“Europska unija predvodnik je u borbi protiv klimatskih promjena.” “EU je odavno prepoznala važnost borbe protiv globalnog zatopljenja, ograničavanja učinaka klimatskih promjena i bivanje uzorom drugim zemljama u temama poput smanjenja emisija stakleničkih plinova.” Ovakve i brojne druge formulacije moguće je pronaći na svim službenim stranicama Europske unije, u govorima svakog europskog političara, na web stranicama svake i najmanje općine u Europi. Količina energije uložene u to da se javnost uvjeri u željenu stvarnost, obrnuto je proporcionalna aktiviranju strožih političkih i ekonomskih mjera nužnih za ostvarenje željenih ekoloških rezultata.
Nedavno provedeno istraživanje dokazalo je i znanstvenom metodom da su institucije Europske unije pune velikih i neistinitih riječi. Cijela prošla godina bila je obavijena reklamiranjem Zelenog plana za Europu. Što je godina više odmicala, a informacije o Zelenom planu za Europu postajale sve dostupnije, to je razloga za razočaranje i ljutnju bilo sve više. Istraživanje Josepha S. Shapira, objavljeno u novembru 2020. godine pokazalo je da EU ne implementira svoje politike. Zeleni plan za Europu kao lakmus test ubacio je u javnost ideju snažnijeg oporezivanja roba koje su dobivene procesom štetnim za klimu. Ukratko, to su sve stvari koje koristimo. Shapiro dokazuje u svom radu da je neoporezivanje roba koje imaju negativan klimatski učinak neizravna subvencija za prljave industrije, kao i da su carine i protekcijske mjere i dalje takve da “klimatski pozitivnu” robu čine skupljom od one u čijem procesu proizvodnje nastaju ispušni plinovi. On smatra da model općeg kvantitativnog ekvilibrija sugerira da ukoliko sve zemlje uvedu poreze na karbon i robu s negativnim klimatskim učinkom, da će industrije učiniti što je potrebno i “očistiti” svoj proces proizvodnje, što bi na globalnoj razini dovelo do pada emisija CO2, i premda bi ove industrije morale proći opširne procese reforme, globalni i realni prihodi bi se minimalno promijenili, jer bi pad emisija stvorio uštede u drugim sektorima (npr. zdravstvu).
Od pariškog sporazuma na ovamo čini se da se borba protiv klimatskih promjena svodi na agresivne diskurzivne interpelacije koje služe tek kao estetske “krpice” zalijepljene na dokumente svih politika. Pa tako imamo “čisti” ugljen iako je to oksimoron, “čisti vodik” iako se on najčešće dobiva iz nafte i plina, litij kojeg, na svoj tradicionalni europski način uvozimo uz istovremeni izvoz političke nestabilnosti u zemlje bogate rudama koje nam trebaju.
Najava godine
U tonu na kojeg ste navikli od ove Biltenove rubrike, i ove godine donosit ćemo tek politička, logička i ideološka proturječja. Nemoćni da sami poduzmemo bilo kakve političko-ekonomske mjere nužne za sanaciju klimatske krize, ostaje nam tek da budemo vjerni psi čuvari i upozoravamo na neistine kojima nas se hrani: Europska unija radi minimum svih minimuma za sanaciju klimatskih promjena. Političke neistine nikada u povijesti nisu bile opasnije, jer premda su u prošlosti dovodile do skandaloznih situacija, osim u nuklearnim krizama, nisu dovodile u opasnost postojanje života na planeti, kao što je sada slučaj. Dok se dvoumimo oko toga, da li je ovakav scenarij uopće moguć, dok sumnjamo u upozorenja znanstvenika koja često pogrešno vidimo tek kao apstraktne plodove akademskog preseravanja, dok si pokušavamo vizualizirati dvostruki pad broja jedinki u svim živućim vrstama na svijetu, dok mrtve ptice padaju s neba promrznute i izgladnjele, a dupini umiru u psihološkom stresu od fizičkih bolova izazvanih kožnim bolestima koje su rezultat dugotrajne promjene pH razina u oceanima, valja imati na umu da uvijek ima prostora za optimizam, čak i kad ga je u društvu najteže pronaći. Taj optimizam leži u nadi da javnost može prisiliti političare na promjenu politike. Ili u svojoj realističnijoj ali zlokobnijoj varijanti, on može ležati i u spoznaji da će situacija prvo postati još mnogo gora, prije nego što postane bolja. Dok javnost ne ogladni, politika se nema čega bojati.
U prvom klimatskom komentaru (n)ove godine na Biltenu izdvajamo nekoliko nasumično izabranih podataka koji ilustriraju gore postavljeni okvir. Ideologija čiste Europe, a prljavog svijeta širi se iz službenih glasnogovorničkih pera svake pojedine europske zemlje. Od skandinavskih zemalja koje se diče biciklima i energetskom učinkovitošću, dok zapravo kopaju i eksploatiraju fosilne izvore energije diljem planete (osim u matičnim zemljama) pa do njihovih brodarskih kompanija koje su za radnike najpoželjnije na svijetu, premda su njihove beskrupulozne brodarske flote odgovorne za idealni udio smeća u oceanu. Preko Njemačke čiju industriju pumpaju ako ne više moralno prezrene nuklearke onda i dalje elektrane na ugljen, iako u medijima vidite samo solare (u zemlji bez sunca) ili vjetroelektrane čiji je output smiješan u odnosu na potrebe njemačke industrije. Pa sve do napaćenih zemalja poput Hrvatske, Bugarske, Srbije i slično koje dobro podučene lekcijama sa Sjevera i Zapada također manipuliraju brojkama, pa se tradicionalno sagorijevanje šuma za ogrjev vodi kao „biomasa“ što je po EU legitiman obnovljivi izvor energije. Zemlje koje nemaju gotovo nikakav pristup industriji potrebnoj za energetsku tranziciju koju EU tako srčano javno zagovara.
S istim ovim „watch dog“ ciljem Politico također propituje etiku i učinkovitost europskih mjera i diskursa. Raskorak između onoga što Europa govori i onoga što radi otišla je toliko daleko da i mejnstrim mediji sada kritiziraju iste stvari koje su još donedavno bile gotovo isključivo marksistička kritika izolirana u teoretskim akademskim krugovima.
Na primjer, emisije stakleničkih plinova samo Europske unije 2018. godine iznosile su svega 8.7 posto ukupnih globalnih emisija. No, to je jedna godina, a klimatske promjene mogu se sagledati samo ako se promatraju iz historijske perspektive. Isto tako, one se mogu razumjeti samo ako se promatraju i iz makroekonomske perspektive. Razumjeti klimatske promjene biološki, fizikalno pa čak i kemijski, nipošto ne podrazumijeva da znanstveno razumijevanje za sobom nosi i politička rješenja. Tek historijska perspektiva emisija stakleničkih plinova otkriva stvarne uzročnike klimatskih promjena. Politico je izradio video grafiku historijskih odnosno kumulativnih emisija koje se broje u milijunima tona, a kroz stotinjak praćenih godina, SAD je uvijek bio na prvom mjestu, EU na drugom, Velika Britanija izdvojena na trećem mjestu, a tek onda znatno ispod njih Rusija (ili ranije Sovjetski savez) i sve ostale zemlje tokom cijelog dvadesetog stoljeća, pa tako i Kina, ispod njih.
Zašto je historijska perspektiva važna uopće? Zato što ugljikov dioksid u atmosferi opstaje od 300 do 1.000 godina, što znači da svaka molekula emitirana od početka industrijske revolucije danas još uvijek zagrijava planet. Drugim riječima, sav dim koji je ikada proizišao iz bilo kojeg dimnjaka, iz bilo kojeg parnog stroja još uvijek je tu. Gotovo sva rješenja koja su nam prošle godine ponuđena kao izlaz iz klimatske krize su lažna rješenja. Nijedno od njih neće dovesti do nulte stope emisija do sredine ovog stoljeća, i jako je problematičan manjak razumijevanja o tome da će 2050. godine biti kasno, kada se pokaže da nismo ispunili ciljeve za tu godinu, kao što nismo do sad ispunili niti ciljeve iz Kyoto sporazuma, ili one iz Kopenhagena, pa ni one iz Pariškog sporazuma, ma kako jednostavnim i pozitivnim jezikom pisane. Ponovimo to još jednom: godine 2050. bit će kasno za bilo kakve promjene. Posljednji trenuci za ispravak loših politika polako nestaju u godinama iza nas. Ovo će biti prva dekada kada nećemo čuti puno o tome da je idući period ključan, jer smo ključnu dekadu za klimatske promjene upravo ostavili za sobom.