Hrvatska vlada obožava slogan: “izvoznici su kičma [motor] hrvatskog gospodarstva“. On se pojavljuje u svim kontekstima u kojima je riječ o izvozu roba i usluga, a jučer ju je u Saboru ponovio predsjednik vlade Andrej Plenković. Prilikom predstavljanja Strategije nacionalnog razvoja za 2030. jučer se u Saboru burno raspravljalo, pri čemu je oporba fokus prigovora stavila na pogrešan argument, omogućivši tako premijeru da ih još jednom elegantno i blagoglagoljivo debatno nadmaši. Opozicija se u raspravi hvatala za financiranje same strategije, naglašavajući da je 30 milijuna kuna koliko je plaćena njezina izrada stvarno previše sredstava za tako loš dokument. Premijer je odgovorio da je 85 posto cijene strategije plaćeno iz europskih sredstava, i to da izradu analitičke podloge strategije koju je izrađivala svjetska banka, dok je samo 15 posto cijene „nacionalni doprinos“, odnosno sredstva poreznih obveznika. Samim dokumentom i njegovom uklopljenošću u hrvatske potrebe i mogućnosti na Biltenu ćemo se baviti idući tjedan, a ovdje ćemo ukratko analizirati samo ideju Andreja Plenkovića da su izvoznici kičma hrvatskog gospodarstva, i to u kontekstu baš tog nacionalnog plana za razvoj Hrvatske do 2030. godine.
Vlada se pouzdaje u slogan izvoznika kao motora i kičme gospodarstva, pa ga uopće ne propituje. Stoga, učinimo to za nju, besplatno. Prema informacijama dostupnima na stranicama vlade: “samo oko 15 posto poduzeća u Hrvatskoj izvozi, međutim, ta poduzeća zapošljavaju 51 posto zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62 posto, ostvaruju oko 66 posto od ukupnih prihoda od prodaje, te u razvoj ulažu čak oko 73 posto sredstava od ukupno ulaganih sredstava u razvoj. Također ostvaruju dobit od 76 posto. Rast takvih zdravih i naprednih poduzeća čini ukupnu hrvatsku ekonomiju snažnijom.”
Ako se uzmu pokazatelji Državnog zavoda za statistiku pokazuje se da u Hrvatskoj “kičmu gospodarstva” čini prerađivačka industrija. To je oblik proizvodnje koji stvara finalni proizvod “obradbom i doradbom sirovina i poluproizvoda ekstraktivne industrije – vađenje ugljena, sirove nafte, prirodnoga plina, ostalih ruda te kamena; te poljoprivrede, šumarstva i sintetičnih sirovina”. Ona ima velik udio ukupne svjetske proizvodnje dobara i usluga, a neke od najvažnijih grana prerađivačke industrije su proizvodnja hrane i pića, računala, odjeće, automobila i zrakoplova, kemijskih proizvoda, metala, naftnih prerađevina i dr. Štoviše, ovo je industrija koja gubi na broju zaposlenih, ne zbog pada udjela u ukupnom svjetskom bogatstvu, već zbog automatizacije proizvodnog procesa i izmještanja u zemlje periferije.
Hrvatska prednost leži u činjenici što je ona zemlja sa relativno jeftinom i relativno dobro obrazovanom radnom snagom te njezina geografska blizina zemljama s najvećom potrošnjom znači smanjenje troškova transporta, i time poboljšanja ekoloških pokazatelja tih istih zapadnih zemalja. Ova industrijska grana nalazi se među ekološki najštetnijim industrijama. To nikako ne znači da se bez nje može, nego da trebamo propitati kako ona izgleda i koliko se slaže sa popisom lijepih ekoloških želja. U ovoj diskrepanciji leži besmisao 30 milijuna teške strategije nacionalnog razvoja do 2030.
Gdje je točno problem?
Najsnažniji predstavnici prerađivačke industrije u Hrvatskoj prethodnih godina bili su na primjer Agrokor, Gavrilović, Kraš, Podravka, Vindija, Atlantic Grupa; zatim kemijska industrija (Petrokemija, Pliva, Saponia), duhanska (Adris Grupa), proizvodnja prijevoznih sredstava (brodogradilišta, Gredelj… ), INA, Končar i dr. No, tu su i drvna i drvno-prerađivačka industrija, itd. Pa u čemu je problem? U tome što su u Hrvatskoj potpuno razmontirane industrije koje nose visoku dodanu vrijednost poput brodogradnje – o čemu smo već opširno pisali ili aluminijskih industrija (TLM), pa čak i neke od historijski najbogatijih firmi u Europi poput onih koje su proizvodile dijelove za njemačke i europske automobilske marke i drugo. To znači ta izvoznička kičma sada počiva na poljoprivrednim (Agrokor, Vindija, Atlantic, CroMaris) i sirovinskim prerađivačkim industrijama, poput drva. A to se pak korijenski sukobljava sa svim zelenim strategijama EU.
Na primjer, visoko plodonosna drvna industrija je u Hrvatskoj, ali i u cijeloj istočnoj Europi, van kontrole zakona. Ilegalna sječa sve većih površina događa se na sve većim područjima – od Medvednice, do najskrovitijih i zaštićenih dijelova Velebita. Hrvatske šume pošteđene su istraga državnog odvjetništva, sakrivene od novinarskih kamera, i dobro podmazane ilegalnim izvozom u zemlje bogate stvarne prerađivačke industrije poput Italije i dr. Umjesto namještaja s visokom dodanom vrijednosti, u Hrvatskoj se proizvode tek drvni građevinski materijali, jednostavnije podne obloge i paleti za ogrjev. Namještaj se pak kupuje u Ikei i drugim stranim kompanijama.
Situacija je nešto bolja s poljoprivrednim proizvodima, ali ne puno, posebno s obzirom na krah Agrokora. Iznimku trenutno čini inteligentna balkanska strategija Atlantic grupe. No, novi problemi koji bi se mogli pojaviti u ovoj industriji leže u novoj europskoj poljoprivrednoj strategiji “od farme do stola” (eng. F2F) koja će subvencionirati lokalnu proizvodnju i lokalnu potrošnju zbog cilja smanjenja ekološkog otiska. To – osim lokalne proizvodnje i konzumacije – znači da će svi proizvodi (ne samo poljoprivredni) proizvedeni uz karbonski intenzivne metode biti oporezovane nekim oblikom financijskog nameta na ugljik. Iduća industrija navedena među hrvatskim prerađivačkima je kemijska – koja se trenutno u Hrvatskoj temelji na fosilnim sirovinama: od plina za pokretanje pogona, do nekih derivata i otpada od sirove nafte koji se koriste u proizvodnji petrokemijskih proizvoda. Ta industrija morat će također proći zelenu tranziciju, a tehnologija za to je skupa, i nema nikakve potrebe da se isključivo petrokemijska industrija bavi i dalje gnojivima i slično. Te bi se funkcije uskoro mogle pojavljivati u drugim nišama, u Hrvatskoj zasad relativno slobodnima, pa tko prvi niši, njegova industrija.
Ukratko, cjelokupna industrija “uskoro” će proći kroz izrazito nasilnu zelenu revoluciju, i nijedna grana neće biti lišena udaraca oporezivanja roba proizvedenih uz ekološki štetne metode. Ono što posebno zabrinjava je manjak konkretnih razrađenih rješenja, a da HDZ, ali ni SDP nemaju ni približno jasnu sliku kako to postići, ne pokazuju samo njihove industrijske politike (maćehinski odnos prema brodogradilištima, dopuštanje uništenja Petrokemije, neulaganja i propast Gredelja, TLM-a i dr.) nego i izrazito brižan i lojalan odnos prema neoliberalnim politikama kakve pogotovo preferira bivša ministrica gospodarstva Martina Dalić pa onda i njoj lojalni premijer Plenković. S obzirom na sve promjene koje nas čekaju, zaista je nejasno kako to premijer misli da izvoznici i dalje ostanu “kičma hrvatskog gospodarstva”. U konačnici, sve skupa svjedoči primarno tome da se u Hrvatskoj zaista ne upravlja razvojem, a hiperprodukcija raznoraznih strategija nikada neće rezultirati promjenama na terenu ne samo zato što su toliko loše da su neprovedive, nego jer u državi nema sluha za stvarne gospodarske probleme i potencijale.