Kao jedna od posljednjih zemalja u Europskoj uniji, Rumunjska je dobila ekstremnu desnicu u nacionalnom parlamentu. Što to znači za zemlju, radi li se o trajnom ili privremenom trendu te koji su uzroci i posljedice, analizira Biltenov dopisnik i profesor povijesti Mihai-Dan Cirjan.
Jedno od neočekivanih iznenađenja na rumunjskim izborima u decembru bio je zapanjujući uspjeh stranke ekstremne desnice koja je do tada rijetko plijenila pažnju medija. Poznat po prilično neskladnoj kratici AUR (na rumunjskom: zlato), Savez za rumunjsku uniju (Alianta Unirii Romanilor) uspio je preći izborni prag i ući u rumunjski parlament, ostvarivši prilično respektabilan rezultatom (9,07 posto glasova za Zastupnički dom i 9,17 posto glasova za Senat). Iako AUR nije uspio ući u vladajuću koaliciju, izbori su ga učinili četvrtom strankom po veličini u novom sazivu parlamenta.
Uspjeh AUR-a uspio je privesti kraju prilično rijetku situaciju: Rumunjska je do decembra bila jedna od rijetkih zemalja Europske unije koja u svom parlamentu nije imala stranku ekstremne desnice. Ako je suditi prema uobičajenom spektru parlamentarnih stranaka, zemlja se činila postojanom u svojoj umjereno mlakoj politici. Posljednja ekstremna politička organizacija s desnice koja je ušla u rumunjsku zakonodavnu skupštinu, Velika Rumunjska stranka (PRM), sada je samo daleka uspomena na zadnju dekadu prošlog stoljeća i prvu dekadu novoga. PRM je u parlament posljednji put ušao 2004. godine, tri godine prije nego što je Rumunjska pristupila EU, a čak je i tada imala tek sjenu popularnosti iz 1990-ih. Kako se ta stranka udaljavala od političke scene, činilo se da su općenito stranke krajnje desnice osuđene na margine rumunjskog političkog polja.
Iz ove perspektive, neočekivanog izbornog podviga AUR-a 2020. godine, potrebno je objasniti kako se to dogodilo, ali i odgovoriti na pitanje zašto se to dogodilo tek sada. Kako to da je nakon 1990-ih Rumunjska toliko polako razvijala vlastiti brend radikalnog nacionalizma? I jednako važno, hoće li ova vrsta radikalne politike ostati trajni element političkog krajolika zemlje?
Nepodnošljivi eklekticizam modernih fašista
AUR je mlada stranka, osnovana 2019. godine, samo godinu dana prije izbornog uspjeha. Sastoji se od tri predsjednika koja su također predstavnici različitih supkultura karakterističnih za rumunjski radikalni nacionalizam od 1990-ih. George Simion, na primjer, aktivan je u raznim ultras navijačkim grupama, kao i u različitim organizacijama koje promiču uniju između Rumunjske i Moldavije (jedan od hobija rumunjske ekstremne desnice). Drugi supredsjednik George Târziu, svojom je uredničkom aktivnošću postao jednom od važnijih osoba u javnim krugovima ekstremne desnice. Treći supredsjednik je Sorin Lavric, filozof i književnik, tipičan predstavnik rumunjske postrevolucionarne (1989.) scene, poznat po apologetskom prikazu međuratnog fašizma.
Unatoč različitom porijeklu, međutim, sva trojica bila su aktivni članovi Koalicije za obitelji, anti-LGBT platforme posvećene promjeni rumunjskog ustava kako bi mogla izričito zabraniti homoseksualne brakove. Iako nije uspjela u svom glavnom cilju, koalicija se pokazala važnim trenutkom u povijesti rumunjske ekstremne desnice: otvorila je prostor za dijalog između različitih skupina i ličnosti, od ultrasa poput Georgea Simiona do pripadnika mejnstrim intelektualne scene poput Sorina Lavrica. Nadalje, iako inicijativa s jednim pitanjem, koalicijski antigejevski diskurs uspio je sakupiti čitavu plejadu desničarskih tema, usredotočenih na nacionalizam i tradicionalne vrijednosti: važnost obitelji i klasične rodne uloge, naciju kao “prirodnu zajednicu sudbine” itd.
AUR je ovim temama osigurao (klimavu) desničarsku koherentnost, što je uspio uključivanjem elemenata međuratnog fašističkog diskursa: snažnog antikomunističkog poriva i spiritualističkog razumijevanja politike u kombinaciji sa grubim pravoslavnim tonovima itd. Rezultat je radikalniji program od bilo kojeg sadržaja koje je Koalicija za Obitelji – čije su se organizacije odredile kao nepolitičke – mogla pružiti. Bilo bi, međutim, nategnuto reći da je ideološki profil stranke na bilo koji način homogen ili koherentan po tom pitanju. U pokušaju da neke od klasičnih tema rumunjskog fašizma prilagodi trenutnoj povijesnoj situaciji, AUR se obilno poslužio elementima dugog niza desnih tradicija: od njemačke konzervativne revolucije, američkog neokonzervativizma, personalističke filozofije, preko nove europske desnice i ljudi poput Alaina de Benoista do neizbježnog Aleksandra Dugina.
Često miješajući različite utjecaje AUR pokazuje puno dvosmislenosti, ako ne i otvorenih proturječnosti. Primjerice, definirajući svoj stav u vezi s EU, AUR je usvojio ideal Europske unije snažnih nacija, viziju skladnog koncerta nacionalističkih država. Ideal stvaran pod utjecajem Nove europske desnice, a trenutno ga predlaže mađarski FIDESZ u stalnim svađama s Bruxellesom. Pa ipak, ova mirna slika koegzistirajućih nacionalizama u suprotnosti je s konfliktnim odnosima koje AUR ima s mađarskim nacionalizmom općenito, a posebno s mađarskom manjinom u Rumunjskoj. Očito ideološka usklađenost nije nužno glavni cilj AUR-a.
Tip diskursa koji promovira AUR nije nov i okružuje ga trajni osjećaj déjà-vu-a. Uzmimo za primjer njegov antikomunizam: to je već destljećima glavni sastojak rumunjskog političkog diskursa i još uvijek je ključni element svake stranke centra i desnog centra. AUR-ova inovacija sastojala se u povezivanju lokalnog antikomunizma sa američkim neokonzervativnim strahom od “neomarksizma”: strahom od “političke korektnosti”, “rodne diktature”, “antifa terorizma” i drugim ideološkim demonima neokonzervativaca. Takav diskurzivni pomak omogućila je lokalna verzija antikomunizma, a diskurs je već populariziran naporima nekih lokalnih intelektualaca (A. Papahagi, M. Neamtu). Slično tome, ni fokus AUR-a na tradicionalne obiteljske vrijednosti nije nikakva iznimka: većina političkih stranaka podržala je referendum kojim se homoseksualne brakove pokušalo ustavno onemogućiti. U istom smislu, anti-romske javne izjave nekih od članova AUR-a (Sorin Lavric) tek su posljednje u dugom nizu rasističkih izjava koje se gotovo ciklički pojavljuju sa svih strana političkog spektra, uključujući neke bivše predsjednike poput Traiana Băsescua.
Moguća fašistička budućnost?
S ove točke gledišta, AUR teško da predstavlja nešto novo na političkoj sceni: većina rumunjskih političkih stranaka otvorena je za ideje koje AUR zagovara. Radikalni nacionalisti ili neokonzervativci bili su relativno dobrodošli u svakoj stranci, baš kao što nacionalistički konsenzus dominira rumunjskim političkim terenom. Slijedom toga, odgovor na pitanje zašto Rumunjska nije imala radikalnu desničarsku stranku jest da joj zapravo nije trebala. Najveće stranke su dobro odradile posao udovoljavanja potrebama radikalnih nacionalista koji su se stoga mogli nadati da će upotrebom njihovih resursa ostvariti neke od svojih ciljeva.
Taktika AUR-a bila je vješta mobilizacija već postojećeg radikalnog biračkog tijela naglašavanjem političke nemoći velikih stranaka: njihove nesposobnosti da realiziraju zadane ciljeve, a kamoli tek kakve kakve nacionalističke ciljeve. Ne čudi stoga što se pojava AUR-a dogodila u trenutku duboke krize čitavog rumunjskog stranačkog sustava: niti jedna velika rumunjska stranka trenutno nije dovoljno moćna da dominira političkom scenom. Socijaldemokrati su 2020. ostvarili najniži izborni rezultat u nekoliko desetljeća, dok niti jedna od ostalih stranaka nema resurse da ih zamijeni. Institucionalna i politička konfuzija izazvana pandemijom i ekonomskim problemima koji su uslijedili samo su produbile krizu rumunjskog stranačkog sustava. Ne čudi stoga što su decembarski izbori svjedočili rekordno niskom odazivu na izbore od samo 31 posto.
Je li AUR dovoljno vješt da iskoristi ovu situaciju i postavi se kao trajna prisutnost u rumunjskom političkom krajoliku? Na prvi pogled ima sve što je za to potrebno: za decembarske izbore AUR je uspio mobilizirati velik broj aktivista koji su aktivirali birače i u zemlji i u dijaspori. Nadalje, stranka sada može koristiti parlament kao pano za oglašavanje svojih ideja. Unatoč svemu tome, prilično sam skeptičan prema budućem uspjehu stranke. Prvi razlog je razočaravajući način na koji je AUR koristio parlamentarnu vidljivost: brojni primjeri pogrešaka u javnim nastupima završili su ismijavanjem stranačke aure nacionalističkog dostojanstva. Drugi razlog je nedostatak stručnog kadra koji bi stranci mogao osigurati veći legitimitet: do sada javne osobe, intelektualci, stručnjaci, administrativni kadrovi ili drugi pripadnici istaknutih zanimanja nisu hrlile pridružiti se AUR-ovim redovima.
Treći je i najvažniji razlog je taj što AUR trenutno pati od iste bolesti kao i ostale rumunjske političke stranke: nedostatak stabilne osnove u civilnom društvu. Nakon 1990-ih niti jedna rumunjska stranka nije uspjela uspostaviti trajne veze sa sindikatima, studentskim društvima ili drugim velikim udrugama. Izravni je uzrok stalna delegitimizacija tih organizacija tijekom neoliberalne navale 2000-ih i skoro nestajanje iz javnog života. Kao rezultat toga, niti jedna rumunjska stranka ne može se pohvaliti stabilnom biračkom jedinicom koja prihvaća stranačke programe: u nedostatku bilo kakve institucionalne infrastrukture, oni su uvijek prisiljeni adresirati nestalno (protestno) biračko tijelo. AUR nije iznimka, iako se čini da rade na rješavanju ovog problema više nego bilo koja druga stranka: imaju bliske veze s vjerskim organizacijama, raznim desničarskim nevladinim organizacijama i sličnim organizacijama u dijaspori. Ako se uspiju izgraditi na tim vezama i povećati svoju organizacijsku snagu, čuti ćemo za njih ponovno u budućnosti. Trenutno je, međutim, ono što vidimo prilično mršav početak. Nadam se da će tako i ostati.
S engleskog prevela Andrea Milat