Posebni program koji je rumunjska javna televizija TVR prikazala na Silvestrovo, ugostivši ignorante koji se protive epidemiološkim mjerama, zapalila je javnost otvorivši stari problem jaza u funkciji javne televizije. Pitanje nije samo što bi i kako javna televizija trebala raditi, već i kako smo uopće došli do takve razine kaosa.
Silvestrovo je u Rumunjskoj donijelo novi skandal. S obzirom na okolnosti bila je to oluja u čaši vode ali nabrekla političkim i ideološkim implikacijama. Proslava Nove godine – obično pijana privatna stvar – postala je predmetom javne rasprave, vjerojatno i zbog utjecaja izolacije i pandemije koja i banalne stvari pretvara u goruće teme.
U novogodišnjoj noći, za one koji su godinu imali dočekati kod kuće, ispred televizije, rumunjska nacionalna televizija emitirala je unaprijed snimljenu emisiju. To je inače rutinska praksa javne televizije ohrabrena činjenicom da odavno već nema neku gledanost, pa je i kvaliteta proizvoda pala u drugi plan. No, ove godine, zbog ograničenja koja propisuje socijalna distanca, mnogo je ljudi novu godinu čekalo u kućnoj atmosferi, stoga je emisija privukla više gledatelja. Tako je broj gledatelja koji je primijetio da su gosti posebnog programa za novogodišnju noć redom bili poricatelji pandemije. Iako se radilo o poznatim osobama s estrade, njihovi stavovi poznati od izbijanja kovid-krize išli su otvoreno protiv mjera nametnutih pandemijom: socijalne izolacije, karantena i ograničenja nametnutih uslužnim djelatnostima, pa i protiv samog nošenja maske. Cijela emisija vrtjela se oko ovih pitanja, podrugljivo prikazujući dio stanovništva koji je slijedio upute i ograničenja.
Majstor ceremonije bio je poznati komičar čija je karijera na vrhuncu bila 2000. godine, kada je zajedno sa svojom grupom postao poznat po surovom, neukusnom i uvredljivom humoru. Usprkos tome, grupa je bila izuzetno popularna. Međutim, komičar se nedavno našao u središtu pozornosti zbog agresivnog protivljenja restriktivnim mjerama, posebno u pogledu aktivnosti barova i restorana. Razlog njegovom protivljenju su dakako bili vlastiti ekonomski interesi, budući da posjeduje tri irska puba u staroj jezgri, a koji predstavljaju skupu, ali popularnu turističku zamku Bukurešta. Zajedno s drugim vlasnicima ugostiteljskih objekata vodio je prosvjede , protiv vladinih mjera, kako na televiziji tako i na ulicama. Posebni novogodišnji program snimljen je u jednom od njegovih pabova. Novogodišnji program poslužio je performerima kao platforma za preispitivanje problema uzrokovanih pandemijom što se činilo na humorističan način, uz prateću ironiju i satiru. Politika je od samog početka bila prisutna u emisiji, a preferirane mete bili su predsjednik i vlada. I ostali gosti otvoreno su propitivali postojanje virusa te su ponavljanjem teorija zavjere na javnoj televiziji legitimirali lažne vijesti, pritom se nimalo ne šaleći. Večer je bila ispunjena seksizmom, ejđizmom te šalama na račun Roma i siromašnih.
Slučajno sam tokom noći provirio emisiju, s prekidima pogledavši ukupno oko 45 minuta, ne znajući i sigurno ne očekujući bijes koji će ona generirati. Bio sam prilično zbunjen količinom izjava koje su negirale epidemiju, teorijama zavjere puštenima u eter, i propagandom za korist vlasnika malih tvrtki na koje je kovid negativno utjecao. Ali mislio sam, budući da je sve bilo zaogrnuto određenom vrstom humora, da će posljedice biti neutralne i svakako nebitne.
Međutim, sljedeći je dan član rumunjskog Donjeg doma parlamenta iz Saveza za spas Rumunjske na društvenim mrežama osudio TV emisiju, zatražio ostavku direktora Rumunjske televizije i hitnu privatizaciju javne televizijske kuće, koja je igrom slučaja, na Silvestrovo dan bilježila godišnjicu osnivanja, budući da je s emitiranjem počela na Silvestrovo 1956. godine. Pristalice privatizacijskog prijedloga poruku su brzo podržale, a TV emisija brzo se pretvorila u predmet spora, ne samo u odnosu na svoj stvarni sadržaj, već i, općenito, kao simptom onoga što nije u redu i što je trulo na javnoj televiziji.
To je zapravo tema koja se često ponavlja u rumunjskom javnom prostoru: što učiniti s rumunjskom nacionalnom televizijom? Kako transformirati, promijeniti i reformirati ovu instituciju? Kako je učiniti boljom ili, naprotiv, kako je se brzo riješiti i uštedjeti prijeko potreban novac za njeno održavanje? Nisam svjestan situacije u drugim zemljama, ali u Rumunjskoj, bez sumnje, postoji posebni kolektivni odium prema javnoj televiziji, svojevrsni lokalni Weltschmerz. Najnoviji skandal samo je još jedna drama u nizu nacionalnih drama. Ne iznenađuje što je više ljudi gledalo emisiju nakon što je emitirana, samo da bi mogli sudjelovati u raspravi o sudbini i zadaći javne televizije.
Od simbola novog svijeta do mučnog podsjetnika starog režima
Jedna od bezbrojnih optužbi protiv komunističkog zla u Rumunjskoj također je možda i najneobičnija: ograničenje TV emitiranja 1980-ih na dva sata dnevno, uglavnom posvećenih propagandi. Rumunji su to zapamtili kao zločin kojeg veliki dio stanovništva određene dobi još uvijek nije zaboravio i oprostio. Taj se primjer obično navodi bok uz bok čekanju u redu za hranu, i spavanje u hladnim stanovima. Problem je spomenut i u predsjedničkom izvješću iz 2007. godine koje je osuđivalo komunizam kao “nelegitiman i zločinački” režim. Zašto je javna televizija toliko važna, može se pripisati njezinoj modernizacijskoj ulozi iz 1970-ih godina. Rumunjski socijalistički modernizam tada se nalazio na vrhuncu, a televizija je to pratila najboljim produkcijama: od filmova do glazbe, od dokumentarnih filmova do umjetnosti, od komedije do animacije, od vijesti do reportaže. Bio je to trenutak nevjerojatne inovacije koji je ostavio trajni trag na generaciju tada stasalih Rumunja. Brojne TV zvijezde iz tog vremena preživjele su promjenu režima s netaknutom ili čak pojačanom reputacijom. Strogoća iz 1980-ih tada se osjećala kao korak unatrag, kao da je režim odustao od svojih vrijednosti i obećanja.
Uz to, i strogo povezana s opisanom situacijom, nacionalna TV postaja odigrala je presudnu ulogu u odvijanju događaja 1989. godine. Bio je to medij u kojem je uživo objavljen trenutak kada je Ceausescu pobjegao i pobjeda Revolucije. Slobodna, rumunjska televizija nastavila je emitirati dramatične događaje koji su potom uslijedili uživo, te se tako prometnula u simbol novoga svijeta. Značenja njezinih zaposlenih studija pretrpanih revolucionarima dodatno su pojačana rupama od metaka prošaranima po fasadi zgrade, inače jednoj od najvažnijih arhitektonskih primjera modernizma u gradu.
Prijelazne strukture postkomunističke vlasti nastajale su u hodnicima rumunjske televizije, a zatim su po dolasku u studio odmah objavljene uživo. U tim zbunjujućim trenucima nacionalna TV stanica bila je i izvor vijesti i dezinformacija, precizno odražavajući složenost i nestalnost situacije. Za mnoge Rumunje – većinu njih sigurnih – Revolucija iz 1989. bila je događaj koji se na televiziji konzumira poput drame iz stvarnog života. Uloga rumunjske nacionalne televizije tijekom tih dana prikazana je i istražena u fikcionalnim i dokumentarnim filmovima, kao i u nebrojenim teorijskim i autobiografskim svescima. Sama televizija postala je tako aktivni sudionik drame, glumac sui generis, i mnoge tada objavljene snimke za postkomunistički kolektivni imaginarij dobile su ikoničko značenje.
Takva situacija nastavila se još neko vrijeme tijekom devedesetih, zasigurno do kraja 1995. godine, kada se pojavila prva privatna televizijska kuća u državi. Prije ere dvadeset četvero satnih informativnih kanala, rumunjska nacionalna televizija prenosila je previranja tranzicije i bezbroj dramatičnih događaja: od dolaska rudara u Bukurešt radi raspršivanja antivladinih prosvjeda, do međuetničkih krvavih sukoba u Targu Murešu, do ne manje bučne rasprave u prvom sazivu parlamenta. Posredovanje televizije u političkom životu zemlje, neizbježno ju je postavilo u središte fokusa kako javnosti tako i političkih aktera. Takva moć televizije imala je presudnu važnost za sve uključene aktere, pogotovo jer je dugo ostala ne samo najvjerodostojnija, već u većini zemlje jedini izvor informacija.
Međutim, raznolikost novih privatnih i kabelskih televizija zasjenila javnu te je potonja uskoro počela prihvaćati komercijalnu logiku. Javna televizija privatnima je pokušala konkurirati širenjem svoje ponude na nekoliko nišnih kanala. Do 2000-ih javni status javne televizije dramatično se promijenio: od vjesnika novog svijeta postala je mučnim podsjetnikom na stari režim. Od tada postaje ono kakvom se i danas prepoznaje: kao osporavana institucija koja kontinuirano izaziva polarizacije.
Tri problema kuće
Čini se da tri međusobno povezana pitanja ocrtavaju polje borbe oko i unutar kuće. Prvi, i najočitiji je problem političke ovisnosti. Parlament imenuje i potvrđuje članove Upravnog vijeća u skladu s odgovarajućom političkom većinom. Upravno vijeće zatim imenuje ravnatelja kuće koji vodi cijelu instituciju. Budući da parlamentarno povjerenstvo mora na godišnjoj razini potvrditi izvješće o radu koje podnosi ravnatelj, on ili ona uvijek moraju pažljivo pratiti političku dinamiku parlamenta. To zahtijeva puno manevriranja, ali i pritisak prema dolje, prema radnicima, čija je zadaća ispuniti određene strateške ciljeve i održati odgovarajuću političku opciju sretnom. Budući da su izvješća, kao i kriteriji na temelju kojih se ocjenjuju, prilično nejasna, podložna su interpretacijama, stoga ključ uspjeha kuće leži u političkoj podršci. Iz toga uvijek proizlazi pitanje kako ovu instituciju učiniti politički neovisnom, jer će u ovom aranžmanu njezino vodstvo uvijek biti povezano s parlamentarnom dinamikom. Negodovanje koje je izazvao gore spomenuti zastupnik zapravo je bila jasna manifestacija takvog stanja. Naglašavajući tu određenu emisiju, on je zapravo želio pojačati pritisak na trenutnog ravnatelja, kojeg su socijaldemokrati imenovali kada su oni imali većinu. Pred parlamentom se uskoro treba naći izvješće o radu javne televizije za 2020. godinu, pa je i politička poruka jasno poslana: sadašnje vodstvo neće dobiti novi mandat.
Politička ovisnost kuće neporeciva je i nije lako razrješiva. Budući da je Parlament najreprezentativnija institucija, opravdano je kontrolirati aktivnost televizije. Istodobno, osmišljavanje načina za bolju zaštitu institucije od političkog uplitanja također mora biti prioritet, ali to je lakše reći nego provesti u praksi. Političke veze i podrška imaju presudnu ulogu u imenovanju ravnatelja, tako da ne postoji jednostavan način da se taj lanac prekine.
Drugo, tu je i pitanje financiranja. Do 2017. nacionalna televizija imala je tri izvora prihoda: javni proračun, opći porez koji plaćaju svi građani i oglašavanje. Porez je ukinut, pa televizija mora osigurati više sredstava putem oglašavanja, što je jako razljutilo privatne kanale koji to vide kao nelojalnu konkurenciju. Ostali kritičari prihode od oglašavanja smatraju prevagom u komercijalizaciji sadržaja televizije, onim što ga odmiče od javnog interesa te fokusira na rejting i proizvodnju sadržaja koji će povećati te dvije stavke.
Treće, postoji opći dojam među oštrim kritičarima i dobronamjernim komentatorima koji javnu televiziju smatraju gigantom u smislu broja zaposlenih i prihoda, ali da isto tako program kojeg objavljuju više nalikuje proizvodu kakve malene regionalne tv postaje koju vode amateri. Politika na koju se prije pozivala i koja karakterizira odnos stanice i parlamenta, blijedi u usporedbi s odnosima prepunima intrige unutar same kuće gdje određeni centri moći pletu vlastite mreže utjecaja ponekad zajednički s vanjskim neprijateljem, ali najčešće među sobom. To pretvara instituciju u bojište na svim zamislivim poljima. Neke emisije i aktivnosti zaslužuju velike zasluge (posebno rad regionalnih postaja i programi razrađeni na etničkim jezicima), ali sadržaj je doista nepristupačan. Štoviše, televizija obično ostavlja dojam da postoji izvan dodira sa rumunjskom stvarnošću. Redovito ne prenosi važne događaje uživo niti pravovremeno. Redovito ne uspijeva razviti čak ni srednje popularnu emisiju.
Neformalna polu-privatizacija
Nedavni skandali povećali su opći dojam da javna televizija nije ništa drugo nego dobro plaćena sinekura dostupna tek privilegiranoj nekolicini s pravim vezama. Primjerice, nedavno je procurio ugovor anonimnog zaposlenika koji je otkrio honorare isplaćene voditelju glavne političke emisije i njegovim stalnim gostima. Iznosi se kreću oko 10.000 eura mjesečno. To je, naravno, stvorilo skandal jer su takvi iznosi dostupni samo nekolicini vrlo popularnih TV zvijezda u privatnom sektoru.
Drugi skandal ticao se vanjskih produkcija, izvedenih na štetu Rumunjske televizije. Praksa ide ovako: neovisni producent (ili tvrtka) osmisli emisiju i zatim je TVR emitira, ili obratno, TVR je naručitelj a vanjski producenti izvođači. Bilo kako bilo, nakon emitiranja emisije, prihodi od marketinga idu vanjskoj produkciji, a javna televizija dobiva tek djeličak sredstava, često nedovoljan za pokrivanje troškova produkcije. Ostatak ide vanjskim producentima. Nešto slično se dogodilo u slučaju emisije uoči Nove godine koja je pokrenula raspravu. Rumunjska TV stanica prišla je glumcima, potpisala ugovor s njima i njihovom produkcijskom kućom te ponudila emitiranje i infrastrukturu. Cijela produkcija koštala je 50.000 eura.
Na neki način, ovakvi aranžmani već upućuju na oblik polu-privatizacije javne televizije. Oni koji pozivaju na privatizaciju kuće nisu toliko radikalni kao što se čine: to se ionako u praksi do određene mjere već događa, s presudnom razlikom što državni proračun nudi velike subvencije privatnim proizvođačima i zvijezdama. Komentatori koji ističu javni karakter televizije i potrebu da se ona održi, ne primjećuju da je, na ovaj ili onaj način, ova institucija već polu-privatna. U usporedbi s drugim državnim firmama privatiziranima u tranziciji, javna televizija imala je posebnu putanju. Sredstva joj nisu namjerno i planski ukinuta, te privatizacija nije postala nužna. Premda neki ističu siromaštvo javne televizije, drugi naglašavaju kako se i s postojećim sredstvima može učiniti mnogo toga dobroga, no to ne uspijeva jer kuća liči na latifundiju za privilegiranu nekolicinu.
Iako je javnost u Rumunjskoj razapeta između privatizacije institucije ili istinske afirmacije njene javne misije i karaktera, ostaje pitanje što bi danas trebala raditi javna televizija? Koja je njezina stvarna funkcija? Što bi ona trebala isporučiti i ostvariti? Ta su pitanja jasno odgovarala u kontekstu razvojne socijalističke države. Oni su danas nejasni upravo zato što se uloga države dramatično promijenila. Toliko da konsenzusa nema ni oko epidemije koja svakodnevno odnosi živote i kojoj se jedva nazire kraja. Misterij budućnosti javne televizije ne može se riješiti izvan ponovnog definiranja misije države. Emisija uoči Nove godine bila je pokazatelj stupnja kaosa, unutrašnje rastrganosti koja se onda uprizoruje na najneobičniji i nakaradniji način.
S engleskog prevela Andrea Milat