Nove riječi obično nastaju u specifičnom kontekstu te se od jedne društvene grupe počnu širiti na druge i tek onda dospiju u rječnike. U Hrvatskoj se od raspada Jugoslavije taj proces pokušava obrnuti te se riječi pokušavaju nametnuti jezičnom politikom, tj. “odozgo”. Koliko taj proces ima smisla, objasnio nam je redovni profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Mate Kapović.
Prije nekoliko dana domaću je javnost opet zabavila vijest o izboru za “najbolju novu hrvatsku riječ”. Dok su se ljudi na internetu masovno ismijavali dotičnim novotvorenicama, jezični profesionalci koji su taj izbor za leksemsku miss organizirali po tko zna koji put su se ismijavali znanosti o jeziku, opet jē pogrešno prikazujući kao disciplinu koja se bavi zarezima i dokonim izmišljanjem nedotupavnih novotvorenica.
Dotično natjecanje za miss organizira, među ostalim, izrazito kontroverzni časopis Jezik, koji po službenoj državnoj klasifikaciji spada u najviši znanstveni rang (A1) iako se u njemu redovito objavljuju neznanstveni preskriptivistički pamfleti i sramotne uvrede znanosti i zdravom razumu. Pitate li se koji je kriterij za proglašavanje nečega pamfletom i uvredom znanosti, odgovor je vrlo jednostavan – prevedite neki od glupastih članaka koji govori o tome što je “bolje hrvatski” i “kako je pravilno” na engleski i probajte ga objaviti u nekom stranom časopisu.
Iako se to rijetko otvoreno govori, čitava je ideja tog izbora “ljepote” i brojanja krvnih zrnaca riječima, u dvostrukom značenju onoga što se naziva “hrvatskim riječima”. S jedne strane to znači “riječ koja se upotrebljava u hrvatskom jeziku” bez obzira na porijeklo – pa ćemo npr. reći da je àuto hrvatska riječ za ono što se npr. na japanskom kaže kurumá (車), na kineskom qìchē (汽车), a na arapskom sajjāra (سيارة). S druge strane će se to pak upotrebljavati samo za one riječi koje se sastoje od domaćih elemenata – one koje su porijeklom hrvatske (a zapravo slavenske jer je hrvatski slavenski jezik).
Čak i ako prihvatimo samo to drugo značenje kao ono “pravo”, u ovom slučaju, ponuđene riječi-misice mogu biti dosta problematične. Npr. riječ preklikati je izvedena od riječi klȉk, što je posuđeno iz engleskog (click). Riječ kartičnik je pak izvedena od riječi kàrtica, iako je i kárta posuđenica, a riječ šekspiriti (koja bi mogla biti simpatična da ju je prvi put u kakvoj pjesmi upotrijebio neki pjesnik-šaljivdžija) sasvim očito u sebi ima strano (!) prezime Shakespeare. Brojimo li krvna zrnca, ni ove novotvorenice nisu baš prečiste.
Potencijalno nove riječi
No takva puristička nedosljednost nije nimalo neobična. Kako je jezični purizam (jezično čistunstvo, tj. proganjenje riječî stranog porijekla), kao i preskriptivizam (neznanstveno proglašavanje nekih riječi, oblika i značenja “lošijima” ili “boljima”), u samoj svojoj bíti neznanstvena i najčešće neinformirana rabota, nije nimalo čudno da će to u praksi izgledati tako da čistunci više-manje nasumce jednu riječ proglašavaju “dobrom” i “hrvatskom”, a drugu ne. Koliko je to suludo nije teško pokazati. Naime, posuđenicâ je uvijek previše da bi ih se moglo sve maknuti iz jezika, a granica se uvijek mora negdje povući – npr. hoćemo li iz jezika izgoniti samo noviji anglizam sȅlfi ili i stariji bȍjler? Što s talijanizmom bánka ili s turcizmom bója? A što kada odemo malo dublje u prošlost, do starovisokonjemačke (a izvorno grčke) posuđenice cȓkva, do keltske posuđenice u slavenski krȁva ili do prasemitske posuđenice u praindoevropski *septm (od čega nastaje naše sȅdam)? Tko je taj koji određuje koje ćemo porijeklom strane riječi progoniti i gdje će biti granica tog progona?
Zanimljivo je da se novotvorenice kao obustavka automatski proglašavaju (novim) hrvatskim riječima iako one to zapravo nisu. Hrvatske riječi su samo one koje govornici hrvatskoga realno upotrebljavaju – bilo da pripadaju standardnom dijalektu ili nekom od drugih jezičnih varijeteta. Riječi poput obustavke ili kihobrana su samo potencijalne hrvatske riječi, a pravim riječima će postati tek ako/kad prestanu biti predmet senzacionalističkih članaka i postanu riječi koje će govornici normalno upotrebljavati. Zasad im je status jednak bilo kojoj engleskoj riječi koja će u budućnosti također možda postati hrvatskom, ako je govornici posude iz engleskog – dapače, iz iskustva možemo reći da će prije bilo koji anglizam postati novom hrvatskom riječi, nego što će to postati bilo koja misica s natječaja časopisa Jezik. Ne zato što “Hrvati i inače više vole viriti u tuđa dvorišta nego brinuti o vlastitom”, kako ovih dana zaključuju zapjenjeni “domoljubi” koji se izdaju za stručnjake za jezik iako o jeziku pojma nemaju, nego zato što će se uvijek lakše proširiti riječ koja je spontano i neplanski ušla u jezik (bilo da je riječ o posuđenici kao làptop ili o domaćoj tvorenici kao što je súsrāmlje), a ne ona koja je umjetno i planski stvorena i zatim se nameće.
Neki će puristi poseći za argumentom da su tvorenice od domaćih elemenata tvorbeno prozirnije i da ih je lakše razumjeti. No to nije posve točno – da, za tvorenice je od domaćih elemanata lakše otprilike naslutiti što bi mogle značiti, no njihovo pravo značenje svejedno treba naučiti. Recimo, društvostaj nipošto ne mora nužno biti ‘lockdown’, teoretski bi to moglo biti npr. i ono što Talijani zovu ferragosto, dišnik ne mora nužno biti ‘respirator’ nego bi mogao biti i ‘biće koje diše’, subolest ne mora nužno biti ‘komorbiditet’ nego bi mogla biti i ‘bolest koju imate zajedno s nekom drugom’, a velepošast ne mora nužno biti ‘pandemija’ nego bi mogla biti npr. i ‘velika nesreća’. Ukratko, koliko god neki govornici lakše razumjeli sastavne dijelove riječi su-bolest nego one riječi ko-morbidìtēt, svaku novu riječ opet treba naučiti – tvorbeno značenje nije dovoljno. A neke predložene riječi, poput pošlica, ne bi mnogima bile jasne čak ni tvorbeno.
Jeziku je svejedno
Samo po sebi, iz perspektive samog jezika, sasvim je nebitno koje i kakve će riječi govornici upotrebljavati. Jeziku je svejedno – nebitno mu je je li riječ sastavljena od ovih ili onih elemenata. A lingvistika, ona prava, ne bavi se leksemskim izborima za miss i proglašavanjem “boljih” i “pravilnih” riječi, kao što se ni zoologija ne bavi “pravilnim” i “nepravilnim” životinjama, a astrofizika “pravilnim” i “nepravilnim” planetima i crnim rupama.
Lingvistika se, kao znanost o jeziku, bavi opisom i analizom jezika iz svih perspektiva – i to ne samo opisom standardnih dijalekata, nego svih jezičnih varijanata. Jasno, ljudi će uvijek imati svoje preferencije, stavove i ideologije, i sviđat će im se ova ili ona riječ ili značenje, kao što će im se sviđati ova ili ona haljina, frizura, kafić ili muzika. No tu je uvijek riječ o subjektivnim stavovima – stavovima koje svatko može imati, ali za koje je jako problematično kad ih se posve neutemeljeno proglašava znanstvenima i kad ih se nasilno nameće drugima.
Gledamo li čitavu stvar izvan konteksta, nema apsolutno nikakvih problema da netko po cijele dane smišlja nove riječi kako bi one potencijalno zamijenile neke stare, npr. rukozborac za ‘osobu koja govori znakovnim jezikom’. No u praksi to nikad nije tako da netko, eto, iz čiste ljubavi prema novokovanicama smišlja nove riječi. U praksi iza takvih tendencija uvijek stoje određene ideologije – ideologije nacionalizma i ksenofobije – koje su itekako problematične.1 Između brojanja krvnih zrnaca ljudima i brojanja krvnih zrnaca riječima nema, u ideološkom smislu, bitne razlike, osim što se to prvo danas više ne smatra pristojnim, dok to drugo u jeziku još uvijek bez problemâ prolazi. Problem je također kad se takve novotvorenice proglašavaju “boljima” i “hrvatskijima” na temelju neznanstvenih argumenata te ih se često nasilno nameće i maltretira govornike, dok se druge riječi progone kao “loše” i “nehrvatske”, stvarajući u govornoj zajednici nesigurnost i strah od vlastita jezika. Problem je i u tome što se nadriznanost i lupetanje javno promovira kao “kultura hrvatskog jezika” i znanost iako je izmišljanje novih riječi ovoga tipa u odnosu na pravu lingvistiku otprilike kao astrologija u odnosu prema astrofizici. Problem je i kada znanstveni instituti troše svoje dragocjene resurse na izmišljanje novih “hrvatskih” riječi, dok nam npr. većina govorâ čak i najvećih gradova ostaje praktički neopisana.
Naravno, svatko može upotrebljavati koje god riječi želi i nitko nema pravo nikome braniti da koristi i velepošast i novosnik ako to želi. No isto tako, nitko ne bi smio dopustiti da mu se ispire mozak i da ga se uvjerava da su izmišljene riječi s natječaja časopisa Jezik “bolje” ili “pravilnije” od onih koje već upotrebljavamo ili da ih moraju upotrebljavati kako bi bili “dobri Hrvati”. Također, bilo bi dobro biti svjestan toga da iza takvih inicijativa ne stoji ništa znanstveno ili objektivno, nego vrlo jasne ideologije – jezični ekvivalenti istih onih štetnih i nazadnih ideologija koje nam naša “domoljubna” politika prodaje zadnja tri desetljeća.
- Ovdje ipak treba reći da stvari nisu crno-bijele i da ima nacionalizama i nacionalizama – i u jeziku i izvan njega. Nacionalizam, jezični ili politički, nije nužno problematičan u svakom kontekstu – npr. jezični nacionalizam u Hrvatskoj 19. stoljeća u kojoj je službeni jezik latinski ili u kojoj se nasilno nameće mađarski, nije isto kao ovo o čemu danas govorimo. Isto tako, nacionalizam koji ugrožava manjine (npr. francuski nacionalizam prema manjinskom baskijskom ili bretonskom jeziku) nije isto što i nacionalizam koji se bori za očuvanje svog jezika (npr. gelskog u Škotskoj) i prava da se nekim jezikom govori (npr. kurdskim u Turskoj). Slično tome, agresivni nacionalizam kao što je onaj njemački u Drugom svjetskom ratu, nije isto što i različiti vidovi narodnooslobodilačkih ili antikolonijalnih borbi, iako i među takvima može biti problematičnijih nacionalizama. [↩]