EULEX, misija Europske unije na Kosovu koja je trebala osigurati “vladavinu prava” u toj zemlji nakon proglašenja neovisnosti, sama se našla u središtu velikog korupcijskog skandala. Otkriće afere ugrozilo je desetljećima pothranjivana shvaćanja o korupciji kao dijelu “balkanske kulture” od koje nas Europa tek treba izliječiti, no ujedno omogućilo i drugačije razumijevanje borbe protiv korupcije.
Nakon neuspješnih pregovora održanih u Beču između Privremenih institucija samouprave (Kosovo) i Republike Srbije (2006.- 2008.), Kosovo je 17. veljače 2008. godine proglasilo neovisnost bez postignutog dogovora sa Srbijom. Neformalno su svi znali da podrška zapadnih zemalja neovisnosti uključuje neke uvjete. Jedan od njih bilo je nadziranje neovisnosti putem međunarodnih mehanizama kako bi se navodno zajamčilo da će Kosovo poštivati manjinska prava i vladavinu prava. Iako su institucije Kosova formalno same zatražile nadzor neovisnosti i uspostavu misije Europske unije, radilo se zapravo o uvjetima koje koje je postavila međunarodna zajednica.
Misija vladavine prava Europske unije na Kosovu (EULEX) s radom je započela 2008. godine, nekoliko dana nakon proglašenja neovisnosti. Ta je misija zapravo zamijenila Privremenu administrativnu misiju Ujedinjenih naroda na Kosovu (UNMIK) koja je izgubila kredibilitet u kosovskoj javnosti budući da se pokazala nesposobnom za rješavanje slučajeve ratnih zločina i korupcije. Te propuste trebala je nadoknaditi misija EULEX-a. Obećanje koje je Kosovarima dala međunarodna zajednica nakon uspostave EULEX-a, prve i najveće misije Europske unije te vrste (i uvjerljivo najskuplje) uključivalo je iskorjenjivanje korupcije na Kosovu. To nije bilo nevažno za kosovsko društvo koje je od 1999. godine, nakon oružanog sukoba (1998.-1999. godine), trpjelo stopu nezaposlenosti od 45% i najvišu stopu korupcije u regiji.
“Skandal desetljeća”
No obećanja o Kosovu bez korupcije nedavno su prilično dramatično pala u vodu. Dakako, i prije je bilo slučajeva da su međunarodni službenici pronevjerili javni novac (npr. slučaj u energetskom sektoru), no posljednji je skandal po prvi put razotkrio pojedinosti sustavne zlouporabe moći međunarodnih službenika. Te detalje objavio je poznati novinar Vehbi Kajtazi iz dnevnika Koha Ditore.
Naime, tijekom listopada 2014. godine, Kajtazi je objavio seriju članaka koji razotkrivali djelovanja glavne tužiteljice EULEX-a Jaroslave Novotne i talijanskog suca Francesca Florita. Njih je druga tužiteljica EULEX-a, Maria Bamieh, optužila da su primali mito u nekim dobro poznatim slučajevima korupcije na Kosovu. Radi se o slučaju Fatmira Limaja (bivšeg zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova i bivšeg zamjenika predsjednika vladajuće stranke), koji je prije nekoliko godina oslobođen optužbi na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu, zatim slučaju Ilira Tolaja, glavnog tajnika Ministarstva zdravstva koji je uhićen i optužen za kršenje više članaka Kaznenog zakona, ali je osuđen na samo 18 mjeseci zatvora, te o glasovitom slučaju poznatom pod nazivom “slučaj Sekiraqa”.
Tužiteljica Bamieh za svoje je optužbe ponudila dokaze koji očito inkriminiraju i birokratski sustav EULEX-a i ukazuju na sprječavanje neovisne istrage u ranije spomenutim slučajevima. Službenici EULEX-a odgovorili su protuoptužbom, tvrdeći kako je Bamieh “frustrirana” jer je smijenjena sa svoje pozicije. No dokumentacija koju je ponudila Bamieh jasno pokazuje kako je ona svoje prigovore instancama EULEX-a uložila više godina prije svoje smjene, što jasno opovrgava argument kako se ovdje radi o slučaju osvete.
Nespretno zataškavanje
Kako bismo stvar razjasnili, moramo podrobnije razmotriti jedan slučaj suca Francesca Florita koji tjedan dana nije silazio s naslovnica kosovskih medija. Svjedoci koji su o slučaju govorili u javnosti tvrdili su da su sucu platili 300 tisuća eura za oslobađanje optuženika. Prema njihovom svjedočenju, Florit je dogovorio oslobađanje troje optuženih za iznos od 750 tisuća eura. Budući da nisu mogli prikupiti puni iznos, platili su dio od 300 tisuća eura, a zauzvrat je sudac oslobodio samo jednog od optuženika. Sudac Florit je u javnim nastupima o ovom slučaju davao kontradiktorne izjave, na početku poričući da je upoznao spomenute svjedoke, a onda priznajući da ih je upoznao, ali tvrdeći da nisu raspravljali ni o kakvim slučajevima koji su bili u tijeku.
Zatim je u televizijskoj debati s Marijom Bamieh priznao je da se pet ili šest puta susretao s osobom koja je na prvom susretu spomenula “slučaj Ilira Tolaja”. Tužiteljicu Bamieh zanimalo je kako je moguće da se iskusan sudac nastavio sastajati s osobom još pet puta nakon što je ona na sumnjiv način govorila o slučaju koji je bio u tijeku. Florit je priznao da je moguće da je bio naivan, ali je ustrajao u tvrdnji da nikada nije učinio ništa pogrešno. Punih tjedan dana kosovsku su javnost zaprepaštavali svakodnevni članci i televizijske debate između Bamieh i Florita koji su otkrivali dubinu skandala.
Prvih tjedan dana EULEX nije slao nikakve službene izjave. Onda su objavili kako će se u spomenutim slučajevima provesti “interna istraga”. Odgođena reakcija EULEX-a pojačala je nepovjerenje u misiju među Kosovarima. Tom nepovjerenju mnogo je doprinijela i tvrdnja Marije Bamieh da joj se neizravno prijeti te da je suspenzija dio kazne za njezine prigovore. Jedina snažnija reakcija došla je od zastupnice u Europskom parlamentu Ulrike Lunacek koja je kritizirala situaciju i tvrdila kako je Mariji Bamieh potrebna zaštita.
Izvori korupcije
Ovaj je slučaj omogućio i zanimljiv obrat u razumijevanju korupcije i njezinih izvora. Umjesto ideje zapadne institucije koja dolazi na Balkan iskorijeniti zlo korupcije, tobože duboko ukorijenjeno u lokalnu kulturu, imamo skandal koji pokazuje kako korupcija nije kulturna kategorija već društveni fenomen koji izvire iz lošeg funkcioniranja sustava. Slučajevi međunarodnih misija na Kosovu kao što su UNMIK i EULEX pokazuju kako njihova kolonijalna priroda generira korupciju, posebno kroz svemoć i nekažnjivost instutucija čije djelovanje ima auru “civilizatorskog” i misionarskog prosvjetiteljskog rada na “pomaganju” Balkanu.
Popularnost europskih integracija među narodima u regiji u velikoj mjeri proizlazi iz osjećaja nemoći pred lokalnim korumpiranim političkim sustavima. Pri tome pridruživanje Europskoj uniji daje nadu za oslabljivanje ovih sustava intervencijom “izvana”. Što se dakle događa kada se institucija te Unije, još k tome upravo ona koja se na Balkan došla “boriti protiv korupcije”, zapravo sama pokaže kao važan izvor korupcije? Otvaraju li ovakve afere mogućnost da se borba protiv korupcije na Balkanu shvati kao obaveza samoorganiziranog građanstva umjesto misije Zapada? U svakom slučaju, EU je na Kosovu ovim aferama ozbiljno ugrozila svoj status spasiteljice…
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski