Kadrovske tenzije, disidenti i raskoli obilježavaju povijest Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) od samih početaka. Još u prvoj polovici devedesetih stranku su napustile bitne figure poput Stipe Mesića i Josipa Manolića, a dvijetisućite je obilježio izlazak Branimira Glavaša sa svojom svitom i povećim dijelom slavonske baze. Dolazak Andreja Plenkovića na vlast pokrenuo je novi val disidenstva onih ideološki “tvrđih” kadrova, ali bez većih kapitalaca. Posljednjih tjedana opet svjedočimo mini egzodusu, pogotovo u Slavoniji, tradicionalno snažnoj, ali i prilično labilnoj utvrdi HDZ-a. Nekoliko primjera je zabilježeno i u ostalim dijelovima zemlje, dovoljno da seizmografi nacionalnih medija zabilježe “potres” u stranci.
Iako se prema svemu sudeći ne radi o koordiniranom napuštanju stranke, svi ovi slučajevi imaju jasnu poveznicu: za otprilike dva mjeseca Hrvatsku očekuju lokalni izbori. Dakle, određeni broj gradonačelnika, župana, dožupana i zamjenika načelnika je procijenio da im je isplativije okušati se na izborima u nekom drugom aranžmanu. Spominje se da su neki već obavili transfer u Škorin Domovinski pokret, ali službenih potvrda još nema. Po onome što se može saznati iz medijskih prikaza pojedinih slučajeva,motivacije, barem one znane ili vjerojatne, variraju. Nekima je očito da ne uživaju preveliko povjerenje stranačke centrale i da bi mogli biti uskraćeni za kandidaturu ili visoko mjesto na listama, dok su neki zaključili da im stranačka infrastruktura više nije presudna: razvili su svojevrsnu personalnu infrastrukturu na terenu koja im jamči pobjedu, a odsustvo stranačke vertikale im pruža veći stupanj autonomije u djelovanju.
U slučaju prelaska u Škorino okrilje, bivši HDZ-ovci dobivaju snažniju poziciju nego u bivšoj stranci jer sa sobom donose i određeni plijen. Također, tim činom mogu i političko-ideološki lakše opravdati izlazak iz HDZ-a pod krinkom traženja navodno autentičnije desne opcije. Što se tiče pak reakcija u samom HDZ-u, one su išle u smjeru minoriziranja problema, uz iznimku one Ivana Anušića, potpredsjednika stranke i župana slavonsko-baranjskog. On je izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog odlaska nekoliko renomiranih članova iz Vukovarsko-srijemske županije i za loše stanje u tom stranačkom ogranku optužio Marija Banožića, predsjednika ogranka i ministra obrane. Prema njegovim riječima, ne može se županijski ogranak voditi iz Zagreba. Banožić je odgovorio “statistikom” odlazaka i dolazaka u Vukovarsko-srijemskoj županiji koja po stranku nije toliko nepovoljna, a sve je zasad primireno posredstvom predsjednika stranke Andreja Plenkovića. Međutim, kako novinarima kažu famozni visoki neimenovani izvori iz stranke, nezadovoljstvo i zabrinutost nisu odstranjeni.
Premda novi disidentski slučajevi neće vjerojatno kratkoročno ozbiljno ugroziti HDZ, sasvim je jasno zašto je prisutna veća zabrinutost u stranci nego u nekim prijašnjim valovima. Naime, posrijedi bi mogao biti značajan strukturni trend. A on proizlazi iz načina vladanja HDZ-a na lokalnom nivou. Postoji, dakle, čitava plejada župana, gradonačelnika i načelnika općina koji već nekoliko mandata drmaju svojim zajednicama u kojima su stekli dovoljan politički kapital da mogu na određeni način ucjenjivati stranku. Kontrola biračkog tijela i institucija te veze s probranim poduzetnicima u određenim lokalnim jedinicama više nisu isključivo stranački kodirane, već su personalizirane kroz ključnu figuru koja je uvjerena da izbore može dobiti i bez stranačke podrške. Ako vodeća frakcija u stranci uskrati podršku nekom njihovom kandidatu ili “minira” neki infrastrukturni projekt u kraju, župani i načelnici lako dignu sidro. Mogu to učiniti i sami, a mogu se poslužiti i ideološkom kamuflažom u obliku Domovinskog pokreta.
Moguće je da će se osveta lokalnih šerifa uspjeti obuzdati vještim balansiranjem i provizijama iz vrha stranke, ali nije nemoguće da model vladavine dođe na naplatu. I da djeca pojedu svoju revoluciju.