Hrvatski nacionalisti tvrde da su komunisti poslije Drugog svjetskog rata ubijali Hrvate samo zato što su bili Hrvati, a talijanski nacionalisti tvrde da su ubijali Talijane samo zato što su bili Talijani. Ovakvo “podudaranje” sugerira da su obje priče teško održive. Zato se povodom talijanskog Dana sjećanja na fojbe valja prisjetiti što se u Istri događalo nakon rata, što su fojbe i kako se gradila revizionistička priča s druge strane Jadrana.
U Italiji je 30. ožujka 2004. godine uspostavljen Dan sjećanja (Giorno del ricordo), čiji je cilj očuvanje sjećanja “na tragediju Talijana i svih žrtava fojbi, na egzodus Istrijana, Riječana i Dalmatinaca nakon Drugog svjetskog rata te na kompleksnije događaje istočne granice”. Međutim, prilikom dosadašnjih komemoracija Dana sjećanja – koji se obilježava 10. veljače, na dan potpisivanja mirovnog sporazuma između Italije i Jugoslavije 1947. godine kojim su veći dio Istre, Rijeka i Dalmacija priključene Jugoslaviji – nerijetko se iz perspektive ispušta upravo posljednji dio citirane formalne definicije, a koji bi trebao predstavljati polazišnu točku promišljanja: onaj o kompleksnosti događaja.
Naime, skučena, jednodimenzionalna vizura lišena konteksta koja se u međuvremenu pretvorila u interpretativni okvir oficijelnog narativa u čijem su fokusu prvenstveno fojbe, proizvodi niz distorzija, historijskih fabrikacija i mitologizacija. Na njih se naslanjaju i njihovoj reprodukciji aktivno doprinose medijske reprezentacije i različite političke grupacije, među kojima se ističu one desničarske i neo/pro/fašističke koje su kroz godine, više-manje, monopolizirale diskurs o fojbama i agresivno napadaju sve one istraživače/ice čiji radovi pristupaju tematici iz šire perspektive. Napadaju se svi oni koji pokušavaju kontekstualizirati fenomen, objasniti uzroke i posljedice, ispuhati mitove o desecima tisuća Talijana ubijenih iz puke etničke mržnje te iznova iznijeti i potvrditi historiografske dokaze o nepostojanju projekta etničkog čišćenja regije u režiji “slavokomunista”. Protiv takvih je, primjerice, u ožujku 2019. godine u regiji Friuli Venezia Giulia odobren prijedlog kojim se suspendira financiranje i uskraćuje podrška svima onima koji “direktno ili indirektno“ negiraju ili reduciraju dramu o fojbama i egzodusu. Prijedlog su odobrile vodeće desne snage u regionalnom vijeću: Forza Italia, Fratelli d’Italia i Lega Mattea Salvinija. Iste je godine Salvini, tada u funkciji potpredsjednika talijanske vlade, izjavio da nema razlike između ubijene “djece“ u fojbama i u Auschwitzu, da bi iduće godine rekao da su oni koji negiraju “fojbe i Holokaust“ luđaci.
Tendenciozno, opasno i promašeno izjednačavanje Holokausta i fojbi koje, nota bene, forsiraju prvenstveno (radikalno) desne političke grupe uz popratnu fantaziju o masakriranoj djeci, s jedne strane osuđuje svaki “iskrivljeni” pogled kao negacionistički dok s druge strane izjednačava nacizam i komunizam, u potpunosti izostavljajući talijanski fašizam čime ga se potiho rehabilitira perpetuirajući mit o Talijanima kao “dobrim ljudima” (Italiani brava gente). Riječ je o revizionističkoj konstrukciji prema kojoj su se talijanski vojnici, za razliku od njemačkih saveznika, ponašali dobro, humano i empatično. Također, ovaj mit često zahvaća i talijansku kampanju u Etiopiji, gdje je talijanska vojska počinila niz ratnih zločina protiv lokalnog stanovništva, kao što je to činila i na području Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu.1
Fojbe u kontekstu
No, o čemu govorimo kada govorimo o fojbama? Kao prvo, riječ je o dubokim jamama koje su karakteristične za krš. Kada se u kontekstu Dana sjećanja govori o fojbama, misli se na krške jame koje se nalaze diljem Istre, u zaleđu Trsta i na području Gorice. Drugim riječima, na teritoriju koji je nakon Prvog svjetskog rata pripao Italiji temeljem tajnog Londonskog ugovora kojim se Italija obvezala ući u rat na strani Antante da bi zauzvrat od poražene Austrije preuzela dobar dio sjevernog Jadrana, višekulturnu i višejezičnu regiju gdje većinu čine Talijani, Slovenci i Hrvati i gdje se tako po prvi put u povijesti ugrađuje jedna država-nacija (Italija).
Nedugo nakon aneksije teritorija, Mussolini u jednom svom poznatom govoru 1920. godine izjavljuje da se u pogledu “inferiorne i barbarske rase poput one slavenske ne treba provoditi politika mrkve, već politika batine”. Nakon njegova dolaska na vlast, antislavenska rasistička politika, koja podrazumijeva zatvaranje slovensko-hrvatskih političkih, obrazovnih i kulturnih ustanova, pauperizaciju slavenskog ruralnog stanovništva i sveopću agresivnu talijanizaciju i represiju, postaje modus operandi onog što se naziva “fašizmom granice” (fascismo di confine). U to vrijeme, prema pisanju Giacoma Scottija u knjizi “Krik iz fojbe“ u kojoj piše i o fašističkom “korištenju” fojbi, kruži jedna pjesmica među istarskim fašistima čiji prvi stihovi u navedenom prijevodu glase – U Puli je Arena / u Pazinu je Fojba / u taj ponor bivaju bačeni / svi koji su obijesni. U okruženju “fašizma granice” gotovo sto tisuća Slovenaca i Hrvata odlazi. Ulaskom Italije u Drugi svjetski rat situacija se dodatno pogoršava – na tisuće je Hrvata i Slovenaca prisilno internirano i mobilizirano, antifašisti su zatvarani i strijeljani, sela spaljivana, civili kažnjavani. U takvom se kontekstu, nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine i nakon oslobođenja 1945. godine, odvijaju događaji na koje se misli kada se govori o fojbama u okviru Dana sjećanja i u takvom ih povijesnom kontekstu valja razumjeti.
Jesen 1943.
Događajima iz jeseni 1943. u Istri bave se dva igrana filma koji su u kontekstu konstrukcije narativa Dana sjećanja iznimno važna jer je filmove (ko)producirala državna televizija RAI pridajući tako specifičnu audiovizualnu pozadinu ovoj priči. Prvi, “Il cuore nel pozzo“, izašao je 2005. godine kada je ujedno i prvi put obilježen 10. veljače. Drugi, “Red Land – Rosso Istria“, imao je svoju TV premijeru 8. veljače 2019. U fokusu oba filma je mirna talijanska zajednica u Istri koju odjednom, iz vedra neba, nakon neočekivanog raspada Italije, napada horda krvožednih partizana: oni su sadisti, djeluju po životinjskim instinktima, a klanje Talijana predstavljeno je kao njihov jedini cilj i svrha djelovanja. Odakle i zašto dolaze ove ubojice, silovatelji i pijanci – filmovi ne otkrivaju. Poznato je samo to da je riječ o Slavenima, partizanima i komunistima. I dok je 2005. godine u prvom planu likvidacija običnih nevinih ljudi zbog njihova talijanstva, u filmu “Rosso Istria“ fašisti se ipak pojavljuju, i to u ulozi žrtava. Oni su, uplašeni i od države napušteni, načelno dobri i brižni obiteljski ljudi kojima prijeti slavensko-komunistički teror. Nakon niza scena bestijalnih ispada partizana, orgijanja i bacanja grupa ljudi u fojbe, pojavljuje se spas – nacistička vojska dolazi, rastjeruje partizane, spašava Talijane i vraća stvari na svoje mjesto.
Situacija je zapravo bila ponešto drukčija: val partizanskih hapšenja i egzekucija 1943. pogađa ponajprije deklarirane i kompromitirane fašiste (koji su u regiji, logično, gotovo u potpunosti Talijani), istaknute ličnosti vladajuće klase koje su povezane s režimom te hrvatsko-slovensko-talijanske kolaboracioniste. Pritom, određeni je broj priveden samo zbog sumnje za fašizam ili zbog članstva u fašističkoj partiji (u to je vrijeme članstvo bilo de facto obvezno za sve javne službenike), a u takvom su kaotičnom ratnom kontekstu odjednom oslobođenog pritiska represivne države uslijedile i epizode osobnih osveta. U narativu Dana sjećanja nerijetko se govori o nekoliko tisuća žrtava anti-talijanske mržnje. No, kako piše povjesničar Eric Gobetti u svojoj novoj knjizi, historiografski konsenzus govori o najviše 400 do 500 stradalih (najvećim dijelom fašista, vojnika i osumnjičenih kolaboracionista) u “istarskom rujnu” – za usporedbu, paralelni dolazak nacističke vojske koji se u filmu “Rosso Istria“ prikazuje kao spas, ostavlja za sobom oko 2.500 mrtvih u samo tjedan dana. I dok s jedne strane Antonio Tajani tvrdi da su ljudi u fojbe bacani samo zato jer su Talijani, istovremeno se na stotine Talijana priključuje jugoslavenskim partizanima. U samoj Istri se u travnju 1944. osniva talijanski partizanski bataljon Pino Budicin, dok će nekoliko desetaka tisuća Talijana – među kojima je mnogo bivših vojnika – rat dočekati u sastavu jugoslavenskih partizana. Stoga, prateći narativ, nije jasno zašto se s jedne strane vrši sistemska likvidacija onih koje se istovremeno prihvaća u vlastite redove.
Crni pas
Druga “epizoda” fojbi tiče se događaja iz proljeća 1945. Gledano u historijskom kontekstu, nakon oslobođenja i preuzimanja kontrole nad Trstom, Rijekom i Istrom, jugoslavenska strana vrši široku akciju privođenja fašista (deklariranih i osumnjičenih) i ostataka nacističkih snaga, uz paralelnu revolucionarnu “čistku” te privođenje istaknutih političkih aktivista, pa i antifašista, koji se protive jugoslavenskoj aneksiji teritorija i komunizmu. Procjenjuje se da je maksimalno 3.000 do 4.000 osoba stradalo u neposrednom poraću, oko čega također postoji konsenzus. Nekoliko stotina je likvidirano na licu mjesta i “infojbirano” (bačeno u fojbe), veći je broj privedenih umro u internacijskim logorima, a za napomenuti je kako ova brojka obuhvaća i određeni broj nestalih, dakle onih čija sudbina nije poznata, što je slučaj i s brojkama iz 1943. godine.
Sam koncept fojbi, dakle, prilično proizvoljno obuhvaća niz raspršenih slučajeva: od strijeljanja i “infojbiranja”, preko interniranja, do nestalih osoba. Iako je više povjesničara naglasilo da se termin fojbi mora uzeti s rezervom i shvatiti ga “simbolično” (što je već po sebi dovoljno problematično i otvara slobodan prostor manipulacijama) te da je manjina umrlih “infojbirana”, fojba je u općem politiziranom narativu predstavljena kao glavno “sredstvo“ eliminacije Talijana i talijanstva sa sjevernog Jadrana; kao surov način etničkog čišćenja koji se, za razliku od tehničkog i birokratiziranog rješavanja “židovskog pitanja” od strane nacista, primitivno i barbarski oslanja na ponore u kršu. Da bi se slika primordijalnih i barbarskih “slavokomunista” dodatno učvrstila, a događaji koji za neke zaista jesu bili tragični doveli do groteske, u narativ se ponekad ubacuje i mit o crnom psu. Njega je u svoju priču uglavio i redatelj filma “Rosso Istria“. Naime, sudeći po onom što kaže Maximiliano Hernando Bruno, praznovjerni su partizani, inspirirani “jednom balkanskom legendom”, uz žrtve u fojbe bacale i crnog psa, kako bi on svojim lavežom vječno mučio duše žrtava te tako utišao njihove glasove.
Fojba koja to nije, strijeljanje koje to (ni)je
Iako se radi o različitim situacijama, događaji iz jeseni 1943. i proljeća 1945. godine objedinjeni su, dakle, zajedničkim pojmom fojbi, a centralno mjesto komemoracije je fojba u Bazovici. No, kao prvo, fojba u Bazovici – nije fojba. Riječ je o dubokom oknu, svojevrsnoj rudarskoj bušotini, gdje su se prema ovom narativu 1945. vršili masovni zločini Jugoslavenske armije protiv Talijana. Međutim, saveznički istraživači su onodobno iz dubine Bazovice izvukli većinom dugmad s njemačkih uniformi (proces je detaljnije opisan i objašnjen u knjizi “Fojbe“). Osim fojbe koja to zapravo nije, kao i nepostojanja konkretnih dokaza koji bi potvrdili teze o masakru Talijana zbog njihova talijanstva, Bazovica je zanimljiva jer lokacija ima posebno mjesto u jednom drugom narativu sjećanja, onom slovenskom i antifašističkom. Naime, u Bazovici su 1930. godine strijeljani antifašisti: tri Slovenca i jedan Hrvat koje je osudio fašistički Specijalni sud za zaštitu države. Na jednoj se lokaciji tako kontrapozicioniraju dvije historijske epizode i dva različita narativa: dok Bazovica s jedne strane predstavlja simboličku točku za antifašističku prošlost, s druge strane sve češće služi kao pozornica za neoiredentističku i revanšističku retoriku istaknutih lica talijanske desnice, ali predstavlja i važan punkt u neofašističkom imaginariju.
No, Bazovica nije jedini primjer ovakvog “križanja”. Primjerice, povodom Dana sjećanja u veljači 2012. godine, u udarnom terminu na prvom programu RAI-a, u emisiji “Porta a porta” pušten je prilog o fojbama u kojem se pojavljuje jedna fotografija na kojoj grupa vojnika strijelja nekoliko leđima okrenutih ljudi. Dok je fotografija prezentirana kao svojevrstan vizualni dokaz u prilogu o likvidacijama i bacanjima Talijana u fojbe, riječ je o potpuno suprotnom slučaju: fotografija prikazuje talijanske vojnike koji strijeljaju petoricu Slovenaca 31. srpnja 1942. u mjestu Dane. Iako je gošća u studiju, povjesničarka Alessandra Kersevan, odmah reagirala na ovo podvaljivanje i manipulaciju da bi momentalno bila oštro napadnuta od strane voditelja i ostalih gostiju, slične su se fotografske manipulacije događale i kasnije. Ukratko, fotografije koje prikazuju zločine talijanske vojske i talijanskih fašista nad jugoslavenskim antifašistima i civilima mnogo su puta u kontekstu Dana sjećanja falsifikatorski prikazivane kao vizualizacije partizanskih, komunističkih zločina nad Talijanima.
Državna odlikovanja fašistima
Ovi su slučajevi vizualnog izvrtanja uloga zločinaca i žrtava simptomatični. Naime, predstavljaju samo slikovit primjer revizionističkih pothvata koji su mnogo šareniji od crno-bijelih fotografija. Jedan je slučaj u tom pogledu vrlo jasan. Fašist Pietro Caruso, lojalan Mussoliniju i nakon 1943., bio je sudac Izvanrednog suda u Dalmaciji, jedne od notornih fašističkih institucija koje su vršile brutalnu represiju i likvidacije civila i antifašista; on je uhapšen i strijeljan u Rimu 1944. godine. Sličnu je sudbinu doživio i njegov sudski kolega Vincenzo Serrentino: uhapšen 1945. u Trstu od strane Jugoslavenske armije, strijeljan je kao ratni zločinac 1947. u Šibeniku. Ipak, između njih postoji određena razlika – Serrentina je povodom Dana sjećanja 10. veljače 2007. godine odlikovao tadašnji predsjednik Italije i bivši komunist Giorgio Napolitano. Dakle, izgleda da je za odlikovanje odnosno rehabilitaciju ovog zagriženog fašista bilo dovoljno to što je strijeljan s krive (ili prave?) strane granice – u Jugoslaviji, a ne u Italiji kao kolega Caruso. Od 2004. godine je tako odlikovano najmanje 300 fašista, militanata i volontera Mussolinijeve Socijalne Republike (1943.-45.), među kojima se nalazi i najmanje pet utvrđenih ratnih zločinaca. Ukratko, riječ je o onima koji su uz Ducea, a pritom i uz Hitlera, ostali do kraja, a koji su danas odlikovani kao mučenici.
Upravo na takve i slične tendencije rehabilitacije fašizma kroz revizionistički podešene filtere ovog narativa upozoravaju mnogi talijanski povjesničari i povjesničarke na koje se automatski lijepi etiketa “negacionizma”. Upozorava se i na vulgarnu političku instrumentalizaciju sjećanja i iskustva “običnih” ljudi koji su proživjeli (post)ratne događaje, na tendencioznu bliskost između datuma obilježavanja sjećanja na Holokaust (27. siječanj) i Dana sjećanja (10. veljače) te na manipulativnu konstrukciju Italije kao dvostruke žrtve u Drugom svjetskom ratu – kao žrtve njemačkog nacizma i kao žrtve jugoslavenskog komunizma. Upravo raspadom potonjeg, jugoslavenskog komunizma, diskurs o fojbama ulazi u talijanski mainstream. Naime, tek se devedesetih godina, nakon raspada dotad relevantne saveznice na “istočnoj granici”, na najvišim državnim instancama počinje intenzivno govoriti o ovim događajima. Devedesetih se iz susjedstva, tijekom jugoslavenskih ratova, nes(p)retno “posuđuje” termin etničkog čišćenja koji, s jedne strane, služi u “objašnjavanju” ciljeva jugoslavenskih komunista u Drugom svjetskom ratu prilikom aneksije dotad talijanskih teritorija dok se s druge strane ukazuje na kontinuitet “tipičnih” balkanskih metoda. U međuvremenu, od etničkog čišćenja Talijana prošle se godine došlo čak i do optužbe za genocid. Kojim će novim rukavcima teći ovaj diskurs u budućnosti, teško je predvidjeti. Pozitivno je jedino to što mu određeni povjesničari i povjesničarke, aktivisti i aktivistkinje, neumornim radom kontriraju, suprotstavljajući se demonizaciji partizanskog pokreta koja potiče puzeću, ali djelotvornu, historijsku ekskulpaciju fašizma koji, iskorištavajući još jednom nevine žrtve, u ovim ceremonijama najviše i profitira.
- Dekonstrukcijom i kritikom ovog mita pozabavio se povjesničar Angelo Del Boca u studiji iz 2005. “Italiani, brava gente?” [↩]