Pojam klase se nakon višedesetljetne izolacije postepeno vraća u hrvatski javni život, ali taj povratak je prilično indikativan. Klasa se, i analitičarski i kavanski, uglavnom tretira kao individualna značajka, kao rezultat (ne)uspjeha nošenja sa socijalnom pozadinom.
U posljednje se vrijeme i u domaćem medijskom eteru, premda još uvijek relativno mjestimično, klasa više napokon ne spominje ispod glasa, odnosno kada se povede, razgovor o klasi vodi se na onoj razini socijalne glasnoće koja teško može podnijeti ozbiljniju usporedbu u posljednjih tridesetak godina.
Doista, tulum, baš kao i mamurluk, trajali su neobično dugo, točnije od zagrijavanja kojem je ritam udaralo konačno rješenje nacionalnog pitanja u svojoj tragikomičnoj izvedbi preko vrhunca obilježenog kreditno raspirivanim potrošačkim entuzijazmom pa do aftera koji je počeo u nekom trenutku one — s kratkom lokalnom odgodom — tmurne 2009. godine.
Jednom kada je odrađeno kolektivno tuširanje, kada je skuhana dovoljna količina dovoljno jake kave, kada je istrčana ozbiljnija kilometraža i u istom procesu ispušteno nešto znoja, i kada je dovršeno ispijanje soka od naranče, stiglo se polukolektivno do poluzaključka kako se reprodukcija većine uglavnom nesretnih hrvatskih života ipak odvija unutar okvira i prema zakonima kapitalističke ekonomije. Sporom logikom stvari klasa je zatim nakon nekog vremena po potrebi sramežljivo aktivirana kao neka vrsta analitičkog pomagala u ovom ili onom žanru javnog nastupa da bi u međuvremenu iz više razloga postala i neka vrsta dobrodošle norme, ako ništa drugo barem prema standardima lijeve društveno-političke margine.
Mapa stratifikacije
Bilo da se radi o znanstvenim istraživanjima, tumačenjima vlastitih biografija, predsjedničkom ili analitičarskom baljezganju, klasa je, dakle, nekako na kraju priče ipak završila na dnevnom redu sjednice o tekućoj i mogućoj organizaciji života jedne malene zajednice kao što je hrvatsko društvo i organizaciji života onih koji su tu zajednicu osuđeni da svojim postojanjem čine. To je kapitalističko društvo unatoč zavidnom bogatstvu vlastitih momenata provincijalne karikaturalnosti pritom, u slučaju da netko zabunom ne bi pomislio suprotno, u priličnoj mjeri klasno raslojeno.
Koncem prošle godine, primjerice, kraju je priveden projekt “Društvena stratifikacija u Hrvatskoj: strukturni i subjektivni aspekti” Hrvatske zaklade za znanost. Istraživanje, provedeno više-manje u potpunom skladu sa srednjostrujaškim sociološkim standardima kada su posrijedi (stratifikacijski) problemi ovog tipa, naišlo je na netipično visoku razinu medijske vidljivosti, a njegovi rezultati pokazali su kako se hrvatsko društvo “sastoji od male elite (12 posto) na vrhu, 29 posto pripadnika srednje klase, 44 posto radničke klase, dok dno klasne hijerarhije, nižu klasu, čini 15 posto populacije”.
U intervjuu koji je dr. sc. Karin Doolan, izvanredna profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru i voditeljica spomenutog projekta, nedavno dala Jutarnjem listu, jedan od predmeta razgovora ticao se, na primjer, razlika između mlađe i starije srednje klase. Prema u konkretnom slučaju ideološki poslovično adekvatnoj novinarskoj interpretaciji, rezultati istraživanja, između ostalog, “razbijaju… donekle onaj mit mlađih generacija da žive lošije od svojih roditelja”.
Naime, svega 14 posto mlađe srednje klase procjenjuje vrijednost svojih (!) nekretnina iznad 108 tisuća eura, dok se u slučaju starije srednje klase ista brojka penje na tobože u nekoj budućoj prognozi nezamislivih 23 posto. U prijevodu, povode i materijale za demitologizaciju moguće je prepoznati na razini cijelog niza drugih kriterija, samo eto ne i u slučaju kada je posrijedi ozbiljnije i dugoročnije rješavanje stambenog pitanja, dakle elementarne ljudske potrebe da vam u nekom dijelu dana kakav-takav krov ipak stoji iznad glave. Ali nema veze. Pripadnici mlađe srednje klase zato govore više stranih jezika i u svojim bibliotekama imaju više knjiga od svojih roditelja, dok se, primjerice, kada je riječ o razgranatosti prijateljskih mreža, srednjoklasne tridesetogodišnjakinje i srednjoklasni tridesetogodišnjaci nalaze u neviđenoj ofenzivi, jer u tom pogledu ne samo da su nadmašili roditeljska dostignuća nego već glasno kucaju i na vrata gornjeg razreda, odnosno hrvatske elite.
Na momente komičnu medijsku reprezentaciju rezultata jednog ovakvog u lokalnom kontekstu i više nego bitnog istraživanja uslovljava, naravno, elementarna činjenica da se pitanje o tome na koju se točno klasnu teoriju istraživanje dominantno oslanja nije našlo shodnim postaviti.
“Koliko knjiga imate?”
Recimo, problem “opsega i varijabiliteta prijateljskih mreža”, odnosno njihovih širenja, predstavljen na istom mjestu ne kao problem nego kao prednost, zanimljiv je u više aspekata, ali stvar je u tome da bi daljnje analitičko rastvaranje zanimljivosti i odgovor na pitanje o uzrocima istog širenja u teoriji podrazumijevalo računanje na koncept klase (i njezine formacije) koji je u nešto većoj mjeri materijalistički. Izborom jedne, druge ili treće pozicije u izvedbi konkretne klasne analize ovo ili bilo koje drugo istraživanje istovremeno definira set pitanja na koje je prema dobrim istraživačkim običajima dužno ili nije dužno odgovoriti, ali dojam je takav da se i u kolokvijalno-medijskom smislu razgovor koji se o klasi napokon može čuti vodi isključivo na razini na kojoj se klasa (i pripadnost nekoj od navedenih klasa) definira putem uvjeta i karakteristika reprodukcije pojedinih života. Ili, kako je formulirano, u “novinskoj prilagodbi” istraživačkog anketnog upitnika: “Koliko knjiga imate u svom domu?”
Drugim riječima, kada govorimo o klasi uglavnom govorimo o socijalnoj pozadini i socijalnom porijeklu, o broju podstanarskih ili nepodstanarskih stambenih kvadrata, o obrazovanju i individualnim resursima jedne ili druge vrste i o tome gdje su to točno čiji mama i tata odlazili ili odlaze na posao. Situacijski oslobođena strožih akademskih kriterija čije poštivanje s vremena na vrijeme može u integrativnim modelima dodatno rasvijetliti pitanje nejednakosti u kapitalističkim društvima, ova okvirno burdjeovska pozicija može podnijeti prilično veliku količinu raznovrsnog tereta, od toga da se iz različitih lokalnih pozicija kritika posve bitnih predmeta interesa onoga što se obično naziva identitetskim politikama artikulira na temelju koncepta klase koji je također savršeno identitetski pa do toga da se na račun samo donekle prilagođene iste logike zanovijeta, primjerice, o stanju u kojem se nalazi internacionalna proizvodnja književnih tekstova i njihova recepcija.
Iz relativno ozbiljne lijeve perspektive, zavirivanje u neki od dostupnih klasnih rječnika, ne ulazeći u motivaciju zavirivanja, osim upotrebom termina klase koji sam po sebi u svojim modernim značenjima uvijek upućuje na postojanje određene vrste ili određenih vrsta društvenih nejednakosti koje nisu nužno uvjetovane rođenjem, podrazumijeva i osnovne pretpostavke o strategijama putem kojih se te iste nejednakosti mogu pokušati ukloniti ili smanjiti. Osim što svođenje klase na otprilike ništa više od društvenog statusa razgovor o društvenim nejednakostima često može zasititi narcizmom malih ili malo manje malih razlika, isti proces u startu može vrlo lako postaviti određene limite kada je posrijedi nekakvo buduće potencijalno kolektivno organiziranje i djelovanje. Oslanjanjem u prvom koraku prema naprijed na koncept klase kao više ili manje objektivne kategorije definirane lokacijom u procesu proizvodnje moguće je odrediti najmanji zajednički nazivnik na temelju kojeg je i partikularne oblike dominacije u suvremenim kapitalističkim društvima moguće, kolektivno i solidarno, nešto lakše ukinuti ili barem učiniti podnošljivijima.