Trenutno 21 od 27 država članica EU ima zakonski propisan iznos minimalne plaće – sve članice EU osim Danske, Italije, Cipra, Austrije, Finske i Švedske. Države koje imaju zakonski propisane minimalne plaće mogu se podijeliti u tri skupine prema iznosu minimalne plaće. U prvu skupinu spada deset istočnih članica EU koje su u siječnju 2021. imale minimalne plaće ispod 700 eura mjesečno: Bugarska (332 eura), Mađarska, Rumunjska, Latvija, Hrvatska, Češka, Estonija, Poljska, Slovačka i Litva (643 eura). U drugu skupinu spada pet država članica, uglavnom smještenih na jugu EU, u kojima minimalna plaća iznosi između 700 i 1.100 eura mjesečno: Grčka (758 eura), Portugal, Malta, Slovenija i Španjolska (1.108 eura). Treću skupinu čini šest država članica, smještenih na zapadu i sjeveru Europske unije, u kojima minimalna plaća iznosi više od 1.500 eura mjesečno: Francuska (1.555), Njemačka, Belgija, Nizozemska, Irska i Luksemburg (2.202 eura).
Država s najvišom minimalnom plaćom u EU je Luksemburg, u kojoj je minimalna plaća čak 6,6 puta veća u odnosu na Bugarsku, državu s najnižom minimalnom plaćom u EU. Međutim, kada se u obzir uzmu razlike u razinama cijenama u pojedinim državama, tada razlike postaju znatno manje. Izraženo u standardu kupovne moći (SKM), minimalne plaće variraju od 623 SKM mjesečno u Bugarskoj do 1.668 SKM u Luksemburgu – drugim riječima, Luksemburg ima 2,7 puta višu minimalnu plaću od Bugarske. Za usporedbu minimalnih plaća između pojedinih država najopipljiviji je pokazatelj udio minimalne plaće u prosjeku ili medijanu prihoda. Prema posljednjim podacima Ankete o strukturi prihoda (Structure of Earnings Survey), u 2018. su minimalne plaće iznosile barem 60% medijana bruto prihoda u samo četiri države članice: Francuskoj (66%), Portugalu (64%), Sloveniji (62%) i Rumunjskoj (61%). Na drugom kraju spektra nalazi se šest država članica u kojima su minimalne plaće iznosile ispod 50% medijana bruto prihoda: Hrvatska, Češka, Latvija (49%), Španjolska (44%), Malta (43%) i Estonija (43%).
Neovisno o procjeni nejednakosti između pojedinih država članica, činjenica je da zakonski propisane minimalne plaće ostavljaju radnike koji ih primaju u riziku od siromaštva u najmanje 16 država članica EU. Kao jedan od glavnih faktora koji utječu na iznos minimalne plaće često se navodi razina kolektivnog pregovaranja. Podaci pokazuju je iznos (minimalne) plaće u Europi usko povezan s time jesu li radnici pokriveni kolektivnim ugovorom. U devet od deset država EU s najnižom prosječnom plaćom i minimalnom plaćom (Bugarska, Rumunjska, Litva, Latvija, Mađarska, Poljska, Slovačka, Češka, Hrvatska, Estonija) 7% do 30% radnika prima plaću određenu kolektivnim pregovaranjem. S druge strane, u sedam od deset država EU s najvišim plaćama (Danska, Irska, Švedska, Luksemburg, Belgija, Finska, Nizozemska, Njemačka, Francuska, Austrija) više od 70% radnika prima plaću dogovorenu kolektivnim pregovorima.
Europska sindikalna konfederacija (ETUC) stoga zahtijeva od Europske Komisije da u novu Direktivu o minimalnim plaćama uključi i zaštitu kolektivnih pregovora te da se zakonski propiše granice ispod koje nije moguće zakonski odrediti visinu minimalne plaće. ETUC predlaže da ta granica bude 60% medijana, odnosno 50% prosječne plaće. Također, ETUC je prigovorio posljednjem prijedlogu Direktive da u pravo na minimalnu plaću ne uključuje pojedine kategorija radnika, poput radnica u kućanstvima i mladih radnika. ETUC smatra da se poslodavcima mora jasno zabraniti da rade iznimke od isplaćivanja zakonski određene minimalne plaće u takvim slučajevima.