Vrijeme lokdauna iznjedrilo je neke nove političke pojave i ideološke kombinacije. Kako funkcionira gig politika u doba gig ekonomije i zaslužuje li novu etiketu?
Jedno od glavnih obilježja pandemijskog perioda u kojem živimo već skoro godinu dana jest specifična vidljivost znanstvenih procesa. Ti se procesi koji uključuju hipoteze, istraživanja i diskusije uglavnom odvijaju iza zatvorenih vrata. No, pojava virusa koji je paralizirao svijet prebacila ih je na medijske naslovnice. Na gotovo svakodnevnoj razini smo saznavali, kako to inače u znanosti ide skrovito u “mirnodopskim” vremenima, i proturječne i dokazane uvide o prirodi virusa, učinkovitosti epidemioloških mjera i napretku u proizvodnji cjepiva. Praćenje uobičajenih znanstvenih procesa u “prijenosu uživo” i u utrci s “nevidljivim neprijateljem” polučilo je i intrigantne političke učinke. Naime, u real timeu smo svjedočili i novim političkim preslagivanjima, neobičnim ideološkim slagalicama i kaotičnom ubrzanju već postojećih trendova.
S prvim potezima država u obliku ograničenja kretanja i fiskalnih intervencija, u komentarima i analizama pojavile su se konkurentske dijagnoze i prognoze. Neki su u njima vidjeli povratak povjerenja u državne kapacitete i znanstveni autoritet što bi posljedično dovelo do osipanja popularnosti takozvanih populističkih pokreta i stranaka, dok su neki u njima vidjeli upravo plodno tlo za dodatni rast privlačnosti tih političkih snaga. Slična se dinamika mogla primijetiti i među ekonomistima. Snažan iskorak države tumačio se kao kraj neoliberalizma i povratak ambicioznijim poreznim politikama, ali prisutno je bilo i suprotno mišljenje koje je u ograničenjima poslovanja vidjelo priliku za poduzetnički revanš. U nešto ezoteričnijim raspravama ekonomisti su se pitali prijeti li nam pomalo zaboravljena opasnost inflacije ili ćemo i dalje biti izloženi deflatornim pritiscima. Do konsenzusa, naravno, nije došlo, ali je došlo vrijeme za svojevrsnu političku rekonstrukciju perioda i prepoznavanje novih trendova. Ključan analitički korak u tom smjeru su napravili prije tri dana dva američka profesora, William Callison i Quinn Slobodian, između ostalog i istraživači povijesti neoliberalizma, u članku na stranicama Boston Reviewa.
Klasna struktura i političke sklonosti
Etiketa populizma kao ključnog političkog leksema u prošloj petoljetci prilično je nepouzdana jer pored analitičke ambicije sadrži i onu diskreditacijsku. Međutim, čak ni takva, sposobna da se prošverca bilo gdje, po Callisonu i Slobodianu, nije dovoljno široka da obuhvati specifičnosti društvenih i političkih pokreta koje je iznjedrio lokdaun. Oni su se u svom članku naslova “Coronapolitics from Reichstag to Capitol” odlučili za pojam dijagonalizma. Inspiraciju za pojam pronašli su u nazivu njemačkog pokreta Querdenken, najprobitačnijeg na tamošnjim antilokdaun prosvjedima. Denken je mišljenje, a Quer se prevodi kao lateralno i transverzalno, ali i kao dijagonalno i poprijeko. Sam izraz Querdenken dolazi iz žargona marketinga i konzaltinga, a u tom svijetu označava nešto kao mišljenje “outside of the box”. Dovoljno je prazan izraz da može okupiti šarolike ideološke aktere, a efektno opisuje zajednički politički njuh tih aktera koji u upravljanju svijetom vide zbir različitih zavjera i nastoje uvjeriti potencijalne simpatizere da ne misle u skladu s prevladavajućim konsenzusom političkih elita, medijskog mejnstrima, Big Techa i farmakoloških kompanija.
Već sada možemo bez puno oklijevanja zaključiti da dijagonalizam neće steći status populizma kao političke etikete, ali to autorima nije ni cilj. Novi izraz tu služi da naznači razlike u odnosu na već udomaćene pretpostavke o prirodi populističkih projekata koji su slavu stekli u proteklom periodu. Ono što te pokrete razlikuje od populističkih tendencija je svojevrsna nebriga za parlamentarnu politiku i osvajanje vlasti koja graniči s cinizmom, izostanak medijageničnih vođa, nonšalantnija kombinatorika ideoloških elemenata s cijelog političkog spektra te specifična simbioza političkih i ekonomskih interesa ključnih figura. Zametaka tih faktora bilo je i u populističkim pokretima, međutim, u slučaju dijagonalizma, ili barem njegove prve faze, postoje neke bitne razlike. Iako je izgradnja sirovog ideološkog sadržaja bila na snazi prije pojave pandemije i epidemioloških mjera, politike lokdauna dale su mu specifičan izraz. Kako to autori slikovito kažu, dijagonalizam podsjeća na nove društvene pokrete iz sedamdesetih, ali lišen idealizma i vjere u kolektivnu akciju i dekomodifikaciju te zasnovan isključivo na obrani autonomije donošenja odluka bez perspektive društva u cjelini. Te su individualne slobode često povezane s duhovnim i spiritualnim pristupom koji proistječe iz nekakvog ezoteričnog holizma.
Kako bi što preciznije i slikovitije analizirali obrasce dijagonalističkih pokreta i tipologije probitačnih figura koji ih predvode, autori su odlučili pažnju posvetiti predstavljanju njemačke inačice antilokdaun prosvjeda. Toj odluci je vjerojatno presudno pridonijelo nedavno objavljeno istraživanje grupe sociologa sa sveučilišta u Baselu koji su se bavili klasnom strukturom i političkim preferencama sudionika u tim prosvjedima čiji je vrhunac bio onaj berlinski na kojem se okupilo gotovo 40.000 ljudi. Naprosto su imali od kuda krenuti iako ističu da je sličnih prosvjeda i pokreta bilo diljem Europe. Istraživanje bazelskih sociologa nam govori da je klasna struktura njemačih prosvjednika prilično raspršena, ali da dominiraju i glavnu riječ vode pripadnici sitne buržoazije, vlasnici srednjih i malih poduzeća. To nije nimalo čudno s obzirom na to da su oni pogođeniji mjerama od vlasnika većih poduzeća koji imaju pristup kreditima, novčanim zalihama i izraženijoj državnoj pažnji, birokratske srednje klase u državnoj upravi i javnom sektoru te sindikaliziranih radnika u većim poduzećima i sektoru socijalnih usluga. Slične reakcije možemo vidjeti i u Hrvatskoj. Međutim, lokdaun i ograničenje poslovanja nije kod svih pripadnika te klase aktivirao i sklonosti prema teorijama zavjere o lažnom virusu i manipulativnom cjepivu. Neki misle samo da su mjere loše, dok ipak značajan dio svoj revolt prevodi u zavjereničke modele koji služe za mobilizaciju. Dakle, ritam ne diktira provincijska radnička klasa koju je globalizacija ostavila na vjetrometini kako glasi učestali narativ o prirodi populističkih pokreta.
Što se tiče pak političkih sklonosti tu je struktura još šarolikija i dodatno pridonosi legitimnosti pojma dijagonalizma. Naime, najveći dio onih koji su sudjelovali u prosvjedima na prošlim parlamentarnim izborima u Njemačkoj glas je dao Zelenima, njih 23%. Iza Zelenih na drugom mjestu s udjelom glasača nalazi se Ljevica koja bi među prosvjednicima osvojila 18% glasova, dok se glavni sumnjivac, Alternativa za Njemačku (AfD), nalazi tek na trećem mjestu s 13% prosvjednika koji ju preferiraju. Ovakav sastav prosvjednika sugerira i da su stavovi o različitim pitanjima i zavjerama također raznoliki i da jedna negacija nužno ne uključuje i ostale. Na primjer veliki broj prosvjednika ne negira klimatske promjene i holokaust, ali imaju na primjer antivakserska uvjerenja. A ima i onih koji negiraju sve što mogu. Doslovno se skupljaju od giga do giga, ili kako bi u jezgrovitom opisu odnosa baze i nadgradnje rekli Callison i Slobodian: gig zavjere za gig ekonomiju.
Tipologija aktera
Nakon predočavanja rezultata sociološkog istraživanja, autori su centralni i najveći dio članka posvetili opisu ključnih figura njemačkog dijagonalizma, njihovoj pretpovijesti i djelovanju u antilokdaun protestima. Nema ovdje ni prostora ni vremena da se pozabavimo svim tim bizarnim figurama već ćemo samo predstaviti tipologiju tih aktera koje svaki “pravi” dijagonalistički pokret mora imati. Prvi tip je hustler pokreta, uglavnom IT poduzetnik libertarijanskih stavova koji koketira s različitim teorijama zavjere i prijezirom prema Big Techu, ali zadržava nivo ozbiljnosti. Njegovi se politički ciljevi isprepleću s poslovnim i usput od svojih političkih ambicija zarađuje pristojan novac, često zaobilazeći regulativu. U Hrvatskoj nemamo baš neko takvo utjelovljenje tog tipa, ali zamislimo da Nenad Bakić iskaže političku ambiciju koja nadilaze Facebook postove ili da neki od ljutih chefova izađe iz kuhinje na politički megdan. Drugi tip je ideolog od-lijevog-do-desnog koji u svojim propovijedima kombinira najrazličitije ideološke elemente “posuđene” iz svih mogućih političkih tradicija. Ali ipak s neeksplicitnim ili nesvjesnim nagnućem prema ekstremnoj desnici. Sličan profil bi u našem dvorištu bio na primjer Ivan Pernar. I treći tip je ekstremno desni ezoterik koji uobičajene stavove ekstremne desnice marinira u krajnjoj ezoteriji koja nije daleko od neke holističke mistike. Na našoj sceni bi tom profilu najviše odgovarala nekakva kombinacije Karoline Vidović Krišto i Srećka Sladoljeva.
Tom novom ideološkom čudovištu dijagonalizma predstoje, prema predviđanju Callisona i Slobodiana, tri opcije. Prva je osipanje uslijed sve većeg povjerenja u cijepljenje i obuzdavanja pandemije. Druga uključuje postojeće stranke ekstremne i populističke desnice koje će prisvojiti i integrirati te pokrete. A treća je nastajanje start-up stranaka kako je te političke pojave nazvao sociolog Paolo Gerbaudo. Riječ je o strankama koje karakterizira brz rast i visok mortalitet. Vjerojatno je da će u različitim državama dijagonalistički pokreti doživjeti različiti sudbine s obzirom na to da ih i u ovom trenutku krasi različita razina popularnosti i intenziteta. Bez obzira na te sudbine riječ je o prepoznatljivom trendu koji će nam oblikovati političku sudbinu na ovaj ili onaj način.