Feminizam je prešao granicu. Tako bi se mogao sažeti vjerojatno najrasprostranjeniji anti-feministički argument na suvremenoj desnici. Rasprostranjenost duguje učinkovitosti koja se zasniva na navodno zdravorazumskoj logici i načelno pomirljivom tonu. Podrazumijeva da su žene stekle sva prava i da sve što naknadno traže ih zapravo dovodi u položaj vršenja opresije nad muškarcima. Feministice se naprosto nisu zaustavile kad su došle do navodne jednakosti već su nastavile dalje, a nastavile su jer inače ne bi imale što raditi. Posrijedi je dakle prilično prepreden argument koji kao otvara put legitimnoj muškoj (auto)viktimizaciji: mi smo bili tolerantni i dopustili jednakost, a sada to zle feministice iskorištavaju.
Ključni problem argumenta je više nego očit: tko i na osnovu kojih kriterija procjenjuje da je jednakost steknuta? A čak ako u određenim dimenzijama društvenog života i jest steknuta, zar ne postoji opasnost njenog ponovnog srozavanja? Iako je politička i logička uvjerljivost argumenta i više nego krhka, on svoju društvenu uvjerljivost crpi iz realnog osjećaja marginalizacije. Taj osjećaj može biti “preveden” – tako da se na primjer klasna marginalizacija prevodi u kulturne i rodne okvire, a može biti i realan učinak feminističkih borbi koje su uspjele u određenim zemljama i po određenim pitanjima uspostaviti određene kriterije ponašanja kao relativno politički samorazumljive. U takvim sredinama je određena mačo kultura potisnuta ili joj barem prijeti određeni vid javne osude, a oni koji su rođeni u toj kulturi i koja im služi kao gotovo pa jedini vid (samo)realizacije osjećaju pritisak marginalizacije.
Naravno, potpuno pogrešno je te procese proglasiti opresijom kad je njihov jedini cilj delegitimacija kulture koja se zasnivala na rodnoj nejednakosti. Međutim, kad se ti osjećaji pomiješaju s onim “prevedenima” nastaje opasan politički koktel koji ekstremna desnica miješa već godinama diljem Europe. Sukladno postojećim predrasudama najplodnije tlo za takve koktele trebao bi biti jug Europe sa svojom snažnom mačo kulturom. Sva kulturna i religijska tradicija juga bi trebala tamošnje muškarce (i žene) učiniti otpornijima na zahtjeve suvremenog feminizma nego što je to slučaj na tolerantnom i razvijenom sjeveru. Međutim, ta podjela nije baš tako jednostavna, čemu svjedoči i nedavno objavljeno istraživanje stavova u osam europskih država. Riječ je o istraživanju naslovljenom “Stanje mržnje: krajnje desni ekstremizam u Europi”, a provedeno je u suradnji nekoliko europskih organizacija.
Ispitivali su se stavovi o izbjeglicama, Romima, Židovima i različitim izloženim skupinama, a možda najzanimljivije odgovore smo dobili na sljedeći upit: Slažete li se s tvrdnjom da je feminizam odgovoran za osjećaje marginalizacije i demonizacije koje određeni muškarci u društvu trpe? Čak 41% Šveđana se snažno ili donekle slaže s tom tvrdnjom, dok se tek 13% Talijana također snažno ili donekle slaže s istom tvrdnjom. Kad bi na europskom uzorku radili anketu o tome što mislimo koje će rezultate ova anketa polučiti, ishod bi najvjerojatnije bio potpuno suprotan. Jer predrasude kažu da su Mediteranci manje skloni feminizmu nego Skandinavci. Te se predrasude zasnivaju na određenoj političkoj i kulturnoj tradiciji, ali još jednom pokazuju da se politički stavovi oblikuju u stalnoj dinamici i da nisu unaprijed određeni onim za što je netko nekad odlučio da je tradicija. Kao što i pokazuju da se razine političkog napretka i jednakosti uvijek mogu opozvati bez obzira na to kad su i kako te razine dosegnute.