Godinama slijepo praćenje logike tržišnih obrazovnih reformi pokazalo je raskoš rezultata u pandemiji korona virusa. Logika po kojoj “novac slijedi učenika” dovela je do opipljive materijalizacije nejednakosti u obrazovanju, budući da je pristup suvremenim tehnologijama za učenje na daljinu napravilo oštar rez između elitnih škola i ostalih.
Korelacija između obrazovne i socijalne nejednakosti u Bugarskoj već je dugo u središtu javnih rasprava. Međutim, rijetko imamo priliku čuti prijedloge reformi koje izlaze izvan postojećeg neoliberalnog obrazovnog modela temeljenog na konkurenciji, decentralizaciji i financijskoj autonomiji. Porast učenja na daljinu, otprilike godinu dana pandemije, otkriva duboko ukorijenjene kontradikcije. Pokušavajući uspostaviti ravnotežu između javnog zdravlja i nefunkcionalnih metoda učenja na daljinu, vlada je na kraju prenijela svoju odgovornost na direktore škola.
Prema izvješću UNICEF-a u Bugarskoj, najmanje 50.000 djece zaostalo je s učenjem putem digitalnih platformi 2020. godine zbog nedostatka pristupa internetu i elektroničkim uređajima. Gotovo 60 posto roditelja očekuje još manje sudjelovanja u 2021. godini. Najugroženiji studenti tijekom pandemije, kako pokazuje još jedno nedavno istraživanje, dolaze iz obitelji s niskim stupnjem obrazovanja, s niskim primanjima ili iz manjinskih skupina. Također su vrlo važne vrste elektroničkih uređaja koje djeca koriste za pristup učenju na daljinu ili pisanju eseja. Učenje na starom pametnom telefonu u prenatrpanoj sobi teško da bi se moglo smatrati ozbiljnim obrazovanjem, ali zadovoljilo bi vladine okvire.
Da su lokdauni i učenje na daljinu razotkrile postojeće nejednakosti, teško da je iznenađenje. Bugarski obrazovni sustav već je redovito bio optuživan za proizvodnju sve veće socijalne nepravde. Ali kako mjerimo nejednakosti u obrazovanju, kako procjenjujemo što ih uzrokuje i kako zamišljamo što je potrebno za njihovo ispravljanje?
Muka po PISA-i
Rezultati OECD-ovog Programa za međunarodno ocjenjivanje učenika (PISA) u pravilu plijene pažnju medija izazivajući žestoke rasprave i vladina obećanja za dodatne reforme. Prema istraživanju PISA iz 2018. godine, dok je OECD-ov prosjek učenika s niskom razinom čitanja iznosio 77 posto, u Bugarskoj je istu zadovoljavalo tek njih 53 posto. Visoku razinu čitanja u OECD-ovom prosjeku zadovoljava 9 posto, a u Bugarskoj svega njih 2 posto. Uz to, podaci o Bugarskoj rutinski pokazuju da studenti iz ekonomski pogođenih obitelji imaju tendenciju znatno nadmašiti one iz siromašnijih kućanstava od kojih je nula posto zabilježilo najbolje mjesto u čitanju.
PISA mjerenja temelje se na standardiziranom testiranju u svim kontekstima i zanemaruju nacionalne kurikulume. Kritizirani su zbog promicanja neoliberalne agende OECD-a, zarobljene njezinim sloganom “Za bolju svjetsku ekonomiju”. PISA se usredotočuje na konkurenciju i oslanja se na kriterije poput “primjenjivog znanja” i funkcionalne pismenosti. Zanemaruje specifičnosti, kritičko mišljenje i temeljne znanosti. Štoviše, kao odgovor na kritike povezane s rezultatima PISA-e, bugarska vlada predlaže više istih. “Glavna stvar koja se treba dogoditi je preobrazba znanja u kompetencije i vještine, ne možemo predlagati niti razmišljati o bilo kojoj drugoj reformi”, tvrdio je ministar obrazovanja.
Vrlo PISA-ina terminologija “primjenjivog znanja”, “izvrsnosti”, “od znanja do vještina”, “cjeloživotnog učenja”, “ekonomije znanja” i sav ostali neoliberalni novogovor usmjeren je prema potčinjavanju obrazovanja usko definiranom pojmu tržišnih interesa. Povoljno obrazovanje u Bugarskoj odražava opću strategiju razvoja zemlje koja se temelji na niskim plaćama, niskim porezima i nekvalitetnim radnim mjestima. Vladini napori na smanjenju troškova za obrazovanje i smanjenju poreznih opterećenja dovode do šokantne razine nepismenosti koju vlada pokušava popraviti s više istih. Unatoč prepoznavanju potrebe za suzbijanjem nejednakosti, vlada nastavlja smanjivati izdatke za obrazovanje – u 2018. bila je među najnižima u EU (3,2 posto BDP-a u usporedbi s 4,7 posto EU-27).
Ozbiljno ograničenje PISA-e i sličnih procjena jest da se korelacija između pozadine predavanja i vještine učenika razumije u kulturnom smislu. Čini se da ključni faktor nije klasa, već “opća kulturna klima u obitelji”, mjerena brojem fizičkih knjiga u kućanstvima, kako smo pročitali u jednoj studiji. Slično tome, dominantne rasprave o obrazovnim nejednakostima slijepe su za strukturni rasizam, zanemarujući mali broj učitelja koji tečno govore manjinske jezike, zatim opće niske plaće i nepošteni porezni sustav. Sklonost objašnjavanju obrazovnih nejednakosti u kulturnom, a ne u ekonomskom ili široko strukturnom smislu pozdravljaju konzervativci koji mogu kriviti obitelji za loš uspjeh svoje djece u školi.
Pandemija i učenje na daljinu
Neoliberalna reforma odgovorna je i za obitelji i za učitelje. Vlada je dužna školsko osoblje dodatno obrazovati putem nebrojenih treninga koje vode profitne tvrtke, posvećene promicanju konkurencije, potpori “izvrsnosti”, inovacijama i poduzetništvu. I dalje je nejasno kako se takav individualistički pristup može suprotstaviti rastućim nejednakostima.
Jedan od aspekata neoliberalne obrazovne reforme u Bugarskoj je prebacivanje odgovornosti sa vlade i gospodarstva na nastavnike i roditelje. Ilustrativan je način na koji se vlada nosi s pandemijom. Prošlog ožujka najavljeno je zatvaranje škola s manje od tjedan dana za pripremu nastave na daljinu, prisiljavajući osoblje da sami organiziraju internetsku edukaciju, bez opskrbe uređajima, internetskom vezom ili savjetovanja o odgovarajućoj internetskoj platformi za podučavanje. Kao rezultat toga, neke škole jednostavno nisu izvodile nikakvu nastavu, dok su druge učenicima slale e-mailove sa tjednim ažuriranjima. Neki su uspjeli proći, u nekim slučajevima samo zahvaljujući tehnološki pametnijim učenicima (često su to oni skloni video igricama), koji su postavili mrežne platforme i obučavali svoje učitelje. Zbog toga se neke škole i dalje koriste komunikacijskim platformama dizajniranim za igraću komunikaciju, poput Discorda.
Tijekom drugog vala pandemije prošle jeseni, vlada je još više pogurala autonomiju škole i dopustila im da odluče hoće li nastaviti osobno predavati i u kojem obliku. Ministarstvo obrazovanja nije ni utvrdilo duljinu nastave – varirali su od 0 do 40 minuta. Škole bi mogle odlučivati o javnozdravstvenim mjerama (gdje i kako nositi maske, pravila fizičkog distanciranja, itd.). Nedostatak centraliziranih uputa doveo je do beskrajnih internetskih rasprava između članova osoblja o učinkovitosti maski i postojanju COVID-19.
Zbrka uzrokovana povlačenjem države pretočena je u većinu javnih škola koje se bore za osmišljavanje sigurnog i jednostavnog okruženja za učenje, kako na mreži tako i licem u lice. Za razliku od njih, elitne škole, u kojima su koncentrirana djeca dobrostojećih, mogle su brzo prijeći na učenje na daljinu. Imali su odgovarajuću opremu i infrastrukturu kako u školama tako i kod kuće. Nakon brzog porasta smrtnosti od koronavirusa u listopadu i medijskih izvještaja o desetinama učitelja koji su umrli od COVID-19, vlada je u studenom bila prisiljena zatvoriti škole. Ova je odluka donesena samo zato što će se školski sustav ionako zatvoriti zbog visokog postotka bolesnog osoblja i učitelja koji pozivaju na štrajk.
Vlada selektivno objavljuje proturječne zaključke o učinkovitosti učenja na daljinu. Pri nametanju karantena Bugarska se pokazala vrlo vještom, ali nakon što se mjere ublaže, učenje na daljinu odjednom postaje neučinkovito. “Samo je obrazovanje važnije od zdravlja, zato smo i riskirali”, ustvrdio je ministar obrazovanja prije posljednjeg otvaranja škola ranije ove godine, kao da sam riskira svoj život.
Trenutno se neki studenti podučavaju putem interneta, neki izvan mreže, a neki pohađaju i mrežne tečajeve i predavanja licem u lice. Zbog gore opisane decentralizacije, roditelji koji se više boje virusa, traže od škola da uključe svoju djecu kao mrežne sudionike u inače izvanmrežno učenje. Nepotrebno je reći da takve hibridne metode mogu biti učinkovite samo ako su škole pravilno opremljene. A u većini škola to nije slučaj.
Komforna filozofija prebacivanja odgovornosti
Sindikati su kritizirali “ugodnu filozofiju” vlade prebacivanja odgovornosti na škole pod krinkom decentralizacije i autonomije i prije trenutne krize. Naizgled neuspjeh vlade da organizira učenje tijekom pandemije svjedoči o uspjehu obrazovne reforme 2007. godine.
Reforma iz 2007. bila je odgovor na štrajk učitelja širom zemlje zbog povećanja plaća. Umjesto povećanja financiranja, vlada je uvela novu shemu javnog upravljanja (delegirani proračuni, također poznat kao sustav „novac slijedi učenika“), prisiljavajući sve škole da se međusobno natječu na temelju broja upisanih učenika. Proglašeni cilj bio je dati veću “autonomiju” ravnateljima da se bave oskudnim sredstvima i odlučuju o smanjenju troškova kako bi povećali plaće. Tada su kritični glasovi, čak i uobičajeni stručnjaci, upozoravali da delegirani proračuni osim financijske autonomije mogu značiti i decentralizaciju donošenja odluka u vezi sa sadržajem nastave i izbjegavanje odgovornosti. Što se danas događa s pomicanjem ka daljinskom učenju i rješavanju korona krize.
Načelo “novac slijedi učenika” pretvara djecu u ekonomsku imovinu u kojoj se škole mogu natjecati, a roditelje u ovlaštene klijente koji mogu odabrati koja će djeca biti primljena u određenu školu. Mnoge etničke bugarske obitelji srednje klase prisiljavaju školu da ne upisuje djecu iz manjina ili s invaliditetom. To rezultira segregiranim školama koje se međusobno natječu u privlačenju osoblja i financija. Javno financiranje uglavnom ide za plaće (do 80%), što znači da samo elitne škole, ugrađene u prave mreže, privlače dodatni novac kroz projekte privatnih i javnih donatora kako bi poboljšale infrastrukturu. Siromašne škole ne mogu kupiti ni toaletni papir ili sapun, riskirajući širenje ne samo COVID-19, već i drugih zaraznih bolesti. Sve u svemu, decentralizacija je dovela do zatvaranja desetaka škola, posebno u ruralnim i siromašnijim područjima, i do gužve u drugima, što je neizbježno smanjilo kvalitetu većine.
Sljedeće godine bit će objavljeni novi rezultati PISA-e, nadahnjujući novu rundu rasprava o neuspjesima bugarskog školstva, pogoršanim pandemijom i učenjem na daljinu. Ali, ako sama struktura decentralizacije, delegiranih proračuna, autonomije i natjecanja ne bude pomaknuta onom koja se temelji na suradnji, solidarnosti i jednakom osnovnom obrazovanju za sve, predodređeni smo da završimo u začaranom krugu manjeg centra “izvrsnosti” u more neznanja.