Prije nego su se počela odobravati prva cjepiva za upotrebu kao središnji problem globalne vakcinacije isticao se onaj masovnog nepovjerenja u cjepivo. U zemljama takozvanog razvijenog svijeta broj stanovnika koji nisu bili skloni cijepljenju uglavnom nije bio ispod trećine ispitanih. No, nakon svih očitih nevolja s proizvodnjom i distribucijom cjepiva, ti su problemi pali donekle u drugi plan. Ne samo da u pitanje dolazi procijepljenost stanovništva siromašnijih zemalja, već je i tempo vakcinacije na bogatijem sjeveru prilično spor, pogotovo u Europskoj uniji.
Već je postalo uobičajeno da se ključan razlog problema s cijepljenjem detektira kao vakcinacijski nacionalizam. Nešto precizniju odrednicu je ponudio britanski sociolog William Davies koji je trenutne borbe za cjepivo opisao kao vakcinacijski neomerkantilizam. Nacije koje su u “dosluhu” s proizvođačima reguliraju proizvodnju i distribuciju u korist vlastitog stanovništva, a izvoz je često uvjetovan određenom razinom geopolitičkih interesa. Naravno, takve su politike dubinske pogrešne u borbi protiv virusa jer je nužna koordinirana globalna akcija kako bi se virus stavio pod kontrolu. Da parafraziramo socijalističke debate iz prve polovice prošlog stoljeća, ne postoji vakcinacija u jednoj zemlji. Dok god relevantni broj svjetske populacije nije procijepljen, virus i dalje predstavlja prijetnju. Kako globalnoj ekonomiji zbog kompleksnosti i razgranatosti opsrkbnih lanaca, tako i zdravlju i onih već cijepljenih jer se otvara i dalje veliki prostor mutacijama virusa protiv kojih postojeće varijante cjepiva možda nisu učinkovite.
Na prvu bi se moglo učiniti da bi problemi s tempom i distribucijom vakcinacije mogli imati i jedan pozitivan učinak. Naime, veliki broj protivnika cijepljenja svoj je stav zasnivao na procjeni da je cjepivo prebrzo proizvedeno. Možda bi im problemi u proizvodnji i distribuciji mogli promijeniti mišljenje. Kao i činjenica da se značajan broj privilegiranih dijelova društva cijepi “preko reda”. Inspiraciju za promjenu stava mogli bi u trenutnoj situaciji pronaći i oni “tvrđi” antivakseri koji u vakcinaciji vide zavjeru globalnih elita. Više je nego očito da zavjere, naravno, nema i da svjedočimo isključivo nesposobnosti i uskim interesima sekcija tih elita. Zasad ne možemo ustvrditi jesu li nevolje s vakcinacijom, paradoksalno, pridonijele rastu povjerenja u vakcinaciju. Istraživanja će to tek pokazati, ali priča iz Bugarske pokazuje da ne treba biti previše optimističan.
Naime, tamošnje je Ministarstvo obrazovanja planiralo anti-gensko testiranje učenika u školama kako bi bolje procijenili situaciju i pristupili adekvatnim mjerama. Testiranje ne bi bilo obavezno, ali već je izazvalo veliki otpor. Roditelji od ponedjeljka potpisuju peticiju kojom odbijaju samo testiranje smatrajući ga opasnim za djecu. Ne žele da im se djeca cijepe niti da se testiraju. Mnogi ovu reakciju pripisuju lošoj komunikaciji Ministarstva prema roditeljima, ali, pored toga, sve upućuje na to da su problemi dublji. Naime, sami su učitelji i nastavnici, nekoć simboli prosvjetiteljstva, prilično skeptični prema znanstvenom napretku. Vrlo mali broj je pokazao interes za testiranje, a tek 21% ih se prijavilo za cijepljenje. Brojka je poraznija od one na nacionalnoj razini. Prema posljednjem istraživanju od 12. siječnja 46% Bugara ne planira se cijepiti. Dakle, zasad nevolje s tempom vakcinacije ne utječu na stavove. Najgore od oba svijeta.