Hrvatski sabor u srijedu (4. februara) raspravljao je o novom prijedlogu Zakona o energetskoj učinkovitosti s ciljem usklađivanja lokalnog zakonodavstva s onim Europske unije. Sve je čini se prošlo dobro. Unesene promjene bile su nužne, naglašavanje i čvrsti fokus prema obnovljivim izvorima energije i uštedama sada su postale istaknutiji aspekti i lokalnog zakonodavstva. Teško je u ovome trenutku govoriti o tome da li je svaki članak zakona optimalno napisan i koliko je prostora ostalo u međusobnom odnosu članaka koji potencijalno dozvoljavaju društveno i ekološki štetne prakse. I koliko je prostora ostavljeno demokratskim energetskim praksama. No, znamo da je prostor za sumnju u dobronamjernost implementacija ekoloških praksi u općedruštvenom smislu već osiguran Zakonom o koncesijama, i njegovom izmjenom u oktobru prošle godine, po kojem se Sabor izvlastio od oduzimanja jednom dodijeljenih koncesija. Ustupak je to kapitalu, itekako sporan, jer se u obnovljivim izvorima energije već neko vrijeme dijele koncesije, a praksa je to koja će se i dalje ubrzavati, i nad čijom eksploatacijom zastupnici javnog interesa neće imati kontrolu. Ipak, s druge strane, visoke sankcije za neuštedu energije koje predviđa novi zakon o energiji jako su dobrodošle, jer neovisno o stupnju siromaštva, klimatska kriza je postala toliko duboka, a vrijeme za njenu sanaciju ističe, da su sankcije na svim poljima jednostavno postale društvena i politička nužnost.
No, Zakon o energetskoj učinkovitosti nije jedini relevantni dokument za zelenu tranziciju u Hrvatskoj, tu su iznad njega strateški dokumenti čije ciljeve on ima razraditi i implementirati. Ono Zakona što sam pročitala trudi se oprimjeriti do sada apstraktno postavljene ciljeve, u npr. Integriranom klimatskom i energetskom planu, radi kojeg je Europska komisija penalizirala sve EU zemlje osim Španjolske, pristojno kazavši svojim članicama kako su im planovi za zelenu tranziciju tek popis lijepih želja. Osim toga plana, sada imamo i nedavno donesenu Nacionalnu razvojnu strategiju koje smo se dotakli prošli tjedan.
Ova tri dokumenta zajedno čine nacrt zelene tranzicije u Hrvatskoj, pa smo za mišljenje o strateškom dokumentu (Nacionalnoj strategiji razvoja) koji bi trebao služiti kao baza za implementaciju zelenih odredbi u zakone, priupitali stručnjake: Tomislava Tomaševića, saborskog zastupnika stranke Možemo! i kandidata za gradonačelnika Zagreba istoimene političke platforme na predstojećim lokalnim izborima; te Vedrana Horvata, direktora Instituta za političku ekologiju. Za početak, ozbiljno smo shvatili popis lijepih želja kojima su ispunjeni svi domaći strateški dokumenti, a na temelju kojih bi Hrvatska trebala postati jednom od “europskih predvodnica u pretvaranju klimatskih i ekoloških izazova u prilike, osiguravanjem pravedne i uključive tranzicije prema klimatskoj neutralnosti” i pitali Horvata i Tomaševića je li to uopće izvedivo.
Jesmo li odabrali dobar model?
Vedran Horvat ističe kako “nacionalna razvojna strategija ne stvara uvjete da Hrvatska dobro i pravovremeno odgovori na klimatske i ekološke izazove, a kamoli da ih pretvori u prilike.” Na pitanje zašto je to tako odgovara kako se iz strategije vidi da autor ili država “ne razumije koje bi to prilike mogle biti i kako bi trebale izgledati, kakvo društvo bi s njima postali.”
Slično primjećuje i Tomislav Tomašević kazavši kako “nacionalna strategija u nekim segmentima gura i dalje neoliberalne koncepte pa tako jasno za problem niske produktivnosti državnih poduzeća, u odnosu na ista takva poduzeća u usporedivim europskim zemljama, gura privatizaciju, umjesto reforme upravljanja javnim poduzećima te čak ne radi niti distinkciju za tzv. strateška državna poduzeća koja u dobroj mjeri utječu na upravljanje prirodnim resursima i biti će ključna za zelenu transformaciju hrvatskog gospodarstva u cjelini.”
Horvat dodaje kako je “već sam model, ili paradigma, pogrešan”, te da se “odgovori na te izazove ne mogu bazirati na daljnjoj orijentaciji društva na privredni rast i tražiti odgovore u povećanju BDP-a. Ukupni sustav potrebno je transformirati odmah gdje je to moguće, a gdje nije pokrenuti ozbiljna ulaganja, prvenstveno u području mobilnosti (primjerice investirati u javnu željezničku infrastrukturu i usluge), poljoprivrede (koja će bit iznimno pogođena klimatskim promjenama) i turizma. To se ne može raditi iz jednog ministarstva. Vlada je već iznimno zakasnila sa uspostavljanjem efikasne međuresorne koordinacije za klimatske promjene.”
Ako bismo nadalje uspoređivali očekivanja pravednosti strategije, Horvat primjećuje kako se postavlja pitanje adresata pravednosti, odnosno: “pravedna i uključiva tranzicija spram koga? Koju to industriju trenutno država pokreće da misli o načinima na koji će uključiti radništvo u pravednu tranziciju.” Ovaj problem dotakli smo u prošlotjednom tekstu koji se bavio sloganom premijera Plenkovića o izvoznicima kao kičmi hrvatskog gospodarstva, a isti problem adresira i Tomašević objasnivši kako “nacionalna strategija nema jasne mjere ni strateške projekte koji bi zadali putanju za zelenu transformaciju ekonomije kako bi bila više lokalizirana u proizvodnji i potrošnji, više samodostatna kad je riječ o proizvodnji hrane i energije, manje ugljično intenzivna, a više radno intenzivna s visokom novostvorenom vrijednosti koja ostaje u lokalnoj zajednici što je povezano s lokalnim vlasništvom obnovljivih izvora energije.”
Dodaje kako “nema fokusa na zelenu javnu nabavu koja bi prioritizirala lokalno proizvedenu hranu i ostale proizvode, niti decentraliziranih energetskih sustava uz poticanje energetskih zadruga i municipalnih elektrana niti nekih strateških grana zelene industrijalizacije poput primjerice transformacije drvne industrije koja bi se pak povezala s održivim graditeljstvom i energetikom.”
Što znači kvalitetna “zelena prilika”?
Horvat razrađuje taj problem dalje: “Oni koji su pisali ovu strategiju na žalost nisu dovoljno dobro istražili našu realnost već su ključne riječi prepisali iz zapadnoeuropskih dokumenata. Razvojna strategija nije pisana sa namjerom da opustošenu periferiju (čija glavna namjena se svodi na uvoz i potrošnju proizvoda drugih zemalja) izvuče iz te situacije. A kada se takve namjere i pronađu, primjerice među preporukama da se oslonimo više na domaće kapacitete u znanosti i obrazovanju, onda možemo biti sasvim sigurni da će to netko blokirati iznutra. Osnovno pitanje ove strategije nije što je potrebno napraviti, nego kako, i koliko brzo? Sa čime (kojim resursima) i – sa kime? Oni koji danas donose i provode odluke koje su sve samo ne osjetljive kad govorimo o klimatskim promjenama, ne mogu biti isti oni koji će ih efikasno provoditi. Utoliko, naša klimatska politika može biti uspješna jedino ako je se prihvati neka zeleno-lijeva vlada u budućnosti, ili barem ako koji od vodećih gradova pokrene tu priču u tom smjeru.“
Na naše novinarsko pitanje kojim konkretnim postupcima osigurati implementaciju “popisa lijepih želja”, Horvat ističe da je to samo nastavak istog problema: “mogu li oni koji ne prihvaćaju ozbiljnost klimatskih promjena i ekološke krize donositi i provodite odluke kojima bi se postigao taj cilj. I što za njih znači prilika.”
Tomašević ističe kako se na polju implementacije “nacionalne strategije uopće ne vidi na koji način Hrvatska misli postići smanjivanje emisija stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. godine, što je cilj na koji je pristala na sastanku Europskog vijeća u prosincu. S druge strane Hrvatska je s nekolicinom europskih zemalja prije nekoliko tjedana blokirala prijedlog Europske komisije o paketu zelenog financiranja koji bi evaluirao europske tvrtke prema zelenim kriterijima kao preporuku za investiranje jer je prirodni plin izbačen kao “tranzicijsko gorivo” što je očito napravljeno radi LNG terminala. Taj isti prijedlog su eurozastupnici Zelenih i Ujedinjene ljevice označili kao nedovoljno ambiciozan.”
S tim se slaže i Horvat: “Sasvim sigurno, a to smo već mogli ustanoviti iz nedavnih afera, dio političke nomenklature oko HDZ-a razumio je da postoji prilika kad se radi o preusmjeravanju financijskih tokova u obnovljive izvore energije. Prilike koje veliki dio naše političke nomenklature vidi su kratkoročne, profitno orijentirane, rentijerskog karaktera, od danas do sutra. One uglavnom staju na tome da se financijski tokovi preusmjere u ekološki čišće tehnologije, no cijeli niz lukrativnih ili strateški bitnih sektora ostaje potpuno nezaštićen (poljoprivreda, turizam). Usmjerene su na preživljavanje i kupovanje vremena. One još ne razumiju da su posljedice klimatskih promjena i ekološke krize toliko duboke i sveobuhvatne da će naš cijeli proizvodno-uslužni sustav doći u pitanje. A djelovati se mora sada, sa mjerama koje bi značajno smanjile emisije ali i nepotrebnu potrošnju prirodnih resursa te smanjile ranjivost izloženih sektora.”
Horvat smatra da primjena europskih zakona i direktiva, pa i zadovoljenje ciljeva za 2030. nisu dovoljni, jer daju lažnu sliku, ali isto tako i da naša javnost nije dovoljno angažirana: “Ako promotrimo koliki je solarni potencijal Dalmacije i koliko je unazad deset godina tehnologija postala jeftinija i pristupačnija, građani su se već odavno mogli samo-organizirati ne bi li utjecali na regulativu koja zaustavlja solarizaciju Dalmacije koja bi mogla snabdijevati cijeli jug i značajno popraviti karbonski otisak, sa iznimno pozitivnim efektima i u polju turizma. Ne treba čekati državu da to pokrene, ona je očito pretroma.”
Hoćemo li ikada provesti ovaj popis dobrih želja?
Na kraju nas je zanimalo koje prepreke na terenu možemo očekivati prilikom implementacije ciljeva iz zelenih strategija i zakona, a Horvat ističe da se radi o popisu lijepih želja prepisanih iz vodećih zapadnoeuropskih politika, te zaključuje: “Kada bi to sveli na minimalni zajednički nazivnik u domaćem kontekstu, svi projekti koji imaju čisto i transparentno financiranje a doprinose značajnom smanjenju CO2 emisija ili efikasnosti u upravljanju resursima morali bi imati prioritet kod provedbe, kod dobivanja državne potpore ili europske pomoći te značajno ubrzanje kod dobivanja dozvola. S druge strane, trebalo bi ugraditi dodatne kriterije kako bi ta tranzicija bila održiva i pravedna; da smanjuju socijalne nejednakosti gdje god je moguće, da rade za javni interes i da uključuju potrebe različitog spektra neposrednih korisnika.“
Drugi tip prepreka dolazi također iz domaćeg konteksta, gdje određene grupacije misle da su se vječno preplatile za obavljanje određene usluge pa u dealu sa predstavnikom vlasti koji im to omogućuje nastoje zadržati tu privilegiju, smatra Horvat: “Evo već kod slučaja obnove Banije gdje postoji veliki potencijal za zelenu obnovu teritorija na održivi način vidimo da postoje sasvim realne prepreke i uhodani poslovi koji bi takvu transformaciju omogućili. Svi ovi nabrojeni pod-ciljevi u našem kontekstu ovise više o građanskoj hrabrosti, a manje o sustavu i upravljačkim strukturama koje bi to trebale omogućiti.”
Strategije su dakle donesene, zakoni su pripremljeni, planovi su poslani u Brisel, no bojazan je realna da ljudi neće primjećivati promjene koje su im ovime nametnute, koje su morale biti nametnute, sve dok se pojedini članovi društva ne počnu žaliti na visoke sankcije za neuštedu energije. Svemu ovome možda treba dodati samo to da se bez odgovarajućih sankcija zakoni ne primjenjuju, i da su one nužne jer do sada je sve bilo na dobrovoljnoj bazi, ali ništa se suštinski nije mijenjalo. Sankcije, porezi, daće i druga financijska opterećenja ekološki štetnih praksi sada su nužni jer vrijeme ističe.