Već nakon prvih tjedana lokdauna širom svijeta u proljeće prošle godine bilo je jasno da rasprave o ekonomskim kriznim politikama neće nalikovati onima otprije desetak godina. Ili u nešto konkretnijim obrisima: da protivljenje politikama štednje neće biti “privilegija” marginalnijih lijevih stranaka i intelektualaca. Glavni razlog pomaka u smislu “dopustivih” perspektiva svakako su ekonomski i politički učinci mjera štednje u proteklom desetljeću. Iako je zabilježen ekonomski oporavak, brojke kojima se iskazivao nisu baš bile zavidne i prilično su zaostajale za nekim prošlim oporavcima. Također, očita je bila i fragilnost tog oporavka s obzirom na to da je većinski bio oslonjen na ekspanzivnu monetarnu politiku centralnih banaka.
No, možda i važniju pozadinu mijene u, zasad, intelektualnim trendovima predstavlja politička povijest druge dekade ovoga stoljeća. Zabilježeni trend rasta takozvanih populističkih političkih opcija zabrinuo je svjetske opinion makere raznih profila. Prije svega jer te opcije sa sobom donose određenu dozu neizvjesnosti koju si najsnažnije frakcije kapitala u nestabilnim vremenima baš i ne mogu priuštiti. A s druge strane, lijeve stranke i radnički pokreti su toliko slabi da represivni alat u vidu krajnje desnice nije neophodno oružje kao u nekim prethodnim nestabilnim periodima. Dakle, može se uz pokoju ogradu ustvrditi da je barem akademski konsenzus taj da štednja više ne može biti predmet konsenzusa. No, prelijevanje tih refleksija u realnu političku sferu još je na svojevrsnom počeku. Koliko zbog različitih interesa, koliko zbog daljnje neizvjesnosti oko raspleta situacije s pandemijom.
Naime, što se tiče neposrednih reakcija država na pandemijske ekonomske neprilike uzrokovane epidemiološkim mjerama tu većeg odstupanja nije bilo. Razlike u pomoći ekonomiji varirale su od države do države, ali većinom s obzirom na razlike u fiskalnim kapacitetima i bogatstvu, uz sitnije razlike vezano uz političke opcije na vlasti u pojedinoj državi. No, pravo je pitanje naknadna kompenzacija tih proračunskih deficita kojima se ekonomiji spašava(la) tijekom pandemije. Naravno, “prirodna” reakcije jest štednja kad se ekonomija počne oporavljati. Međutim, sve više glasova se opire toj “prirodnoj” reakciji iz razloga koje smo naveli. Ovdje smo već spominjali nove struje u Međunarodnom monetarnom fondu, otvorene rasprave u globalnoj financijskoj štampi, a sad se tom blago heretičkom trendu priključio i OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj).
Riječ je o organizaciji hladnoratovske provenijencije koja je uvijek slijedila glavne trendove u kapitalističkom svijetu i zato nedavne izjave njihove glavne ekonomistice Laurence Boone treba uzeti kao relevantne. Ona upozorava da se ne smije napraviti ista greška kao nakon prošle krize i da se na stabilnost proračuna treba gledati kroz optiku dugoročnih, a ne kratkoročnih interesa. Naznačila je da politika centralnih banaka i stanje na financijskim tržištima idu toj perspektivi u prilog jer putem niskih kamatnih stopa omogućuju održivo zaduživanje. Time je naprosto otklonjena “nužnost” oštrih rezova čim se ekonomija malo probudi. Jer kako ističe Boone, greška počinjena u prošloj krizi nije se odnosila na stimulativne pakete pomoći 2009. i 2010. već na sve ono što se događalo poslije, a što je podupirala i organizacija čija je članica. Osim upitne ekonomske održivosti takvih politika, Boone upozorava i na političku dimenziju. U svojim izjavama sugerira da je prošli oporavak bio zasnovan na porastu loših i nekvalitetnih radnih mjesta koja su “inspirirala” one koji su ih zauzeli da svoje političke simpatije usmjere u “neželjenom” pravcu.
Iako je Boone potpuno uvjerena u nužnost zaokreta, nije baš optimistična po pitanju političkih i institucionalnih kapaciteta koji bi taj zaokret trebali izvesti. Smatra, prema raspravama u političkim krugovima širom Europe, da oni koji odlučuju još nisu napravili presudan korak van prijašnjeg konsenzusa. Naravno, prelijevanje intelektualnih pomaka u one političke nije stvar samo intelektualnih kapaciteta onih koji bi političke pomake trebali provesti. Pored institucionalne inercije, glavni razlog su interesi onih koje ti političari prvenstveno slušaju, a to su predstavnici kapitala. Nekima od njih bi pomaci pasali i kratkoročno i dugoročno, nekima samo kratkoročno, a ne dugoročno, nekima obrnuto, a nekima nikako. Kako će se rasplesti to klupko ovisi prvenstveno o najsnažnijim frakcijama kapitala i njihovim interesima. A nama preostaje nada da u nekoj bliskoj budućnosti ti pomaci neće ovisiti o odnosima organskih intelektualaca buržoazije i kapitalista, već o pritisku odozdo koji će takve pomake u korist većine stanovništva činiti nužnima.