Kriteriji napredovanja za prosvjetne radnike postaju sve stroži kako bi se iskorijenilo “uhljebe”, no s druge strane upravo takav pristup, zajedno s lošim uvjetima rada i niskom plaćom, stvara deficit radne snage u tom sektoru. Alen Sućeska dovodi u pitanje uvođenje meritokratskog pristupa u obrazovanje i ukazuje na njegove štetne posljedice.
Kad god se u medijima reaktualizira pitanje financiranje radnika u sektoru obrazovanja, najčešće zbog štrajkova i sindikalnih pregovora s Vladom oko plaća, u pravilu uvijek ispliva par komentatora, najčešće na libertarijanskim portalima, koji pozivaju na meritokratski sustav “nagrađivanja“ iznadprosječnih prosvjetara. Povećati plaće “pravim“ radnicima, a smanjiti plaće neradnicima, odnosno, uhljebima, pa će hrvatski obrazovni sustav odjednom procvjetati – tako najčešće glase upute tih kolumnističkih znalaca. Pritom je implicitna pretpostavka da je svima kristalno jasno tko je radnik, a tko neradnik ili barem to da se količina (ne)rada može bez poteškoća kvantificirati te po kratkom postupku pretvoriti u odgovarajući iznos plaće. Previdi takvih komentara spadaju u kategoriju najčešćih previda liberalnih pristupa društvenim odnosima općenito. Naime, svi oni rade grešku izostavljanja pitanja odnosa moći. U ovom slučaju to su pitanja: tko bi određivao što čini prosvjetarski rad i prema kojim kriterijima? Bi li se nagrađivao nečiji trud ili nečiji rad? Ako prvo, kako kvantificirati uloženi trud, ako drugo, što ako neka osoba posao obavi za četiri sata, a neka druga isti taj posao obavi za dva sata? Pod pretpostavkom da nećemo manje nagrađivati osobu koja posao obavi brže, hoćemo li onda zapravo vrednovati različite sposobnosti prosvjetnih radnika, pa financijski nagrađivati one “iznadprosječnih sposobnosti“, a kažnjavati one “ispodprosječnih sposobnosti“? Na temelju čega će se utvrditi što je prosjek? Je li pravedno, primjerice, jednako tretirati sposobnost dvadesetogodišnjeg i šezdesetogodišnjeg radnika/ice da se služi računalom?
Nastavnici-administratori
Krenimo od toga kako gradacija plaća u hrvatskom obrazovnom sustavu trenutno izgleda. Ta je putanja za sve radnike u prosvjeti ista. Godinu dana nakon što se prosvjetni radnik/ca prvi put zaposli (pod pretpostavkom da tih godinu dana kontinuirano radi), polaže stručni ispit, čime stječe pravo na koeficijent od 1,406 na osnovicu plaće od 6.044,51 kn (od 1.1.2021.),1 odnosno, na plaću od oko 6.100kn neto. Nakon pet godina rada i ako zadovoljavaju sve uvjete, nastavnici/e imaju pravo pokušaja napredovanja u zvanje mentora, što povećava koeficijent na 1,572. Nakon dodatnih pet godina rada kao mentori, mogu napredovati u zvanje savjetnika s koeficijentom od 1,713, a potom, opet nakon minimalno pet godina rada kao savjetnici, u nedavno uvedeno zvanje “izvrsnog savjetnika“ s koeficijentom od 1,867. Osim polaganja stručnog ispita, niti jedno od navedenih napredovanja nije obavezno, a onima koji se za to odluče napredovanje nije garantirano. Neki su od uvjeta, primjerice, prema Pravilniku o napredovanju, “kontinuirani profesionalni razvoj“, u što spadaju stručni skupovi, ali i obavezna kategorija “unaprjeđenja rada škole“, u što spada uređivanje školske mrežne stranice, administriranje školskih platformi za e-učenje, rad u školskom timu za kvalitetu, pripremanje i organizacija javnih događanja u školi, vođenje regionalnog centra kompetentnosti i slično. Ukratko, uvjeti za napredovanje otprilike su u jednakoj mjeri podijeljeni na one načelno smislene, koji odgovaraju trudu, radu, kompetencijama i uspjesima nastavnika/ice, te one manje smislene koji mahom spadaju u birokratske, administracijske ili organizacijske kompetencije i uspjehe koje nemaju gotovo nikakve veze s pedagoškim i stručnim kompetencijama.
Uz to, Ministarstvo znanosti i obrazovanja zadnje je dvije školske godine provodilo natječaj za “500 najboljih odgojno-obrazovnih djelatnika” koje je nakon provedbe natječaja nagradilo s 10.000 kn bruto. To je prvi potez MZO-a koji ide u smjeru meritokratskog vrednovanja rada nastavnika, no i on je ispunjen sličnim kriterijima i problemima kao i Pravilnik o napredovanju. Mnogi od kriterija ne vrednuju nastavnički rad, već administratorski i organizacijski, a kako je konkurencija prošle godine bila vrlo žestoka, nerijetko se radilo o tome da je jedan nastavnik možda objavio karticu teksta više o radu u nastavi u obliku oglednih satova ili je organizirao koju priredbu više. Naravno, ne radi se o tome da takve kompetencije ni na koji način ne bi trebalo nagrađivati i vrednovati jer je svakome tko radi u obrazovanju jasno da one imaju svoje mjesto i svrhu. Ono što je problematično jest da nastavnici koji se ne posvećuju administratorskim, organizacijskim i birokratskim poslovima, ali se itekako ističu svojim kompetencijama i rezultatima u, recimo, istraživačkom radu, izravnom radu pripreme nastave i nastavnih materijala, radu mentoriranja učenika za natjecanja itd. nemaju jednake šanse. Ukratko, rezultat tog natječaja je da će nastavnici shvatiti da je bodove najlakše i najbrže “natući” u onim administrativno-birokratskim kategorijama, nego znanstveno-odgojnim. Dakle, jedna od prvih meritokratskih mjera MZO-a za posljedicu ima dodatno stavljanje naglaska na birokratske obaveze prosvjetnih radnika kojih je u svakodnevnom opterećenju nastavnika ionako već previše.
Deficit radne snage
Doda li se tome podatak da je Hrvatska zadnja među članicama EU po mogućnosti povećanja plaća temeljem radnog staža prosvjetnih radnika, postaje jasnije zašto će mnogi hrvatski prosvjetari imati osjećaj karijerne besperspektivnosti. Prema nedavnom istraživanju financiranom od Europske komisije, “[u] Hrvatskoj učitelji imaju najmanje povećanje [plaće] među zemljama članicama. U prvih 10 godina u Hrvatskoj učiteljske plaće narastu 4,5 posto u odnosu na početnu, 7 posto nakon 15 godina i najviše može narasti do 19,4 posto“ do kraja radnog staža. Za usporedbu, “u Nizozemskoj, učiteljska plaća raste 76 posto nakon 15 godina staža u odnosu na početak karijere, a nakon toga čak i do 105 posto“. Nadalje, čak i ako uspoređujemo Hrvatsku s drugim zemljama europske periferije stvari ne stoje dobro: “u Rumunjskoj učiteljske [su] plaće za 2018./2019. porasle od 163,8 posto do 180,6 posto u odnosu na 2014./2015. U Bugarskoj su rasle 51,2 posto, u Latviji 61,5 posto. S druge strane u Hrvatskoj su rasle 5 posto“. Ponajviše je zabrinjavajuće da zbog svega toga sve manji broj studenata odabire nastavničke smjerove i sve se manji broj mladih ljudi odlučuje za nastavničku karijeru, što je najvidljivije u tzv. STEM području i školama u manjim gradovima. Profesore matematike i fizike ponekad je teško naći čak i nekim od najboljih zagrebačkih gimnazija, unatoč natječajima na neodređeno i puno radno vrijeme, a taj će problem biti posebno izražen u manjim mjestima. Problem s potražnjom za nastavnicima informatike, koji postoji već neko vrijeme, samo će se dodatno produbiti jer se prema kurikalarnoj reformi informatika uvela kao obavezan predmet u mnoge razrede osnovnih i srednjih škola u kojima se inače nije predavala. No bilo tko tko može učenicima predavati osnove Pythona u srednjoj školi za neto početnu plaću od 6.100 kn sigurno će na tržištu rada moći pronaći daleko bolja radna mjesta, kako u pogledu iznosa početne plaće tako i u pogledu kasnijeg povećanja plaće, a da ne govorimo o uvjetima rada i mogućnostima osobnog stručnog napredovanja tijekom karijere.
Problemi dinamike tržišta rada unutar obrazovnog sustava u Hrvatskoj stoga su strukturne naravi jer stagnirajuće plaće, slaba perspektiva povećanja plaće i napredovanja u zvanju te, možda najvažnije, vrlo ograničene mogućnosti osobnog napredovanja malo po malo stvaraju deficit određene radne snage koja je, što upravo u strukturnom smislu treba naglasiti, visokoobrazovana. Iako je taj problem tek u ranoj fazi (izražen je tek posljednjih nekoliko godina), po svemu sudeći, ni prošli ni sadašnji sastav Vlade uopće nije svjestan da on postoji. Meritokratski pristup prosvjetnom radu samo bi pogoršao taj problem time što bi stvorio egzil znanstveno-odgojno izvrsnih, ali administracijsko-organizacijski “nekompetentnih” prosvjetnih radnika u situaciji u kojoj sustavu trebaju upravo radnici motivirani za ono prvo. Administrativno-organizacijska znanja bez sumnje su potrebna obrazovnom sustavu, ali sama po sebi, bez znanstveno-odgojnog rada koji čini njegovu osnovu, nisu dovoljna da bi stvorila kvalitetno obrazovanje. Učinkovitiji pristup – iako možda ne bez nekih svojih mana – bio bi onaj koji bi polazio prvenstveno od toga da osigura više početne plaće prosvjetnih radnika, bolje perspektive povećanja plaće, bolje uvjete rada (od opreme, preko broja učenika po razredu, do smanjenja birokratskih obaveza) i bolje mogućnosti za vlastito stručno napredovanje, a naročito znanstveni rad za koji trenutno postoji vrlo malo prostora u prosvjetnom poslu.
- Zahvaljujući štrajku prosvjetara u 2019./20. školskoj godini do 1.1.2021. osnovica je bila 5.809,79 kn, a koeficijent za nastavnika s položenim stručnim ispitom 1,378. [↩]