Izložbom fotografija Bojana Mrđenovića o Kutini i Petrokemiji pažljivo se i bez olakih analogija dokumentira naslovna teza. O autorovom specifičnom i uspješnom čitanju povijesti grada i tvornice kroz odnose “prirode, kemije i društva” piše Igor Lasić.
Isti onaj tjedan kad je prošli mjesec u Black Boxu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti otvorena izložba fotografija Bojana Mrđenovića “Priroda, kemija i društvo” o Kutini i tvornici Petrokemija, mediji su objavili jednu intrigantnu vijest iz toga moslavačkoga grada. Nije prošla neprimijećeno, valjda zahvaljujući optimistično intoniranoj ekonomskoj perspektivi: tamo se upravo rađa prva tzv. pametna poslovna zona u Hrvatskoj.
“Osim osigurane infrastrukture i oslobađanja plaćanja komunalnog doprinosa i naknade”, navodi se u opisu novoga kutinskog industrijsko-logističkog područja veličine 74 hektara, “poduzetnici će dobiti pametne module za mjerenje potrošnje struje, vode i plina, digitalizirane preglede parcela i analizu dostupne radne snage”. Projekt digitalizacije poduzetničke infrastrukture uključivat će sklop interneta stvari (Internet of Things), a istaknuto je i da “zanimanje investitora već postoji”. Kako i neće, reklo bi se, uza sva ta svijetla obećanja koja zadaje u ovom slučaju evidentna ekonomsko-politička modernost, te angažirana pamet lokalnih vlasti i globalne tehnike.
Brojni motivi
Dok se kutinski strateški partneri sretno ne nasele, međutim, praktično nam od velikog biznisa u Moslavini ostaje i dalje isključivo tvornica umjetnih gnojiva Petrokemija, i s njom Kutina, takoreći neodvojivo. Organska njihova sraslost ujedno predstavlja analitički i poetički okvir Mrđenovićeva rada koji tako poziva na propitivanje i reinterpretiranje već inače realizirane političke, znanstvene i poslovne pameti u slučaju ovoga proizvodnog diva.
Naše spominjanje organskog nije simboličkog tipa; naslov ove izložbe upućuje jednako na politički i kemijsko-tehnološki proces, a s posredništvom u sintetiziranju organskih tvari iz plina tj. minerala. Kao što u popratnom tekstu napominju organizatorice izložbe, kustoski kolektiv Blok iz Zagreba, baš je urea – taj glavni produkt Petrokemije – prva organska tvar dobivena umjetnim putem iz anorganskih spojeva, i samim tim figurira kao svojevrstan kvantni skok u kemijskoj nauci. Bojan Mrđenović fiksira upravo tu činjenicu u funkciji uzbudljive njegove potrage za nastankom života i potonjih društvenih aktivnosti, dakle i biološki i ekonomski, iz neživog svijeta.
Način na koji nas autor uvlači u tu igru ne ostavlja mjesta kalkulaciji, naprotiv, nego ponuđenim materijalom inzistira na sukonstruiranju moslavačke i šire stvarnosti oličene Petrokemijom. S približno 190 izloženih fotografija, uz par tekstualnih panoa, pored usporednih kronologija nema izričite hijerarhije među onima koje je u proteklom desetljeću snimio lično – nešto više od polovine – ili preuzeo iz arhiva, posudio od Kutinjana, možda i prenio od medijske agencije.
Sve je u funkciji iste priče: davna hrpa tvorničkog granulata, CD u krošnji voćke, kamp-odmaralište na moru, izblijedjela razglednica Kutine, odbačena ambalaža, Broz s rukovodiocima, Plenković s rukovodiocima, otisak kotača na oranici, ribički trofej, stambena novogradnja, makovi uz prugu, garavo lice ispred Petrokemijine čađare, plodovi rajčice na stolu, obitelj na izletu, laboratorijske menzure, bakice na sijelu, spomenik ustanku naroda Moslavine, blatno strnište, asortiman jedne svinjokolje, radničke demonstracije, plastično cvijeće, reklame na šoping-centru, poneki zamućen motiv sačuvan gotovo slučajnim kadriranjem, panorame koje prelaze u apstrakciju.
Uslijed međusobne komunikacije tih slika, pred nama odvija se i Mrđenovićeva “analiza dostupne radne snage” u kudikamo suptilnijem postupku istraživanja i prezentiranja društvenih odnosa od gorespomenutog, a s osebujnim umrežavanjem stvari prije digitalizacije svijeta. Oživljava tako jedna od onih sredina koja će npr. kompleks svojih prvih zgrada s nešto življim tonovima i zaobljenim arhitektonskim elementima imenovati neformalno i dosljedno – Ljepotice.
Socijalistička prošlost
Izložba započinje snimkom goruće naftne bušotine na obližnjem nalazištu Gojlo; užgali je partizani da ne služi okupatoru, pa uspostavili narodnu kontrolu nad prirodnim resursima. Preuzimanje znanja o gradnji iz konstitutivnih blokova prirode i društva okončava se privatizacijom Petrokemije prije dvije godine, pri čemu izložbena zaključna fotografija lampaša na kutinskom groblju ima dvojak efekt. Ipak, budući da Mrđenović ne nasjeda iskušenju olakih analogija između biološkog i sociološkog, zanesen stalnim kruženjem ideja i tvari, vrijedi uočiti kako izložbom predočeni ciklusi reprodukcije nemaju korotnih epiloga ni euforičnih začetaka, nego konstatiraju uvijek otvorenu mogućnost djelovanja.
Autor pritom stavlja simultano akcent na više lukova napetosti zatečenih u istraživanju; pored navedene opreke prirodno-umjetno, ili društveno-tehničko, ističe se razlika u dimenzioniranosti grada i tvornice. Kutina je u doba otvaranja Petrokemije bila faktično manja od tvorničkog prostora danas, po čemu spada u izrazitije primjere razvojne prakse jugosocijalizma s forsiranjem industrijskog rasta u manjim gradovima.
Socijalizam tu nije prikazan kroz uobičajenu reprezentativnu razinu, već pretežno prizorima svakodnevne realnosti koji otkrivaju kako različiti modeli vlasništva nad sredstvima za proizvodnju utječu na živote pojedinca i sveukupnog kolektiva. Posebno tu nema maroderskog, da ne kažemo nekrofilskog trženja memorabilijama, čak nostalgijom – veoma kurentnom robom naše epohe – ili pak drugih vidova podilaženja, kako političkog, tako i estetičkog. Publiku ovaj autor ni u jednom trenu ne patronizira i ne pasivizira, dok odmjeravanjem evidentnih društvenih ili prirodnih kontinuiteta i ništa manje njihovih prekida te zaokreta ukazuje na vječiti potencijal aktivnog razvoja političke samosvijesti.
S puno tragova na tako historiziranom, iako dijakronijski projiciranom putovanju, a bez hiperinterpretiranosti ili zasićenja uspostavljenim značenjima, Kutina se u ovoj studiji-izložbi pomalja kao vitalna scena čitave jedne zajednice i sustava ekonomskog uređenja. Ona je povrh svega određena kompleksnošću tamošnje proizvodnje unutar ciklusa minerali-gnojivo-hrana-kolektiv, ali taj inženjering prirode usmjeren je prema društvenoj koristi najšireg raspona.
Zaboravljena pamet
Ili, sad već u kapitalizmu, bitno manje širokog; no da bi se od nekadašnjih pozicija stiglo dotle, trebalo je ovoj sredini mnogo specifične – alkemije. Nakon privatizacije tvornice prije dvije godine, u povijesti ostaje radnički Stožer za obranu Petrokemije, prvi takav u Hrvatskoj, i zadugo najuspješniji. Nebrojeni su primjeri ranijeg ekonomsko-političkog sabotiranja njezine djelatnosti, s novim relacijama između “prirodnog” i “umjetnog” u politici i ekonomiji, mada se uporno u medijsku tišinu guralo ključne fakte: država je bilancu Petrokemije sistematično ugrožavala daleko najvećom cijenom plina u RH, a banke su joj uskraćivale kredite kakvi su stalno bili dostupni privatnim pogonima.
I dok se u javnosti manipuliralo uopćenim kultom STEM-a, nisu birani načini prokazivanja kutinske superiorne znanstvene i tvorničke pameti, sve dok nije privatizirana, e da bi onda naglo pojeftinio plin i neobjašnjivo se osigurali krediti. Još se pamti ispad jednoga Prvog potpredsjednika Vlade RH koji se onomad slatko narugao kutinskoj produkciji, bez obzira što je posrijedi nešto u Hrvatskoj objektivno neusporedivo s bilo čim.
Po njegovim riječima, tu imamo posla s ideološki razvikanim mehanizmom u kojem se na jednoj strani naprosto odvrne plin, a na drugoj ispadaju nekakve kuglice. Korisne doduše, čak izvozno unosne, premda ekološki dubiozne, ali također nezaobilazne dandanas u proizvodnji hrane, iako su zbog državno-strategijske indolentnosti i posvećenosti globalnom tržištu bolno zapostavljene u slici hrvatskog agrara, u međuvremenu temeljito devastiranog. No dobro, još ćemo vidjeti što će točno u Kutini ispadati s druge strane novopromoviranih pametnih modula za mjerenja i preglede, osim privatnicima ustupljene komunalne infrastrukture i oproštenih doprinosa te naknada.
A posvjedočit ćemo i odjecima situacije koju predstavlja Bojan Mrđenović, fotograf i snimatelj s upadljivim manjkom autorske taštine, i ranije već potvrđenom impresivnom sklonošću istraživanja materijalne osnove i kulturne nadgradnje društva. Izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti moguće je vidjeti do 21. ožujka, inače prvog dana proljeća i početka novog ciklusa života na zemlji, baš kao što smo učili u školi, prirodi i proizvodnji.