Janez Janša nastoji zagospodariti slovenskim medijskim prostorom po uzoru na svoje prijatelje iz Poljske i Mađarske. Zasad mu ne uspijeva, ali rat se vodi na svim frontovima.
Datum 13. ožujak 2020. kao zadnji dan doba normalnosti ima u Sloveniji dvostruko značenje. Naime, taj petak nije bio bitan samo zbog toga što je tada proglašen prvi lokdaun, već i zbog činjenice da ga je na svojoj prvoj sjednici proglasila nova, treća vlada Janeza Janše. Od tada je prošla samo godina dana, a nova vlada Sloveniju je uvela u klub problematičnih članica Europske unije gdje se mediji, opozicija pa čak i obični građani, iz najviših ureda vlasti redovito prozivaju s optužbama o laganju, pozivanju na ubojstvo premijera, širenju mržnje, čak i samog virusa. Neuspjeh opozicijskih stranaka da svrgnu Janšinu Slovensku demokratsku stranku (SDS) s vlasti znači da je pred Slovenijom još jedna politički turbulentna godina.
Enfant terrible slovenske politike
Janez Janša za liberalnu – a time i većinsku – slovensku javnost igra ulogu zlikovca od sredine 90-ih godina. Široj javnosti poznato ime postao je 1988. godine, kad se kao 30-godišnjak našao pred sudom JNA kao prvo ime tzv. JBTZ afere. U duhu antimilitarizma i jačanja nacionalizma taj proces u Ljubljani bio je popraćen s masovnim demonstracijama i solidarnošću sa četvoricom koja je zbog posjeda klasificiranih dokumenata vojske morala odslužiti kratku kaznu, a Janša je nakon toga ušao u politiku kroz vrata Ministarstva obrane koje je i vodio za vrijeme 10-dnevnog rata. Na toj funkciji ostao je do 1994. kad ga je odnijela afera Depala koja je razotkrila paravojne tendencije ministarstva pod njegovom komandom. Njegovo razrješenje potpisao se tadašnji premijer Janez Drnovšek, čime je Janša, a s njim i SDS, prešao u opoziciju do 2004. godine kad preuzima vlast nakon kolapsa vodeće stranke tranzicije Liberalne demokracije Slovenije (LDS) prilikom odlaska Drnovšeka iz vlade na mjesto predsjednika republike. Dolazak desne SDS na vlast predstavljao je potres za slovensku političku i ekonomsku scenu kojom su do tada skoro u cijelosti upravljali reformirani komunisti ili nominalno lijevi političari te tzv. crveni direktori koji su privilegirali domaća poduzeća tijekom privatizacije zasnovane na odbijanju stranog kapitala i gradnji vlastitih elita. S tadašnjom fragmentacijom lijevog centra, antijanšizam postao je mantra te ključan element otpora liberalne javnosti.
Usprkos izbornim uspjesima, Janša je poslije prvog cijelog mandata, na mjesto predsjednika vlade uspio zasjesti samo još dva puta nakon toga; za godinu dana 2012-13. te u ožujku 2020. – u oba slučaja je došao na čelo države na ruševinama prijašnjih vlada. Prošle godine to se desilo zahvaljujući naivnom potezu bivšeg premijera Marjana Šarca koji je planirao nove izbore, a pri tome nije uračunao mogućnost da će koalicijski partneri iz Stranke modernog centra (SMC) prekršiti sva obećanja te ući u vladu Janeza Janše, iako su svoje političke bodove zarađivali baš na tome da se bore protiv njega. Antijanšizam, kojim u velikoj mjeri počinju i završavaju politički programi lijevo od centra, u osnovi nije progresivna ideja jer – iako se bori protiv širenja konzervativnih i desnih politika – zagovara status quo u društvu, politici, ekonomiji, pravosuđu itd. No nakon 365 dana treće Janšine vlade ta antipolitika možda nikad nije bila jača. Ovaj put s opravdanim razlozima.
Ako je SDS donedavno bila do neke mjere klasična stranka desnog centra, u proteklih pet-šest godina, na krilima uspjeha ekstremnih desničara u SAD-u i Europi, reformirala se u agresivniju, ksenofobniju i konzervativniju verziju same sebe. Unutar obitelji Europske pučke stranke samo madžarski Fidesz (donedavno) vjerojatno možemo svrstati desnije od SDS-a, dok je Janšino luđačko tvitanje već odavno prešlo granice Slovenije. Zadnju takvu epizodu imao je nakon objave teksta na portalu Politico naslova “Inside Slovenia’s war on the media” (Unutar slovenskog rata protiv medija). U tom članku novinarka Lili Bayer predstavila je sliku slovenskog medijskog prostora u vrijeme janšizma. Brojni anonimni i neanonimni kolege su za Politico opisali svoja iskustva pritisaka i (auto)cenzure u medijima te strah od javnog linča desnice. Tekst u Politicu dobio je na značenju kad je Janša, a za njim i cijela medijska i botovska mašinerija SDS-a, krenula u ofenzivu protiv Politica koji je tim tekstom u desničarskim krugovima zaradio etiketu “ekstremno lijevog” medija. Domaćoj javnosti već poznati poduhvati diskreditacije i agresivnog obračunavanja s novinarima, ovaj puta su privukli i pažnju više poslanika iz Europskog parlamenta gdje je sad Slovenija dobila status problematične članice, zajedno s Mađarskom te Poljskom čije vlade su također optužene kršenja medijskih sloboda. No Slovenija nije Poljska, a kamoli Mađarska. Barem ne još.
Medijski rat
Dok Viktor Orbán sa svojom tajkunima efektivno preuzima kontrolu nad nekad nezavisnim medijima, a državna televizija i radio služe mu za propagiranje vlastitih politika, u Sloveniji Janša nema taj luksuz, pa umjesto toga pokušava da izgradi vlastitu paralelnu stvarnost, pri čemu mu baš taj isti mađarski kapital daje financijsku potporu. Središnji medijski projekti za to su revija Demokracija i istoimena televizija te web portal Nova24TV, medij “u službi istine” koji je prije nekoliko dana proslavio pet godina postojanja. Uz to, SDS je počeo proteklih godina graditi mrežu “nezavisnih lokalnih” medijskih portala čiji identični templejti otkrivaju kako se radi samo o još jednom pokušaju uspostavljanja hobotnice medija s ciljem što većeg reacha. Formiranje alternativne konzervativne realnosti dodatno se ubrzalo za vrijeme aktualne Janševe vlade pa je tako prije nekoliko tjedana na internetu osvanula, momentalno još amaterska, Nacionalna tiskovna agencija (NTA), kao opozicija državnoj Slovenskoj tiskovnoj agenciji (STA) koju vodi ultrakonzervativni član SDS-a i youtuber Aleš Ernecl.
Kako bi dokazala da su mediji zaista protiv vlade, Ministarstvo kulture naručilo je i istraživanje “stručnjaka” bliskih vladi koji su ustvrdili da je 90% medija “u vlasništvu lijeve opcije”. Ozbiljna analiza spomenutog “akademskog” istraživanje nema smisla, no valja napomenuti da je Janez Janša ipak u pravu kad kaže da u Sloveniji mediji pišu kritički o vladi te se trenutno ne plaše pritisaka u obliku eventualnih vlasničkih restrukturiranja s ciljem ušutkivanja opozicije kao u slučaju Mađarske. Gdje je SDS mogao da postavi svoje ljude, to su učinili, kao u slučaju popularnog portala Siol koji je u vlasništvu državnog Telekoma Slovenije, dok je drugi medijski projekt Telekoma Slovenije Planet TV u međuvremenu prešao u ruke mađarskoj vladi bliske grupe TV2. No glavna težina napada SDS-a na medije vrši se na javnu Radioteleviziju Slovenije (RTVSLO) te spomenutu državnu agenciju STA.
Mjesečni RTVSLO doprinos od 12,75€ kojeg plačaju slovenska kućanstva već je godinama na udaru desnice koja se osjeća da ih nacionalni medij ne reprezentira, pri čemu se naravno fokusiraju isključivo na dio dnevno informativnog programa, ignorirajući ostale troškove RTVSLO. Tako su Janša i ministar unutarnjih poslova Aleš Hojs (koji je inače bivši direktor Nova24TV) već javno pričali o tome kako ne plaćaju RTV doprinos, a čak su i razglabali o tome kako bi dio tog novca oduzeli javnom mediju te ga preusmjerili u ostale medije. Iako je taj prijedlog zakona bio odložen na neodređeno vrijeme, služi kao prijetnja javnoj radioteleviziji čiji novinarski rad često ne odgovara vladi. Premda SDS odaje dojam kako sam vlada državom, vlast ipak formalno dijeli s koalicijskim partnerima, demokršćanskom Novom Slovenijom (NSi) i nominalno liberalnom SMC, bivšom strankom Mira Cerar. Dok NSi praktički i nema svoje politike i agende, poslanici SMC žele zadržati neki simbolični kapital pa su barem na području medija privremeno blokirali pokušaje financijskog iscrpljivanja RTVSLO ili pak STA.
Twitter sud
Vladin rat s tom agencijom primarno vodi Uroš Urbanija, šef Ureda vlade za komuniciranje (UKOM) koji je i nekadašnji urednik redakcije unutarnje politike na STA. Urbanija aktualnog odgovornog urednika Bojana Veselinoviča optužuje za sakrivanje financijskih izvješća dok mu istovremeno doslovno broji rečenice kojima je STA popratila Janšina dostignuća. Bitka za nadzor sadržaja, zajedno s osobnom osvetom Urbanije, doveli su do toga da vlada prošli tjedan nije potpisala novi ugovor čime se nastavljaju financijski pritisci te se stavlja pod upitnik budućnost tri desetljeća stare institucije slovenskog novinarstva. Solidarnost medija i građana s daljnjom nezavisnošću i autonomijom STA pomaže samo do neke mjere, no više od godinu dana udaljeni izbori znače da javne medije, uz javni linč kritički nastrojenih urednika i novinara, čeka i teška bitka za financije. UKOM na sve kritike domaćih i stranih novinara međutim odgovara da nemaju temelja u činjenicama, te smatra da su slovensko društvo, ekonomija i pravosuđe oteti od tranzicijske ljevice koja demonizira Janšu i SDS.
Činjenica da Janša (još) nije u stanju da uspostavi kontrolu nad javnima, kamoli privatnim medijima, znači i da njegova popularnost ostaje ograničena na petinu do četvrtinu glasačkog tijela koja izlazi na izbore. Da bi došlo do orbanizacije o kojoj pričaju opozicijske partije, moralo bi doći do sloma baš te opozicije, kao što se to dogodilo u Mađarskoj. Iako je parlamentarna opozicija bila neuspješna u višemjesečnom projektu rušenja vlade Janeza Janše, čini se da ostaje ujedinjena u antijanšizmu. Sljedeći izbori moraju se održati prije ljeta 2022., a sudeći po aktualnim anketama, opcije centra i ljevice morale bi osvojiti ugodnu većinu u Državnom zboru. U međuvremenu se čini da Janša ima prilično slobodne ruke za transformaciju države, teško pogođene pandemijom, po svojoj mjeri. Formalno manjinska vlada se naime u svim svojim projektima može osloniti na potporu Slovenske nacionalne stranke Zmaga Jelinčiča. Rat s medijima međutim ne posustaje. Sve što kažete može biti i će bit će upotrijebljeno protiv vas na Twitter sudu.