. No upravo autoironija uspijeva kreirati bolji diskurs za uvažavanje problema – ispada da je grube i direktne komentare lakše prihvatiti, uvažiti i promisliti kad nam ih prenesu fiktivni Marx, Lenjin i Rosa Luxemburg (koja “nema veze s onom fondacijom”). Memovi upućuju na probleme i omogućuju ventiliranje frustracija, a pritom ismijavaju situaciju i smještaju je u širu povijesnu perspektivu. Svojim neozbiljnim pristupom omogućuju lijevim aktivistima i političarima da ozbiljno razmisle o problemima vlastitog polja, ali da ih ipak ne shvate preozbiljno.
*
Sam si gaće peri.
(Nada Dimić, vjerojatno)
Naravno, ljevica koja se bavi isključivo sama sobom postala bi brzo prilično dosadna, a srećom KMV komentira i šira, aktualna politička zbivanja. Ipak, memovi koji se bave opće poznatim ličnostima (poput Kolinde Grabar Kitarović ili Zorana Milanovića) znaju biti neinspirativni. S jedne strane radi se o lakim metama, a s druge strane njihove izvorne izjave toliko su apsurdne po sebi da se nema što reducirati do apsurda. Mnogo su efektniji memovi koji prebacivanjem dobro poznatih i prihvaćenih maksima u drugi kontekst otvaraju novu perspektivu. Suvremene racionalizacije vladajućih političara lako se raspadaju u Titovim “verovatnim” rečima: “Ma to mi sad loše živimo jer je pre samo 30 godina bio rat, a pre toga nas Kraljevina zadužila kreditima. Još kod nas vlada taj monarhistički mentalitet.” Još je razornije stavljanje nenasilne filozofije (“Ako koristite nasilje, niste ništa bolji od njih!”) u usta Židovke oslobođene iz Auschwitza – istovremeno bezobrazno i zrelo, infantilno i ozbiljno. Slično vrijedi za mem u kojem belgijski kralj Leopold II, poznat kao krvnik Konga, pozdravlja što je EU “osudio fašizam i komunizam kao isto zlo. To su životinje, mi civilizovani Evropljani nikad ne bi radili tako nešto.” Nije nužno riječ o vraćanju suvremenosti u prošlost, nego je logika prikazati određeni samorazumljivi princip u bilo kojem kontekstu u kojem se otkriva i njegovo bitno drugačije naličje (“Nema mnogo dobrih stvari u vezi Radničke fronte, ali direktna demokracija je super ideja”, Željka Markić, vjerojatno). I u slučaju ovakvih memova radi se o stavljanju suvremene političke teme u širi društveni ili povijesni kontekst, ali bez zauzimanja fiksne pozicije, bez nostalgije i ostalih sidrišta koja bi spriječila admine da slobodno lutaju kroz povijest i teoriju. Politička agenda se stoga ne očituje u stavu koji agitiraju, nego u namjeri da se principima i povijesti pristupi kompleksnije, otvorenije i promišljenije.
*
Pesimizam razuma, pesimizam volje.
(Amedeo Bordiga, verovatno)
Iz navedenih primjera može se naslutiti da su memovi dosta kritični, sarkastični i oštri prema apsolutno svemu. Doista, dok je trend suvremene ljevice tražiti nove političke modele i konstruktivno djelovati unutar postojećih ekonomsko-političkih sustava, KMV strogo drži liniju nepovjerenja u trenutni sustav i u utopijske vizije. Memovi su posebno oštri prema svakom pokušaju parlamentarne ljevice: predmetom sprdnje su i “popularni” Bernie Sanders i Jeremy Corbyn, poseban krug pakla pripada Aleksisu Ciprasu, na meti su se našli i Tomislav Tomašević i Sandra Benčić (pogotovo tijekom glasina o koaliciji Možemo! sa SDP-om), ali i Katarina Peović kad se kandidirala za predsjednicu. Čini se da admini vjeruju da do socijalizma ne mogu voditi demokratski izbori nego samo revolucija koja je, pak, neostvariva, što vodi do depresivnog (i konzervativcima dragog) zaključka da nema alternative. No ovdje ipak treba prestati shvaćati KMV toliko ozbiljno. “Budimo realni, zahtevajmo ništa”, izgovorit će Daniel Cohn-Bendit (verovatno), a po istoj maksimi ne treba očekivati od karikiranih povijesnih likova da nam ponude dorađeni politički program. Ipak je riječ samo o memovima koji, da ih ne hvalimo baš kao druga Tita, nisu uvijek briljantni – znaju nekad biti opskurni, repetitivni, interni ili naprosto neduhoviti. No češće su britki, oštri i briljantni, pogotovo u svom dosljednom, pomalo ushićenom defetizmu koji nekim čudom ne vodi prema očajanju.
*
Nije to deportacija, to je državni feng šui.
(Staljin, verovatno)
U demantiju se admini osvrću na “činjenicu da je današnja levica pretežno sačinjena od malograđanštine bez smisla za humor.” Doista, suprotno ideji da se radi o intelektualno superiornoj skupini, povijesna i suvremena ljevica u svojim najgorim fazama zna nalikovati na ubitačno dosadnu sektu. Usmjerena na viši cilj koji nikako ne postaje dostižan, uvijek spremna proglasiti granicu između prave i lažne svijesti, asketski posvećena borbi za ljude koje ne poznaje i ne želi poznavati, dogmatska, hladna, nagla, okrutna prema vlastitim članovima, ali osjetljiva na svaki pokušaj autoironije ili samorefleksije. Tome se suprotstavlja ovakva satira koja sarkastičnim i grubim memovima uspijeva omekšati i opustiti visoku lijevu napetost te otvoriti prostor za izražavanje svega što se ne može reći ozbiljnim kanalima: to su tabu teme i ideje (nije da ih nema), ali i “nedolični” afekti poput razočaranja, bijesa, privrženosti ili puke potrebe za zajebancijom. “Karl Marks, verovatno” neće promijeniti svijet, doseći široku publiku ni utjecati na lijeve politike, nego će po svoj prilici ostati slabo poznata točkica u Zuckerbergovom kapitalističkom kozmosu. Ali tko mu posveti pažnju, verovatno će se složiti da nijedna lijeva inicijativa bez takvog duha ne zaslužuje pažnju – barem dok ih admini ne pretvore u mem.