Svi pobjednici predstojećih lokalnih izbora morat će se posvetiti klimatskim politikama i reformama na lokalnoj razini više nego svi njihovi prethodnici zajedno. S energetskom tranzicijom na umu, u mini-intervju, razgovarali smo s Katarinom Peović, kandidatkinjom Radničke fronte za gradonačelnika Rijeke.
Javnost često ne primjećuje da se klimatske promjene odnose i na njihov kraj, stoga nam za početak objasnite koje su prijetnje klimatskih promjena Rijeci?
Katarina Peović: Kao obalnom gradu, s umjereno toplom vlažnom klimom s vrućim ljetom, Rijeci najviše prijeti podizanje razine mora (zbog visoke izgrađenosti obale), poplave (zbog neadekvatne kanalizacijske mreže) uzrokovane produženim brojem kišnih dana i toplinski udari, koji mogu izazvati zdravstvene posljedice, a s obzirom na visok udio zrelog i starog stanovništva u gradu. Rizici se analiziraju s obzirom na utjecaj na obalni pojas, zdravlje, elektroenergetski sustav (preopterećenja i prekidi u opskrbi strujom), vodoopskrbu i turizam (pad zaposlenosti). Emisije stakleničkih plinova također predstavljaju prijetnju, no zbog industrijskog kolapsa, primarni zagađivači danas su zgradarstvo (neadekvatna izolacija i ugljično intenzivni, zastarjeli građevinski materijali), promet i energetski sustavi.
Rijeka je već sudionica mreže gradova koje su se obvezale smanjiti emisije stakleničkih plinova za 40 posto do 2030. godine, i akcijski plan za prilagodbu i sanaciju rizika već postoji, no on nije potpuni klimatski plan grada Rijeke. Jedna od stvari o kojoj svakako treba voditi računa jest hrana. Lokalna politika se sigurnošću prehrane stanovništva ne bavi previše, iako je to jedna od temeljnih potreba ljudi, a Rijeka je po tom pitanju u posebno lošoj poziciji. Industrijska poljoprivreda ne može funkcionirati bez fosilnih goriva, a bez njih će se reducirati i mobilnost roba, što će Rijeci potpuno poremetiti sadašnji način opskrbe hranom koji se oslanja na velike trgovačke lance i dobavu hrane s velikih udaljenosti. Umjesto prepuštanja tržištu, dominacije velikih trgovačkih lanaca te uvoza potrebno je osigurati hranu s polja koja su relativno blizu – stoga su nužne politike unapređivanja prehrambene sigurnosti – poticanjem lokalne proizvodnje hrane, davanjem apsolutnog prioriteta potrošnji lokalno proizvedene hrane i to poticanjem lokalnih poljoprivrednih proizvođača i izgradnjom mreže kvartovskih dućana, poticanjem urbane poljoprivrede, izgradnjom urbanih vrtova, poticanjem zadrugarstva, suradnje među županijama.
Nadalje, izgledno česta duga sušna razdoblja mogu značiti i manjak vode – pa je razbacivanje potrošnjom vode nerazumno koje se moraju primarno opremiti električnom energijom iz lokalnih obnovljivih izvora. Treba se sjetiti i stare dobre prakse na ovim prostorima – hvatanje kišnice i njeno spremanje u šterne (privatne i komunalne). Potrebno je stvoriti strateške rezerve vode (lokve) na slabo dostupnim pozicijama i u prirodnim depresijama, a koje bi se punile tijekom kišnog razdoblja. One mogu služiti i za potrebe gašenja šumskih požara, u sušnim periodima mogu služiti stočarima i preživljavanju divljih životinja, a mogu usporiti ili zaustaviti gubitak lokalne bioraznolikosti, kao što se mogu koristiti i za poljoprivredu.
Koje su prednosti Rijeke u kontekstu obnovljivih izvora energije?
Katarina Peović: Rijeka i njeno županijsko okruženje bogati su potencijalom sunčeve energije. Iskorištavanje te energije za pripremu tople vode i za proizvodnju električne energije je banalno logična. No radi se o intermitentnoj energiji. Takva je i energija vjetra, ali je povoljna okolnost da je vjetra obično više kada je sunčeve energije manje, a ima ga i noću. Uz nešto pohrane energije u vodenim akumulacijama, stanovništvo Rijeke ima solidnu osnovu da svoje osnovne potrebe u električnoj energiji zadovolji iz vlastitih lokalnih, decentraliziranih izvora energije iz Sunca i vjetra – ukoliko se na to Grad i stanovništvo fokusiraju i ako se ne bude novce razbacivalo na produživanje ovisnosti o fosilnim gorivima i na nepotrebne luksuze. Za potrebe grijanja treba uzeti u obzir i korištenje biomase (drveta), te toplinskih pumpi.
Koji su prioriteti dekarbonizacije Rijeke?
Katarina Peović: Napuštanje fosilnih goriva imat će velike implikacije na sve što radimo. Najmasovnije bi trebalo krenuti u postavljanje solara (krovovi, parkinzi, skladišta…), kao i većih (komunalnih, zadružnih) i manjih (krovnih, dvorišnih) vjetroagregata. Od infrastrukturnih sustava najosjetljiviji su vodoopskrba i odvodnja. Njihove crpne stanice bi prioritetno trebalo opremiti pouzdanim lokalnim izvorima električne energije iz obnovljivih izvora. Onda su tu interventne službe (hitna, vatrogasci, policija…) čije funkcioniranje se mora održati i bez fosilnih goriva.
Drugi veliki problem je već spomenuta građevina. Zgrade u Rijeci u pravilu imaju lošu izolaciju i građene su od tradicionalnih materijala poput betona koji je ugljično visoko intenzivan, jednako zagađujuć kao i promet, stoga će toplinska izolacija zgrada morati biti prioritet, kao što je Europska unija, uostalom već i zacrtala. No, posebnu pozornost pri izolaciji treba voditi o građanima koji se nalaze u riziku od energetskog siromaštva – što su u našem slučaju penzioneri, samohrani roditelji, nezaposleni i žene. Socijalno osjetljive energetske politike mogle bi uvelike činiti razliku u realizaciji ciljeva smanjenja stakleničkih plinova. Pritom ne mislim na subvencioniranu cijenu struje, nego energetsku obnovu o javnom trošku za energetski najsiromašnije građane. Takve politike više ne treba gledati kao trošak, već kao ulaganje u smanjenje računa za struju, i uspješno približavanje klimatskim ciljevima. Drugim riječima, socijalno najugroženiji dijelovi društva ne smiju ostati prepušteni sami sebi i tako postati žrtvom još jedne tranzicije, već prioritet klimatske sanacije mora imati društveni konsenzus.
Kako bi Rijeka izgledala nakon zelene tranzicije?
Katarina Peović: Istina je da bi svatko mogao imati neku svoju viziju kako će postkarbonska Rijeka izgledati i funkcionirati za dva-tri desetljeća, ali nitko trenutno ne može tražiti od drugih da ga slijede u toj viziji. Previše je toga još nepoznato (ovo se ljudima događa prvi puta u njihovoj povijesti), a i premalo ljudi dovoljno zna o tome što se doista oko nas zbiva i s kojim ograničenjima ćemo se uskoro sudariti – željeli mi to ili ne. Zato je nužno doći do nekakve kolektivne vizije, sagledane iz kuta mnogih dionika, za koju bi se onda većina stanovništva bila spremna založiti. To je težak zadatak, ali neka iskustva već postoje. Akcijske planove svakako treba slijediti, ali ih je potrebno i produbiti. Zelena Rijeka bila bi osigurana od prijetnje podizanja razine mora, njezina vodoopskrba i energetska mreža bile bi zaštićene od rizika te bi umjesto sadašnje politike sanacije, na snazi bila proaktivna politika unapređivanja i održavanja. Hrana i energija bi bile lokalno proizvedene, šume bi se iskorištavale tako da ih se više sadi nego sječe, i da se za svako posječeno stablo posadi barem jedno novo. Zgrade i kuće bile bi toplinski izolirane. Promet bi bio slobodan od fosilnih goriva, a odluke važne za pojedini kvart donosile bi se na temelju većeg feedbacka od ljudi koji u njemu žive, umjesto da se kao do sada profitni interesi pakiraju u interese javnosti.
EU je usvojila da se emisije CO2 moraju smanjiti za 55 posto do 2030. Ipak zemlje potpisnice Pariškog sporazuma uglavnom ne provode ni ona skromna obećanja o smanjivanju tih emisija. Jedino djelotvorno „cjepivo“ protiv klimatskih promjena je brzo napuštanje fosilnih goriva, i to ako se to „cjepivo“ primijeni tijekom narednih deset godina. Dakle, dolazimo izgledno do kraja ere fosilnih goriva, no ipak 80 posto energije još uvijek crpimo iz fosilnih goriva. Da bismo svoju ovisnost o fosilnim gorivima prekinuli, moramo korjenito promijeniti stvari i prekinuti prije svega iluziju da možemo nastaviti s beskonačnim rastom privrede i načinom proizvodnje u kapitalizmu, a da pritom možemo zaustaviti klimatske promjene. Sve priče o privlačenju investitora, poslovnim zonama, turističkim resortima zanemaruju u potpunosti prijetnje klimatskih promjena i daljnjeg devastiranja okoliša.