Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) ovog utorka, 9. ožujka, održao je online tribinu “Rad na određeno kao novo normalno: postoji li budućnost za sigurne i kvalitetne poslove?”. Tribina je dio SSSH-ovog projekta “Rad po mjeri čovjeka” sufinanciranog sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Tribinu je moderirala Nediljka Buklijaš, a govorili su Darko Šeperić, Katarina Jaklin i Ana Miličević Pezelj.
U prvom izlaganju Darko Šeperić iz SSSH, voditelj projekta “Rad po mjeri čovjeka”, predstavio je projekt koji se sastoji od istraživanja i kampanje. S obzirom na to da je rad na određeno najrašireniji oblik nesigurnog radnog odnosa u Hrvatskoj, istraživanje se fokusira na tu vrstu rada. Drugi dio projekta čini kampanja kojoj je cilj osvještavanje i osnaživanje prekarnih radnika da se organiziraju i bore za svoja prava, posebno sezonskih radnika koji nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima. Također, kroz kampanju SSSH želi i građanima približiti koncept rada po mjeri čovjeka te potaknuti radnička vijeća da se više bave ovom temom. Šeperić je spomenuo da je sindikalno organiziranje radnika koji rade na određeno teško zbog toga što se oni boje za svoja radna mjesta jer ih poslodavci mogu vrlo lako otpustiti tako da im naprosto ne produže ugovor, pa je potrebno pronaći nove načine sindikaliziranja za ovu kategoriju radnika (trenutno je samo 6% radnika/ica zaposlenih na određeno učlanjeno u sindikat).
Koncept rada po mjeri čovjeka SSSH je razvio prije tri godine kako bi definirao kvalitetno radno mjesto. Koncept se sastoji od šest različitih dimenzija – to su dobra plaća, zaštita zdravlja, glas na radnom mjestu, učenje i napredovanje, sigurnost i radno vrijeme. Šeperić je naglasio kako sigurnost radnog mjesta podrazumijeva rad na neodređeno, no to ne znači apsolutnu sigurnost da će radnik ostati na istom radnom mjestu do penzije, već to znači da radnik ima jasno definirane uvjete pod kojima se njegov radni odnos može otkazati, da ima pravo na objašnjenje u slučaju otkaza i da može potražiti pravnu pomoć. Ova vrsta ugovora o radu trebala bi biti standard, a svi drugi oblici ugovora o radu trebali bi biti samo izuzetak iz opravdanih razloga (poput odlaska radnika/ice na porodiljni ili roditeljski dopust, bolovanje i slično). Dakle, rad na određeno služi precizno definiranim situacijama kada postoji stvarna potreba za time, međutim zloupotreba ovog instituta je postala vrlo česta: poslodavci često rad na određeno koriste kao zamjenu za probni rok ili se ugovori o radu na određeno više puta obnavljaju na radnim mjestima koja nisu privremenog, već stalnog karaktera. Šeperić je naglasio da su osobe koje rade na određeno diskriminirane tom vrstom ugovora jer ne mogu podizati kredit, nemaju nikakvu zaštitu u slučaju otkaza i slično, ali i da se uz to na njih u praksi gleda kao na radnike u koje se poslodavcu ne isplati ulagati, zbog čega su dodatno diskriminirani tako što nemaju jednaka prava na učenje i napredovanje kakva imaju zaposleni na neodređeno.
Iznesene podatke svojim izlaganjem je nadopunila Katarina Jaklin, asistentica na istraživanju privremenog zapošljavanja koje u sklopu projekta “Rad po mjeri čovjeka” provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Prema podacima iz istraživanja o zadovoljstvu radnim mjestom koje je SSSH proveo 2018., rad na određeno najčešći je oblik nestandardnog zapošljavanja u Hrvatskoj, a prema udjelu zaposlenih na određeno Hrvatska je pri vrhu EU (trenutno 19% svih zaposlenih u Hrvatskoj radi na određeno). Hrvatska je također posljednjih šest godina prva u EU prema udjelu vrlo kratkih ugovora na određeno (do 3 mjeseca), a rad na određeno je dominantan oblik novog zapošljavanja u Hrvatskoj – u 2020. godini čak 89% izlazaka iz evidencije nezaposlenih HZZ-a odvijalo se putem zaposlenja na određeno. Rad na određeno posebno je čest među mladima (više od polovice radnika/ica mlađih od 24 godine radi na određeno), slabije obrazovanima i niskokvalificiranim radnicima.
Istraživanje je ispitalo šest navedenih dimenzija kvalitetnog radnog mjesta, i pokazalo se da između ispitanika zaposlenih na određeno i na neodređeno postoje razlike u svim dimenzijama, odnosno da su radna mjesta zaposlenih na određeno ujedno i manje kvalitetna u usporedbi s radnim mjestima zaposlenih na neodređeno. Na primjer, dok 53% ispitanika zaposlenih na neodređeno smatra da im njihov posao omogućuje planiranje budućnosti i izvjesnost prihoda, to smatra samo 28% onih koji rade na određeno. Ispitanici koji su zaposleni na određeno imaju znatno niže plaće od zaposlenih na neodređeno, čak i kada imaju istu razinu obrazovanja i vještina – 76% zaposlenih na određeno ima plaću nižu od 5.000 kn, što je slučaj kod samo 42% zaposlenih na neodređeno. Ispitanici zaposleni na određeno češće od zaposlenih na neodređeno rade vikendima, praznicima i neradnim danima, češće su prekvalificirani za poslove koje rade ili rade na poslovima koji ne odgovaraju struci za koju su se školovali, rjeđe smatraju da mogu utjecati na svoje uvjete rada, osjećaju veću nesigurnost i rjeđe ostvaruju pravo na materijalne dodatke na plaću.
Posljednje izlaganje, na temu budućih izmjena Zakona o radu, održala je Ana Miličević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike u SSSH. Trenutno se sindikati s Ministarstvom rada nalaze u konzultacijskom procesu, a nakon svibnja će se formirati radna skupina koja će pristupiti izmjenama Zakona o radu. Jedna od izmjena koje su predložili iz Ministarstva jest ograničavanje broja uzastopnog korištenja ugovora o radu na određeno. Cilj tog ograničenja bilo bi sprečavanje zloupotrebe ugovora na određeno umjesto zapošljavanja radnika na neodređeno. Velik dio poslodavaca svjesno zloupotrebljava ovu vrstu ugovora kako bi prebacili rizik poslovanja na radnika, istaknula je Miličević Pezelj. Međutim, glede prijedloga Ministarstva o ograničavanju broja uzastopnih ugovora o radu na određeno, Miličević Pezelj je rekla da bi se takvo ograničenje moglo pokazati kao štetno, odnosno rezultirati time da bi poslodavac naprosto uzeo drugog radnika. Upravo je to razlog zbog kojeg sindikati nisu ni ranije inzistirali na tome da se takvo ograničenje unese u Zakon o radu, već su samo unijeli ograničenje ukupne dužine trajanja ugovora o radu na određeno. Također, sindikati žele smanjiti ukupno dozvoljeno trajanje rada na određeno s trenutne tri na dvije godine, i uvesti pravo na otpremninu za one radnike/ice koji su putem ugovora na određeno radili kod istog poslodavca dvije godine. Trenutno radnici imaju pravo na otpremninu samo u slučaju otkazivanja ugovora o radu, dakle samo ako su radili na neodređeno. Na taj način može se i smanjiti udio zaposlenih na određeno, istaknula je Milićević Pezelj, jer je upravo nepostojanje obaveza u slučaju otkaza motiv poslodavaca za korištenje te vrste ugovora. Jedan od načina da se smanji udio zaposlenih na određeno je i propisivanje kvote, po uzoru na neke europske države u kojima je dozvoljeno da 10-15% od ukupnog zaposlenih radi putem ugovora na određeno. Miličević Pezelj je rekla da poslodavci nisu predložili ništa u cilju smanjenja broja ugovora na određeno, jer je njihov stav da će se udio takvih ugovora smanjiti kada se olakša otpuštanje radnika koji rade na neodređeno. Ukratko, može se reći da je i poslodavcima i sindikatima cilj izjednačiti uvjete rada zaposlenih na određeno i na neodređeno, ali razlika je u tome što sindikati žele veća prava za jedne i druge, dok poslodavci rješenje vide u tome da se prava zaposlenih na neodređeno srozaju na razinu koju trenutno imaju zaposleni na određeno.
Kako je istaknuo Darko Šeperić u uvodnom izlaganju, od strane poslodavaca i njima naklonjenih analitičara često se čuje argument da je nepostojanje sigurnih radnih mjesta ekonomska nužnost, jer se tržište rada mijenja i moramo mu se prilagoditi. Šeperić je istaknuo da tomu nije tako, jer su sva prava koja trenutno postoje rezultat organiziranog radničkog pokreta i političke odluke da se zakonom zaštite prava radnika. U raspravama o sigurnim i kvalitetnim radnim mjestima nema mjesta pozivanju na objektivne nužnosti i ultimatume prema kojima nema alternative i radnici moraju prihvatiti ono što se nudi. Kako je zaključio Šeperić, moguće je da većina radnih mjesta bude sigurna, a hoće li to tako biti nije pitanje objektivne nužnosti ili raspoloženja tržišta rada, već je to pitanje političke borbe.