Radnička fronta uputila je nedavno u saborsku proceduru prijedlog Zakona o porezu na digitalne usluge na kojem je radila zajedno sa slovenskom Levicom. Radi se o prijedlogu koji je više nužnost, nego frivolno udaranje po džepovima bogatih, kako će nas pojedini sugovornici u javnom prostoru možda pokušati uvjeriti. Ne radi se o osvećivanju nad bogatima niti bilo kojem klasnom obliku mržnje. Radi se o društvenom planiranju, socijalnoj i poreznoj pravdi, osiguravanju što kvalitetnije digitalne usluge uz istovremenu zaštitu naših ljudskih prava, posebno onoga na privatnost.
Slanje prijedloga u saborsku proceduru, Radnička fronta popratila je sa 40 stranica teksta elaborata o logici i potrebi ovoga zakona dostupnih na stranicama Sabora.
S kojim ciljem, odnosno kojom svrhom su uputili ovaj prijedlog u proceduru, pitali smo RF-ovu saborsku zastupnicu koja je prijedlog i potpisala Katarinu Peović. Ona objašnjava da se radi “o zakonu koji je pripremila Europska komisija 2018. godine, ali su ga blokirale zemlje s niskim porezima, nakon čega su mnoge su države članice EU odlučile uvesti porez na digitalne usluge na nacionalnoj razini.” Premda je Hrvatska bila jedna od zemalja koje su pozitivno reagirale na prijedlog Komisije, dalje sama ništa nije poduzela da bi riješila probleme koje izazivaju digitalne kompanije na svoju korist. Korist ovog zakona je ogromna, pogotovo u doba kada država smanjuje prihode u državni proračun raznim kvalitetnim i nekvalitetnim ustupcima. Peović kaže kako bi “porezna uprava tek trebala prikupiti sve podatke, ali predviđa se da bi se prihodi državnog proračuna zbog uvođenja ovog poreza mogli povećati za oko 150 milijuna kuna.”
Peović zaključuje da bi “Zakon o porezu na digitalne usluge osigurao dodatna sredstva iz proračuna koja se mogu i namjenski usmjeriti. Zbog zastarjelih načela oporezivanja, koja se temelje na poslovnim modelima s početka 20. stoljeća, digitalni divovi poput Facebooka, Googlea, Applea, Amazona i drugih izbjegavaju oporezovanje na digitalne usluge u zemljama u kojima nemaju središnjice niti podružnice, a u kojima stvaraju dobit od digitalnih usluga kao što su oglašavanje, posredovanje između korisnika ili prodaje podataka o korisnicima.”
Zakon predlaže da se sa “stopom od 7% bruto oporezuju tvrtke koje godišnje ostvaruju prihode od preko 750 milijuna eura na globalnoj razini, i s godišnjim prihodima od oporezivih digitalnih usluga s izvorom u Hrvatskoj od preko 1.1 milijun kuna.” Posebno naglašava kako “Zakon nema za cilj oporezivati prihode malih i razvojnih digitalnih tvrtki“, te nastavlja: “Poznato je da su velika digitalna poduzeća do sada uživala nesrazmjerne porezne olakšice, dok istovremeno globalna kriza povezana s izbijanjem epidemije COVID-19 uopće nije utjecala na njih.“
RF i Levica osmislili su oporezivanje tri vrste usluga: Prvo su usluge oglašavanja usmjerenog na korisnike sučelja. Drugo su usluge posredovanja – stavljanja sučelja na raspolaganje korisnicima bilo zbog povezivanja korisnika i njihove interakcije, bilo zbog razmjene robe ili usluga između korisnika. I treće su usluge prodaje podataka o korisnicima sučelja. Cilj ovog poreza može biti na primjer osigurati dodatna proračunska sredstva za “jačanje javne telekomunikacijske infrastrukture“, budući da je “poznato da Hrvatska ima jedan od najsporijih interneta u EU.” Drugi cilj zakona je osigurati ravnomjernije oporezivanje malih i velikih digitalnih poduzeća oporezivanjem velikih digitalnih poduzeća koja su u povijesti uživale nesrazmjerne porezne olakšice. A treći cilj prijedloga je uvođenje ravnomjernijeg oporezivanja tradicionalnih tvrtku koje proizvode fizički opipljive proizvode te usluge, kao i digitalnih poduzeća koja pružaju nematerijalne digitalne usluge.
Na temelju ovoga možemo zaključiti da je Zakon o porezu na digitalne usluge Hrvatskoj i Sloveniji itekako potreban, stoga se nadamo da ga parlamenti ovih dviju zemalja neće odbiti samo zato što dolaze od strane “radikalne” ljevice. Sposobnost zastupnika da donose kvalitetne zakone koji su dobri za zemlju, neovisno o tome tko ih je predložio svjedoči zrelosti nekog parlamenta, tako ovaj prijedlog možemo promatrati i kao još jedan test zrelosti domaćih politika.