Pontifikat Pape Franje obilježile su “kontroverzne” poruke i izjave kojima je često u javnosti pripisivana lijeva etiketa. Međutim, za njegov politički amanet bit će važnije otvaranje Crkve narodu nego motivi sadržajno bliski zelenoj ljevici.
Bhaskar Sunkara, urednik Jacobina, jednog od najvažnijih lijevih medija u SAD-u, popratio je inauguraciju Josepha Bidena pomalo ciničnom opaskom na svom twitter profilu. Ustvrdio je, parafraziram, da je jedina ohrabrujuća stvar u izboru novog predsjednika to što će primati naredbe od komunističkog pape, aludirajući na Bidenovo katoličanstvo, a samim tim i na vjeru u dogmu o nepogrešivosti namjesnika Petrove stolice na kojoj trenutno sjedi vjerojatno i najprogresivniji papa u povijesti Rima i zapadnog kršćanstva. Nekako istovremeno je jedan od naših najlijevijih kolumnista u mainstream medijima, Jurica Pavičić, analizirajući “izvrnuti” post-trumpovski post-neoliberalni svijet u kojem Capitol Hill ne “napadaju” organizirani sindikati ili progresivni društveni pokret nego reakcionarne horde vođene teorijom zavjere, zaključuje da živimo u svijetu “u kojem je Papa trenutno najglasniji akter antikapitalizma, te najvidljivija ikona ljevice“. Što se to dogodilo sa svijetom i rimskom kurijom u zadnjem desetljeću da je nekadašnji argentinski kardinal Mario Bergoglio, a danas Papa Franjo, postao omiljena figura jednog dijela ljevice?
Vječne šezdesete
Da bismo pokušali razumjeti ovaj fenomen, potrebno je otići nešto dalje u prošlost, u šezdesete koje su i za ljevicu (1968.) i za Crkvu (1965.) predstavljale svojevrsnu prekretnicu. U ad hoc periodizaciji papinske i crkvene povijesti nakon Drugog svjetskog rata, ključno je zasigurno mjesto Drugog vatikanskog koncila. To je svojevrsna točka u kojoj se zrcale svi kasniji događaji i likovi crkvene povijesti. Drugi vatikanski koncil je istovremeno predstavljao i vrhunac reformizma i otvaranja Katoličke Crkve narodu, ali i početak konzervativne reakcije na te promjene koje su uvelike obilježile pontifikate i papa naših dana, Franjinih prethodnika. Uostalom, tu kontradikciju Crkva dijeli sa općom globalnom poviješću šezdesetih na koje danas gledamo kao na godine dekolonizacije, primarno Afrike, odnosno priključenja svijetu naroda koji su do tada bili pod imperijalističkim jarmom i politički nevidljivi. Za ljevicu 1968. predstavlja svojevrsni vrhunac studentskog i radničkog bunta, ali i početak rasapa institucionalizirane ljevice i njenih organizacija. Šezdesete su istovremeno i godine kriza, pogotovo postratnih institucija kejnzijanskog kompromisa i početak kraja financijskog sistema koji je začet u Breton Woodsu pri kraju Drugog svjetskog rata.
U tom kontekstu, proplamsaj optimizma i otvaranja Crkve nakon Drugog vatikanskog koncila u ovako kratko skiciranoj povijesti papinskih mandata druge polovice dvadesetog stoljeća svoj reakcionarni odgovor dobiva primarno u liku Ivana Pavla II. A onda jednim dijelom i u njegovom nasljedniku Benediktu XVI koji ipak svoj pontifikat, vjerojatno nešto svjesniji povijesti od svoga prethodnika Poljaka, okončava vlastitom odlukom otvorivši mjesto prvom papi s globalnog juga. Ivan Pavao II bio je primarno antikomunistički papa za čijeg je vremena jačao katolički integralizam i konzervativizam. Zajedno sa Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher predstavlja svojevrsnu političku ikonu osamdesetih koje su kulminirale rušenjem državnog socijalizma u Europi. Osim izraženog antikomunizma, fokus njegovih poruka često je bio upravo na teologiji tijela, odnosno prevedeno na sekularni jezik, svođenju seksualnih odnosa isključivo na reprodukciju. To je dovelo do toga da se Crkva u jeku pandemije AIDS-a koja je najviše pogodila gej populaciju i Afriku otvoreno se protivila korištenju kondoma, a gej populaciju samo dodatno sotonizirala i marginalizirala. Istovremeno, na tragu istih poruka i logike “teologije tijela”, za vrijeme pape Poljaka, pobačaj postaje ključna tema crkvenih poruka koja dobiva prioritet nad svim drugim temama. Nakon njega, kratki mandat Benedikta XVI obilježava odmicanje od Drugog vatikanskog koncila i u simboličkom i teološkom smislu. Papa Ratzinger iz ormara vadi parafernalije pretkoncilske Crkve u vidu Tridentske latinske mise, ali i vlastite odjeće koja dodatno odmiče pontifexa od naroda stavljajući ga u neku daleku feudalnu povijest koja i dan danas uvelike određuje Crkvu i njenu hijerarhiju. U porukama ostaje vjeran svojoj teološkoj vokaciji i konzervativizmu dodatno distancirajući Crkvu od promjena u svjetovnoj sferi.
Papa kao Klub zastupnika zelene ljevice
Papa Franjo na čelo Crkve dolazi 2013. u vrijeme kad se svijet, a pogotovo Europa suočava s posljedicama jedne od najvećih ekonomskih kriza. Italija je na rubu socijalnog ponora s tehnokratskim vladama i rastom različitih formi populizma, a na čelo rimske crkve dolazi osoba iz Južne Amerike čija je povijest posljednjih nekoliko desetljeća upravo obilježena stalnim krizama, ogromnom nejednakošću, ali i rastom političkih pokreta i figura na ljevici. Iako nominalno nesklon teologiji oslobođenja koja je upravo stasala u takvom kontekstu kao odgovor narodu bliskog klera na njegovu patnju i neimaštinu, Papa Franjo u rimsku kuriju donosi i dašak tog pokreta koji su njegovi prethodnici višekratno proskribirali, a njegove istaknute članove gotovo izopćili iz Crkve.
Uz ovaj biografizam te Papino menadžeriranje vatikanskom kurijom i njenim sivim zonama i poslovima, pontifikat i ovog Pape će biti upamćeni prvenstveno po jeziku njegovih poruka, odnosno službenim enciklikama i medijskim izjavama. U svom sedmogodišnjem pontifikatu Papa Franjo je izdao tri enciklike od čega su posljednje dvije nešto politički otvorenije i odgovaraju upravo na krize našeg vremena. Laudato si (Hvaljen budi) izdana 2015. je programatska enciklika koja prvenstveno govori o brizi o “zajedničkom domu”, odnosno prevedeno na sekularni jezik, progovara o globalnoj klimatskoj krizi. Ona je rezultat zajedničkog djelovanja s jedne strane sekularnih znanstvenika koji se bave klimatskim promjenama i s druge strane teologa čiji je cilj bio tu brigu i nalaze prevesti u jezik teologije, odnosno primarno, terminologiju socijalnog nauka crkve. Treća papina enciklika izdana je prije svega par mjeseci i napisana originalno na španjolskom jeziku unatoč talijanskom naslovu Fratelli tutti (Svi smo braća). Samim tim, autorska atribucija je nešto jasnija. Dok je Laudato si, očigledno proizvod rada više ljudi, Fratelli tutti predstavlja svojevrsno sumiranje Papinih poruka posljednjih nekoliko godina s kulminacijom u pandemiji Covida 19 koja za Franju predstavlja krizu globalnih razmjera, ali istovremeno i trenutak kontemplacije nad stanjem u kojem se svijet našao, a onda i odabiru i provođenju suštinskih promjena koje tom svijetu trebaju.
Svojevrsni publicistički digest tih njegovih razmišljanja izašao je nedavno i u našem prijevodu u knjizi “Odvažimo se sanjati” (izdavač VBZ, prijevod Marina Horkić) koja nastaje u razgovoru s britanskim katoličkim novinarom i papinim biografom Austenom Ivereighom. U tom razgovoru Papa iznosi tezu da je kriza izazvana Covidom prilika za konačno “razotkrivanje nepravdi”, ali i promjene koje će dovesti do “drugačije organizacije svijeta”. Tu prije svega adresira probleme koje proizlaze iz neoliberalne organizacije svjetske ekonomije i dominacije financijske industrije uz stalno povećanje nejednakosti. Papa je u tom smislu daleko od komunista, kako ga titulira Sunkara. On je svojim referencama, promišljanjima, ali i odabirima suradnika/ca puno bliži nekom radikalnom socijaldemokratu s iskustvom života na periferiji, odnosno s perspektivom koja mu nudi nešto drugačiji pogled na svijet koji prema njemu ne postoji, ako u njega ne uključimo sve. Na nekoliko mjesta u knjizi citira talijansku ekonomisticu Marianu Mazzucatto i njezine teze o važnosti javnog sektora za ekonomiju i daljnji razvoj i zagovara jaču regulaciju ekonomije na tragu i njenih promišljanja.
Antiklerikalni papa
Dojam koji ostavljaju papine poruke i enicklike je taj da je riječ o čovjeku koji dalje uči, čita i razvija se u skladu sa svojim vremenom i potrebama svoga vremena, a ne u skladu s vremenom Crkve i njenih potreba. Uostalom, to je vjerojatno i njegova najvažnija osobina iz perspektive ljevice, onkraj citiranja lijevih autora i kritike neoliberalizma koje lagano postaju opće mjesta, a ne više svojevrsna transgresija u javnom prostoru. Njegova autorefleksija i samokritika institucije na čijem je čelu je ono što ostaje i nama u amanet. Papa Franjo otvoreno imenuje klerikalizam, odnosno moć koju si svećenik prisvaja nad svojom pastvom, kao rak-ranu sadašnje Crkve. To da svećenici iskrivljuju vlastitu vokaciju i postaju svojevrsna klasa za sebe odvojena od naroda i laika je vjerojatno i najzvučnija papina poruka koja bi mogla imala i dugoročni efekt, možda i puno važniji od njegovog zeleno-lijevog moralnog diskursa. Naime, upravo kadrovska i institucionalna reforma Crkve i njenih paralelnih struktura je zapravo Papin pravi politički posao.
On je sigurno crkvene institucije približio laicima i sekularnom svijetu više nego itko drugi prije njega. Ta institucionalna reforma je vođena idejama koje su začete upravo na Drugom vatikanskom koncilu, a vremenom su iščezle ili stavljene u drugi plan pred prioritetima “kulturoloških ratova” (Papina sintagma), koje su vodili i njegovi prethodnici. Da je njegov prioritet na otvaranju, dijalogu i reformi Crkve i stavljanje u drugi plan tema poput pobačaja, pokazao je nedavan sukob među američkim biskupima nakon što je u javnost, bez konzultacija s ostatkom biskupske konferencije, izašlo pismo predsjednika Američke biskupske konferencije José Horacija Gómeza u kojem kritizira pro-life stavove predsjednika Bidena. U roku keks je stigla reakcija Papinih kardinala iz konferencije, predvođenih čikaškim nadbiskupom i kardinalom Blaseom Ćupićem, koji su tu izjavu odbacili.
Što nama donosi papin antiklerikalizam i institucionalno čišćenje Crkve? Hrvatska prelatura u pontifikatu Pape Franje dobiva veliki broj novih biskupa koji nisu nužno politički istovjetni Papi Franji, ali sigurno predstavljaju svojevrsni odmak od trenutnog stanja u Crkvi u Hrvata koja je zatvorena, izrazito nacionalistička i klerikalistička. U Bosni i Hercegovini promjene među biskupima su se već dogodile ustoličenjem i najavom ustoličenja novih (nad)biskupa u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci. U Hrvatskoj se to desilo sa dvjema mitropolijama, riječkom i splitsko-makarskom i ostaje samo ona najvažnija: zagrebačka, što će najjasnije pokazati koji je ideološki i razvojni smjer Katoličke Crkve kod nas u idućem razdoblju. Istovremeno, najveće kritike Papinog mandata dolaze upravo iz neformalnog paralelnog katoličkog sektora koji je stasao kod nas posljednih nekoliko godina predstavljajući ono što papa naziva fundamentalističkim mentalnim sklopom koji upravo u trenucima kriza poput ove nudi zaklon i “tobože štiti osobu”, a zapravo nudi “jednostran, zatvoren način razmišljanja”. Drugim riječima, ako već želimo da ovoga papu pamtimo kao ljevičara, onda se bar nadajmo da će odraditi dio posla za nas i bar donekle sasjeći korov klerikalizma i fundamentalizma koji se opasno raširio ne samo crkvenim nego i svjetovnim institucionalnim hodnicima.