Devastacija zaštićenih prirodnih područja Hrvatske, pogotovo šuma i onih zaštićenih ekološkom mrežom NATURA 2000, napokon je postala temom od interesa javnosti i mejnstrim medija. Godinama strpljivo pribrajane nepravilnosti sada napokon čine dovoljno veliki korpus materijala da bi se šira javnost njima počela baviti. Put kojeg je bilo potrebno prijeći do ove faze, nije nimalo nepoznat, dapače, on postaje udžbenički slučaj rješavanja korupcije u zemlji, i prisiljavanja “institucija da rade svoj posao”. Sve počne osobnim naporima anonimnih marginalnih aktivista, a nikada kao organizirano, “proaktivno” – samoinicijativno – djelovanje “nadležnih tijela” i “nadležnih institucija”. U toj se fazi (aktivistički) dokazni materijal strpljivo prikuplja godinama, cijelo vrijeme na margini, bez ikakvih sistemskih javnih potpora za obavljanje posla za kojeg su “nadležne institucije” kvalitetno javno financirane. Paralelno s dokazima, po inerciji koju zahtjeva aktivizam, stječu se i pravno razumijevanje, stručno znanje i organizacijske vještine. Idući korak je obično upozoravanje institucija, podnošenje kaznenih prijava, obavještavanje premijera i drugih oblika vrhovne i izvršne vlasti, i naravno, medija. Međutim, u okolini u kojoj svaka afera traje koliko i osjećaj skandaloznosti izazvan medijskim naslovima, stvar obično padne u zaborav, jer institucije u Hrvatskoj, ako i rade svoj posao, svakako pritom nikamo ne žure. Štetni događaji se nastavljaju, što u nedostatku boljih opcija zahtijeva određenu eskalaciju.
U slučaju ilegalnog, a dopuštenog, krčenja šuma u Hrvatskoj eskalacija je bila poprilično mirna, i udarala je ponovno u srce pitanja “što li će Europa misliti o nama”. Tako je antifašistička braniteljska udruga Vidra u oktobru 2020. poslala iscrpni izvještaj kojeg smo već spominjali, europskom parlamentarcu Thomasu Waitzu koji pripada austrijskim Zelenima. Tek nakon toga, mediji su počeli uzimati stvar ozbiljnije, no ne zbog toga što ranije nije bilo interesa. Dapače, novinari već godinama pokušavaju dokazati korupciju u Hrvatskim šumama što se pokazalo izrazito teškim poslom, jer što će šumari i rendžeri reći u offu, uz čašu vina u planinarskome domu, u pravilu ne žele ponoviti službeno, pred kamerama ili u diktafon. Stoga je ovaj izvještaj došao izvrsno kao povod da se o temi napokon propiše. Tako ćete trenutno malo teže naći medij u zemlji koji nema makar jednog novinara na slučaju Hrvatskih šuma, jer čini se, svima je napokon prekipjelo. No, što to piše u Izvještaju koji je alarmirao i novinare i čitatelje?
Ukratko, u Izvještaju su navedene kao prvo slike, karte, dokumenti i jasni brojevi koji pokazuju crno-na-bijelo da trgovačko društvo kojem je povjereno upravljanje našim šumama to ne radi kako se od njih očekuje. Drugo, jasno se pokazuje kako je održavanje šuma takvo da se sav šumski prirast odmah i krči. Treće, pokazalo se da se prilikom trgovine drvnom robom ne štite lokalne potrebe, već se preferira međunarodno tržište. To već godinama nije u skladu sa ekološkim propisima koje HR treba poštivati, a svakako više nije u skladu sa aktualnim Zelenim planom za Europu, jer je ekološki otisak takve logike znatno veći od onoga koji zahtijeva da se šume eksploatiraju lokalno – samo karbonski otisak prevoza do međunarodnog tržišta dovoljno je velik da cijenu takve eksploatacije učini previsokom.
Proturječja koja otežavaju očuvanje prirode
I upravo u ovome, po meni, leži prva kontradikcija između prakse i propisa: Hrvatske šume d.o.o. imaju pratiti odredbe i pravilnike koji se naslanjaju na zakone koji se naslanjaju na međunarodne propise koji uključuju i brojne ekološke konvencije, od napaćenog i završenog Kyoto sporazuma, pa do Pariškoga iz 2015. i sada Zelenog plana za Europu. Ipak, zakoni, uredbe i pravilnici koje čitam posljednjih tjedan dana ne navode nikakve sankcije, nikakva jasno vidljiva zakonska ograničenja u poprilično širokom djelokrugu datom Hrvatskim šumama, ali i “nadležnim javnim ustanovama”. Kada primjerice pokušate naći malo više informacija o toj nadležnosti javnih ustanova – bilo za upravljanje šumama, ekološki zaštićenim područjima i onima u NATURA 2000 mreži, u dokumentima u pravilu piše “prema mjesnoj nadležnosti”, a ona je definirana prema županijskim i drugim granicama. To znači da jedna šuma u dvije županije ima dvije nadležne institucije. To i nije toliki problem, koliko meni se čini, jeste to da svaka “mjesna nadležnost” osniva svoju javnu instituciju koju morate iskopati gotovo forenzičkim metodama za pojedinu županiju. No, ok, da stvar funkcionira pravno, možda bi te institucije bolje odrađivale svoje poslove, pa ne bi bilo zabuna poput pitanja prioriteta (na primjeru plaže Saharun, dvije godine za redom postavljalo se pitanje što je važnije – Posidonija koja omogućava reprodukciju riba, ili kristalni pijesak na obali plaže; austrijski akvadukt ili postojeći ekosustav u zaštićenom području). To je ujedno i druga važna kontradikcija: od šume propisa, nemoguće je raspoznati što se točno smije, a što se ne smije raditi na pojedinom zaštićenom području.
Zato imamo studije o utjecaju na okoliš, one čine treću kontradikciju. Njihova važnost je neizmjerna. U birokratskoj džungli, u kojoj je bez pravnih i forenzičkih analiza teško ustanoviti stvarnu hijerarhiju propisa, studije su reproducirana znanja stručnjaka koji vlastoručnim potpisom, vlastitim imenom i prezimenom i ugledom stoje iza rezultata stručnih bioloških i ekoloških studija, stoga je za očekivati da su one donesene u skladu s nekim propisima. Međutim, ova se kontradikcija onda naslanja na onu prethodnu: šumu propisa i nadležnosti. Ako čitate takve studije, one znaju utvrditi da je nešto u skladu sa pravnim okvirom. Dakle, ako je u skladu sa pravnim okvirom, onda je dopušteno. Tako na balkanskim rijekama imamo poplavu hidroelektrana, jer su studije o utjecaju na okoliš u skladu s propisima, koji su pak načela europskih direktiva transponirana u nacionalna zakonodavstva, ali po principu “leges imperfectae” – propisa koji ne propisuju nikakve penale, sankcije ni rokove. Tako da ako se netko želi i žaliti na neku studiju, na neki proces, na neki projekt, nerijetko financiran i europskim sredstvima, može se žaliti – “nadležnim institucijama”. One su ujedno provoditelji projekata i često sami odlučuju o tome što je dopušteno, a što nije na njihovom području, i tu leži četvrta kontradikcija.
I što se onda događa, savršeno je jasno sa stranica Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja (bivše ministarstvo zaštite okoliša (sic!)). Tamo možete pronaći projekte, i ocjene zakonitosti i studije o utjecaju na okoliš. Stručnjaci procijene da je projekt u skladu s propisima, pa ministarstvo procijeni da je projekt u skladu sa studijom o utjecaju na okoliš, i krug je potpuno zatvoren, bez da itko zapravo zna što je tu točno u skladu s čim, jer čini se sigurno samo to da ništa nije u skladu sa svrhom i ciljem donošenja ekoloških zakona.
Isti postupak vidimo u Izvještaju Vidre europskom parlamentarcu koji je potom podnio izvještaj Europskoj komisiji što je zainteresiralo hrvatsku javnost. U njemu vidimo da su o svemu obaviješteni i premijer, i državno odvjetništvo i svi referentni ministri i druge “nadležne institucije”, pa ipak, nije se dogodilo ništa, i tako već tri godine. Sve dok nismo došli do sadašnje točke u vremenu. Situacija je zrela, javnost je zrela i politika mora biti zrela -bila spremna na to ili ne.
S obzirom na milijarde eura koji se upravo počinju slijevati u proračune zemalja članica za europske politike, tema zelenog i održivog upravljanja zemljom nikada u povijesti nije bila važnija. Period pred nama može se pokazati korumpiranijim od kuponske privatizacije i tranzicije iz devedesetih, jer kao i svaka tranzicija i ova nosi priliku za ogromno profitiranje. Jednom smo već ispali potpuni tranzicijski gubitnici, i budući da se kroz šumu zelene birokracije nemoguće provući, budući da se svašta odobrava, a ništa ne sankcionira, moramo biti posebno oprezni i pritiskati “institucije” ako ne želimo ponovno gledati opću javnu rasprodaju i tajkunski raspašoj koji smo već gledali u devedesetima. Istaknimo samo da je Vidra izračunala da manjkovi u drvnoj robi (dakle drvo prodano sumnjivim kanalima i izvan okvira propisa) iznosi 17 milijuna kubnih metara šume i jednu milijardu eura kroz deset godina. A to su pokazatelji u samo jednom dijelu ekološke industrije.