Od kada je u ponedjeljak kablovski news kanal N1 objavio da im je A1 (bivši VIP), jedan od svega nekoliko internet provajdera u Hrvatskoj, odbio produžiti ugovor te da se od kraja mjeseca N1 program neće moći pratiti na kablovskoj televiziji koju podržava taj telekom, u javnosti je nastala konfuzija i velika zabrinutost o kakvim i čijim interesima se tu radi. Konsenzus tako kaže da se sigurno radi o nečijim – individualnim i privatnim interesima. Prvi nagon novinara te televizije, ali i drugih koji ih zorno prate, pa i njihovih gledatelja, bio je da se stvar prozove političkim interesom u predizborno vrijeme. Međutim, nikome se u Hrvatskoj nije mogla “prodati” ideja da je premijer Plenković jači od međunarodnog kapitala i da bi mogao jednom od najvećih telekom operatera na svijetu nametnuti svoju volju. Potom je N1 već idući dan promijenio izjavu, shvativši valjda da su prvim izjavama izgubili malo kredibiliteta, a možda već i posumnjavši da ih vlastiti menadžeri vode žedne preko vode. Poruka koju je taj drugi dan poslao direktor programa N1 Tihomir Ladišić, upućivala je na to da ih politika sprječava da rade kako bi željeli – a sve zbog toga što nisu “liberalizirali tržište” u skladu s europskim direktivama, jer nisu odobrili vertikalnu koncentraciju, proces kojeg smo na Biltenu onomad vrlo precizno opisali.
Stvarni interes vlasnika i menadžera United Groupa (UG), vlasnika N1, najbolje se zapravo otkrivao u vidno skrojenim porukama Tihomira Ladišića, jer da ih je sam pisao, i da je makar jednom u životu pročitao Zakon o elektroničkim medijima – dakle resorni zakon za njegov posao – primijetio bi da stvar nije toliko politička koliko menadžeri tvrde, i ne bi svojim PR izjavama srozao ugled N1. Utoliko je Ladišić pokazao da su glavni urednici u medijima bliži kapitalu, nego radnicima (u ovom slučaju novinarima). Druga stvar koju je Ladišić propustio prepoznati jest činjenica da su se medijski zakoni u Europi počeli mijenjati po ugledu na američke upravo 2014. kako bi se otvorio ulaz “Balkanskom CNN-u”. Podsjetimo, jedan od lobista KKR – globalnog investicijskog fonda koji je investirao u N1 i otvorio mu vrata na Balkanu – bio je bivši direktor američke sigurnosne agencije CIA, koji je potom bio predsjednik globalnog investicijskog fonda KKR. Pod istim se pritiscima promijenila i Audiovizualna direktiva na koju se sada Ladišić poziva. I krug kojeg je skrojio UG je zatvoren. Kupi direktivu, kupi političare, pa ucijeni političare optužbom da te šikaniraju. Da se radi o osobi, bilo bi jasno da se radi o patologiji, no kad se radi o odnosu kakav je kapital, ovo je savršeno normalan i uobičajen proces koji potom producira društvene i političke kontradikcije koje nije nimalo jednostavno razriješiti.
Optužba o namjernom političkom djelovanju na uštrb profitnih interesa vlasnika UG, prikazana je kao šteta koja se nanosi javnom interesu, pa je UG / N1 ubrzo počeo prijetiti gašenjem svoje televizije u Hrvatskoj, vrlo američki podižući tenzije i paniku, interes i senzacionalizam. Heštegovi i beneri odbrojavaju dane do gašenja programa na A1, a čini se ubrzo nakon toga i na MAXtvu – drugoj najvećoj kablovskoj mreži u zemlji, a novinari lutaju ideološki od jednog pola do drugoga. Dok jedni tvrde da se radi o čisto poslovnom odnosu, drugi inzistiraju da se ovdje radi o javnom interesu. Istina je na pola puta. Politika, iako ovaj put ništa nije kriva, priprema se na kompromis s kapitalom, jer novinare možemo šikanirati, ali privatne medije nikako. Naučili smo to već na primjeru bivšeg premijera Zorana Milanovića i njegovog neuspjeha sa „đerimenderingom“ tj. prekrajanjem PDV-a kako bi obuhvatio jedne, ali ne i druge medije.
Nadalje, vijest o tome da A1 gasi Sport klub pa time i N1 – nikad nije zapravo objašnjena do kraja. Nekoliko dana nakon A1 počele su priče i da će T-com / MAXtv ugasiti Sport klub i N1 – a informacije su do novinara došle upravo preko menadžera UG-a. Skandal je tako dobio dodatne emotivne dimenzije, a teren za optužbu za udruživanje u kartel do kraja je pripremljen. Sada su iz UG-a imali jače argumente da se radi o kartelizaciji, odnosno šikani prema njima. A sve zato što im nije odobrena vertikalna koncentracija (da posjeduju telekom i kanal koji proizvodi vlastiti sadržaj).
Kao što smo već pisali u ovome tekstu vertikalna koncentracija je oblik medijskog udruživanja koji onemogućava lojalnu konkurenciju i ulaz novih aktera na tržište. Nismo to sami zaključili, već saželi iz najvažnijih američkih rasprava koje su itekako relevantne za ovaj kontekst, jer se radi o implementaciji američkog modela u Europi. Da su kritičari američkog modela bili u pravu pokazuje činjenica da u SAD-u svim medijima trenutno vlada oligopol dvije ili tri kompanije.
Zanimljivo je da sličnu bitku UG bije s Aleksandrom Vučićem u Srbiji. Prije desetak dana, na srpskom N1 izišla je vijest da United grupa pokreće arbitražu protiv Srbije pri sudu u Washingtonu a s ciljem zaštite svojih investicija. Kako sami kažu, UG je vodeći telekomunikacijski i medijski operater u Jugoistočnoj Europi, a pored SBB kompanije u Srbiji posluju i njeni servisi EON i Total TV, a medijski sadržaj emitiraju televizije i portali Sport Klub, Nova S i N1. Otprilike tako je i u Hrvatskoj, gdje je United Media Group prodao Total TV kako bi kupio Novu TV, a potom kupio telekom Tele2, sada Telemach. Dok je situacija u Srbiji sa medijima još gora nego u Hrvatskoj budući da praktički nema nezavisnih medija, osim N1; nitko nije sumnjao u sve što je N1 pisao o tome kakve probleme s Vučićem imaju. Ali po analogiji s hrvatskim slučajem, gdje premijer Andrej Plenković koji kotira kao dobar briselski učenik1, ne bi imao moć pokušati ugasiti međunarodno jaki medij, otvara se prostor za sumnju u to koliko je od medijskih izjava N1 u Srbiji zaista politički Vučićev pokušaj, a koliko je pokušaj UG-a da nametne svoju volju. Situacija u dvije zemlje različita je utoliko što se Vučić zaista bori protiv N1, dok se Plenković tek nekoliko puta požalio na to kako ga N1 ilustrira na fotografijama. Budući da trenutno nemamo prostora za studiju sličnosti i razlika odnosa politike prema N1 u Hrvatskoj i Srbiji, otvaranjem ovih pitanja želimo samo istaknuti da se radi o temi koju se može mediološki istražiti, ali nismo spremni donijeti nikakve daljnje zaključke o ispravnosti ili neispravnosti ičije pozicije.
Koje je onda rješenje i gdje su u svemu radnici/novinari?
Lokalni kontekst čini svu razliku u tome hoće li neka PR kampanja uspjeti ili neće. U našem kontekstu, N1 kotira kao najobjektivniji, kao onaj koji daje prostora i lijevima i desnima. I premda smo skloni to tumačiti kao rezultat njihove novinarske profesionalnosti, možda se ipak više radi o praktičnom argumentu da je nemoguće puniti info-program vijestima 24 sata dnevno a da nemaš širok raspon sugovornika. No, i to je nešto što treba uzeti u obzir kada govorimo o medijskoj profesionalnosti i javnom interesu. Bili oni namjerni ili slučajni, činjenica je da se na N1 obe ove vrijednosti zadovoljavaju.
Lokalni kontekst isto tako nalaže na zaključak da u regiji de facto nema više javnih medija. HRT kao i RTS državne su televizije, što se možda nikad nije vidjelo tako jasno kao od kada postoji N1 kao njihova kontra. Ali i u Hrvatskoj to posebno dolazi do izražaja posljednjih godina, od kada se događa čistka lijevih novinara i toleriranje predatora u samim vrhovima javne televizije. Da razočarenje HRT-om nije tako opće među novinarima, da tračevi o međusobnim odnosima koji tamo vladaju nisu toliko kredibilni i da ta televizija ispunjava svoju javnu funkciju, a ne političku, onda bi ona imala podršku javnosti kakvu trenutno ima N1. Umjesto toga, N1 (a ne HRT) okuplja novinare protjerane zbog političkih razloga s drugih medija. N1 je znao iskoristiti profesionalnost novinara koji su postali persone non grate u javnom mediju i dati im prostor da rade ono što najbolje znaju i najviše žele. Čak i u ovoj priči, novinari N1 i sami su slobodni istraživati pozadinu priče koja im se događa i slobodni su sami donositi mišljenje o tome što se događa. Naravno, nije da baš mogu kršiti korporativna pravila, ali ta pravila nisu u velikoj diskrepanciji s uzusima novinarske struke, pa ni to nije toliko neobično.
Ono što je neobično da se u Hrvatskoj nalazimo u situaciji da se moramo boriti za interes kapitala kako bi zaštitili radničke interese u novinarstvu. Jer došli smo do točke medijskog pucanja: javnih medija nema uopće, izgubljena radna mjesta može apsorbirati još samo nekoliko medija, a među njima, samo su dva prepoznata kao slobodna. Oba su podložna mjestimično neprobavljivom senzacionalizmu i komercijaliziranom sadržaju, ali oba su radnici spremni štititi. Na oba još uvijek postoje više nego rudimentarne slobode medija, odnosno na tim je medijima stanje bolje nego na drugima. U ovom kontekstu treba promatrati podršku novinara N1. Kad se o nečemu mora donijeti sud, onda se argumenti moraju svesti na bitno. A bitno za novinare u Hrvatskoj trenutno jest da informativni sustav funkcionira. Da se ljudi imaju gdje informirati o temama drugačije uobličenima nego na javnom servisu. Novinari primarno osjećaju da im je za to ključan N1. Zbog toga što javni interes na javnom servisu više ne postoji, novinari ga sada prepoznaju samo na N1. Ako zbog toga moraju stati na stranu međunarodnog kapitala, oni su spremni na taj kompromis, jer u ovome trenutku, taj kapital više štiti njihova radnička prava i medijske slobode, nego cijeli zakonodavni medijski okvir u Hrvatskoj uopće.
Zbog toga je Hrvatskoj važan N1. A onda se postavlja pitanje rješenja. Koje je ovdje rješenje? O tome smo razgovarali s SDP-ovim stručnjakom za medije Milanom F. Živkovićem koji misli da država neće UG-u omogućiti vertikalnu koncentraciju, niti im može promijeniti koncesiju pa da se na primjer Doma TV preoblikuje u N1 (uostalom radi se o profitabilnom kanalu, što N1 nije), niti se može odmah dati nova koncesija za novi zemaljski nacionalni njuz kanal. Ono što država može učiniti za N1, smatra Živković, jest “omogućiti tzv. ‘must carry’ obavezu koja određuje da IPTV (Internet protocol TV) platforme moraju u svojim katalozima nuditi domaće news kanale bez obzira jesu li dtt (zemaljski programi) ili ne.” To postoji u nekim zemljama a “uglavnom se odnosi na zemaljske (dtt) kanale koje onda moraju prenositi i ovi koji nude IPTV kataloge a nema zapreka da se uvede i za druge programe (non-dtt, poput N1) koji su dokazano od javnog interesa” zaključuje Živković.
Da zaključimo i mi, rješenje za zaštitu novinara, N1, i u konačnici i svih budućih medijskih sadržaja koji bi trebali ući na naše tržište, jest da se telekomima nametne obaveza da prenose sve domaće njuz nacionalne programe, pa tako i N1, a zbog javnog interesa. Na ovaj način zaštićeno je sve što treba biti zaštićeno: javni interes, radnička prava, sloboda medija, i zabrana vertikalne integracije, a vuk sit i ovce na broju. Samo je na kraju pitanje, bi li vlasnici i menadžeri UG-a pristali na ovakav rasplet događaja? Ako im ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek ovo ponudi, a oni ne pristanu, onda je jasno da UG radi samo za svoje interese, ne za novinarske i ne za slobodu medija niti za općedruštvene. Ako bi im se ovo ponudilo, a oni sami odbili, onda se nema više na temelju čega štiti taj interes. Priča oko N1 na kraju je veliki test kompromisa između kapitala politike i radničkih prava. Kompromis koji možda može rezultirati u ravnomjernom trokutu distribucije moći?
- Što je potvrdio i prije nekoliko dana kada je HRT-u otpjevao stav EU raspodjeli cjepivima, iako je austrijski premijer Sebastian Kurz dan ranije optužio Komisiju da je loše dijelila cjepiva i to na štetu Hrvatske [↩]