politika
Hrvatska
vijest

Kockanje s političkom sudbinom

Foto: AFP / Damir Šenčar

Moglo se komotno očekivati da obznana popuštanja epidemioloških mjera u Hrvatskoj neće proći bez kontroverzi. “Nagrada građanima za strpljenje”, kako je popuštanje nazvao premijer Andrej Plenković, sastoji se od dopuštanja kafićima da napitke prodaju na vratima te otvaranja teretana, fitness centara, škola za strane jezike, kladionica i kockarnica. Upravo su potonje, i to s pravom, bile predmet najoštrijih prigovora. Zašto su kockarnice i kladionice društveno važna mjesta? Po čemu se toliko nužno razlikuju od restorana da bi bila proglašeni epidemiološki pogodnima na ovom stupnju incidencije?

Posrijedi su legitimna i zdravorazumska pitanja, a uvjerljiv odgovor je izostao. Takav kontekst, kao što to često biva u Hrvatskoj, odmah je poslužio kao inspiracija za neke bremenitije dijagnoze. Kako i pristoji, najdalje je u dijagnozi otišao portal Index. Tamo je objavljen članak naslova “Zemlja za kockare i lizače oltara”. Teza glasi da Plenković mjerama ugađa tipičnim glasačima HDZ-a, a to bi bili vjernici i kockari. Kako se zna da kockari, preciznije kladioničari, uglavnom glasaju za HDZ, nije baš jasno. Kako se ne zna da kladionice normalno rade on line, još je manje jasno. No, pouka je više nego jasna: otvaranje kockarnica i kladionica je simbol moralne, upravljačke, političke i ekonomske propasti ove zemlje. Još jedan dokaz zacementiranog neuspjeha. Naprosto smo taoci korupcije i političkih hireva, a usput smo i previše glupi da se demokratskim putem riješimo tog statusa.

Ipak, izgleda da toj pouci politički horoskop nije bio nešto naročito naklonjen. Dok smo se mi snebivali nad otvaranje kockarnica, istog dana, nešto sjevernije, u metropoli koja nas je navodno pokušavala politički kultivirati tijekom stoljeća vladavine, policija je pokucala na vrata austrijskog ministra financija Gernota Blümela. Razlog posjeta i pretresa doma je osnovana sumnja da se dotični bavio koruptivnim radnjama. Ured tužitelja za ekonomska pitanja i korupciju sumnjiči ministra iz vladajuće Austrijske narodne stranke da je primio mito od jedne kockarske kompanije za protuusluge u vidu smanjenja poreza. Blümel, naravno, poriče sve optužbe, a istog je stava i Novomatic, velika austrijska kockarska kompanija koja se s njim dovodi u vezu. Pretres i ispitivanje ministra rezultat su višegodišnje istrage odnosa između austrijske visoke politike i kockarskog lobija.

Inicijalni okidač za pokretanje istrage bila je afera “Ibiza” iz 2019. godine. Podsjetimo da je ključna figura te afere bio Heinz-Christian Strache iz tadašnjeg koalicijskog partnera “narodnjaka”, ekstremno desne Slobodarske stranke Austrije. Njemu je presudio snimak na kojem na Ibizi sređuje poslove s navodnim ruskim oligarsima. Koalicija se raspala, a policija je primijetila jednu izjavu Strachea na snimci koja je prvotno prošla relativno nezapaženo, a glasila je: “Novomatic plaća svakoga.” Ponukani Stracheovom opaskom krenuli su u istraživanje koje ih je dovelo do najviših političkih ešalona u državi. Sudske procedure tek predstoje, ali teško je povjerovati da policija nema dovoljno dokaza za sumnjive odnose između kockarskog kapitala i izvršne vlasti.

Ovakve i slične afere su gotovo svakodnevica u kapitalističkim država razvijenog svijeta otkad postoje. Negdje su policija i pravosudni organi efikasniji, a negdje manje efikasni. Međutim, korupcija je sastavni dio kapitalizma – ne izbog nekog inherentnog zla kapitalizma, već zbog nastojanja različitih frakcija kapitala da se zaštite od konkurencije ili političkih skupina od tržišnih hireva. Kako u Austriji, tako i u Hrvatskoj. Naravno da postoje razlike s obzirom na različitu političku i institucionalnu povijest, ali pripisivanje sklonosti korupciji nekim našim endemskim karakteristika je krajnje promašeno. Zamislite samo što bi bilo da je policija upala u stan Zdravka Marića zbog navodnih veza s kockarskim lobijem? Portali bi eksplodirali od potvrda konačne propasti Hrvatske i konačnog dokaza da zbog korupcije nikad nećemo dostići razvijeni zapadni svijet. Možda bi se trebali konačno zapitati: je li stvarno korupcija glavni razlog zašto zaostajemo?