Ujedinjeni narodi izdali su u februaru 2021. godine novi dokument koji je zapravo zbroj i sažetak brojnih ranijih istraživanja, a kojeg opisuju kao “znanstveni plan za rješavanje klimatskih promjena, zaustavljanje pada biološke raznolikosti i hitno sprečavanje daljnjeg zagađenja planete”. Ovo izvješće je sinteza temeljena na podacima globalne procjene različitih aspekata okoliša koje je objavljivao IPCC, ali i brojna druga tijela zainteresirana za analizu stanja klime i planete. S obzirom na to da se radi o sintezi, novih informacija nema, no usprkos tome, dokument ne dostavlja obećanje koje nosi u naslovu “Kako živjeti u miru s prirodom”. Premda poziva na postupnu ali potpunu sistemsku transformaciju društva, te odbacivanje prekomjernog konzumerizma i iracionalnog ekonomskog rasta, dokument nema snagu koja bi mogla takvu promjenu i potaknuti. U ponuđenoj sintezi i krivce i rješenja morate čitati između redaka i biti poprilično maštoviti da razlučite kakve veze i sa čim ima ovo, još jedno ponavljanje već općepoznatih detalja.
Kako bismo ilustrirali problem, navest ćemo “pet ključnih poruka” uokvirenih praktički u preambulu dokumenta:
(1) Promjene u okolišu podrivaju teško stečene razvojne dobitke uzrokujući ekonomske troškove i milijune preranih smrti godišnje. One ometaju napredak prema zaustavljanju siromaštva i gladi, smanjenju nejednakosti i promicanje održivog gospodarskog rasta, rada za sve te mirnog i inkluzivnog društva.
(2) Dobrobit današnje mladosti i budućih generacija ovisi o hitnom i jasnom raskidu s trenutnim trendovima propadanja okoliša. Dolazeće desetljeće je presudno. Društvo mora smanjiti emisije ugljik-dioksida za 45 posto do 2030. godine, u usporedbi s razinama iz 2010. i doći do “neto-nula” emisija do 2050. kako bi se zagrijavanje planeta ograničilo na 1.5 ° C što je cilj Pariškog sporazuma i očuvala te obnovila bioraznolikost, ali i kako bi se maksimalno smanjilo onečišćenje i proizvodnja smeća.
(3) Svi aspekti naše klimatske krize moraju se rješavati zajednički kako bi se mogla realizirati održivost. Razvoj ciljeva, zadataka i obaveza te mehanizama koji djeluju u okviru ekoloških konvencija potrebno je zajedno s njihovom provedbom uskladiti te realizirati “sinergiju i učinkovitost”.
(4) Ekonomski, financijski i proizvodni sustavi moraju se transformirati tako da budu predvodnici tranzicije na održivost. Društvo mora u proces donošenja svih odluka uključiti i “cijenu prirodnog kapitala”, eliminirati ekološki štetne subvencije i uložiti u tranziciju ka održivoj budućnosti.
(5) Svatko ima svoju ulogu u osiguravanju da se ljudsko znanje, domišljatost, tehnologija i suradnja preusmjere iz transformiranja prirode u transformiranje odnosa čovječanstva s prirodom. Policentrično upravljanje resursima ključno je za osnaživanje ljudi da se izraze i djeluju odgovorno spram okoliša, a bez nepotrebnih samožrtvovanja.
Osim ovih dobro poznatih i već višestruko čutih poruka, idućih sto stranica dokumenta bavi se općim i načelnim porukama o padu bioraznolikosti, o zagađenju, o tome koliko je malo budućnosti čovječanstvu još preostalo, o tome kojom brzinom izumiru vrste, a kojom oceani ili pčele; ponovno se izvode brojke o cijeni nesanacije klimatskih promjena na nižu proizvodnju hrane, na pad sposobnosti Zemlje da nas prehrani, na cijenu klimatskih promjena po zdravlje ljudi, itd… itd… itd…
Društvo nije na putu da ispuni Pariški sporazum
Kroz većinu stranica povlači se poziv za holističku-sistemsku-transformaciju društva, no ipak u cijelom dokumentu ne izlazi se iz okvira diskursa ekonomske vulgate i neoliberalnog novogovora kost-benefit analize koja udara cijenu na apsolutno sve što postoji na planeti. Jer, ako ne izračunamo cijenu izumiranja pčela, valjda nema razloga da se zaustavi njihovo izumiranje – činjenica da one oplođuju većinu biljaka koje jedemo navodno nije dovoljna sama po sebi. Tek ako se manjak hrane prevede u izgubljene profite, onda je djelovanje opravdano?
Ipak, dokument sadrži neke zanimljive pokazatelje, na primjer da je tijekom posljednjih 50 godina globalno gospodarstvo naraslo gotovo pet puta, uglavnom zahvaljujući utrostručavanju ekstrakcije prirodnih resursa i energije (dobivene iz fosilnih izvora) što je potaknulo rast proizvodnje i potrošnje. Svjetska populacija povećala se za faktor dva, na 7,8 milijardi ljudi, a iako se u prosjeku prosperitet također udvostručio, oko 1,3 milijarde ljudi i dalje je siromašno, dok je oko 700 milijuna gladno. Nažalost ove brojke ne prati količina globalnog bogatstva akumulirana u rukama privatnih pojedinaca. Ali se umjesto toga, odgovornost za klimatsku krizu generalizira na sve, pa UN-ovi stručnjaci, “čije mišljenje nije nužno mišljenje Ujedinjenih naroda” smatraju da je društvo to koje “ne ispunjava većinu svojih obveza”.
Neke stvari ipak otvoreno kažu, kao na primjer da “društvo nije na putu da ispuni Pariški sporazum” te da smo što se globalnog zatopljenja tiče, na putu gorih scenarija, a ne boljih, što znači da bi do kraja stoljeća veliki dijelovi Zemlje mogli biti nenastanjivi. Istovremeno se promjene u raspodjeli i količini oborina na planeti već sada mogu pripisati klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju. Kad se UN pravi da je strog, onda otvoreno ističu kako “nijedan od dogovorenih globalnih ciljeva za zaštitu života na Zemlji i za zaustavljanje propadanja tla i oceana nije u potpunosti ispunjen. Tri četvrtine zemlje i na dvije trećine oceana sada utječu ljudi. Milijun od ukupno 8 milijuna vrsta biljaka i životinja prijeti izumiranje, i mnoge “usluge” ekosustava bitne za dobrobit ljudi erodiraju. Iz tretmana ekosustava kao usluga koje pružaju čovječanstvu, vidi se da UN-ovi stručnjaci čak ni u svojoj najvećoj strogosti i najrevolucionranijim dokumentima u kojima pozivaju na holističku-sistemsku-transformaciju društva nisu sposobni izaći iz neoliberalnog diskursa. I tako na 168 stranica objašnjavaju do koje je mjere stanje na Zemlji loše, no ni u jednom trenu ne nude ništa konkretno.
Na posljednjih 68 stranica, UN-ovi stručnjaci preporučuju postojeće mjere, koje sve npr. postoje u Europskoj uniji (od recikliranja otpada do ribolovnih kvota, te direktiva o zaštiti bioraznolikosti). Doduše, mjestimično stručnjaci ukazuju na distinkciju između postojećih mjera i toga kako bi one zapravo trebale izgledati. U pravilu, smatraju da treba ojačati pozitivne mjere i djelovati preemptivno, a ne pustiti da stvari teku po “BAU” (business as usual) principu, i potom djelovati sanacijski. Smatraju da ekološki štetne politike treba dodatno ograničiti, a ekološki korisne dodatno subvencionirati. Sve u svemu, zaista ništa novo. S obzirom na to da je godina 2021. niti Ujedinjeni narodi više ne zaslužuju da se njihovom ulagivanju kapitalu gleda kroz prste, pa treba otvoreno reći, ovaj dokument ne vrijedi ni pišljiva boba, u njemu nema ničega nova. Osim ako nikada ranije niste čitali IPCC izvješća, u tom slučaju, ovo je sjajna informativna prilika da nađete sve podatke na jednome mjestu.