Poslovno-politički spor na relaciji A1-N1 koji je već tjednima tema javnih rasprava, postavlja dubinski sukob javnog i profitnog interesa u kompleksniji okvir od onog na koji smo navikli. Toni Prug analizira ove konflikte i njihova potencijalna razrješenja.
Znanstvenik sa Instituta Ruđer Bošković, Saša Ceci, nedavno je u nastupu na N1 povukao niz pitanja o odgovornosti znanstvenika i urednika medija. S jedne strane, znanstvenicima karakter posla i metodologija nalažu da prenesu ono što im iz rada proizlazi kao istina, kao rezultirajuće viđenje stvarnosti. S druge strane, vidovnjak koji recimo tvrdi da liječi ljude dodirom, pogledom ili nečim treći ima biznis model u kojem mu je u interesu da prikaže određeno funkcioniranje, bez obzira na to što se zaista dešava. Ukratko, njegov je uspjeh zasnovan na tome da laže. Kako se znanstvenik u medijskom sučeljavanju, pita se Ceci, može natjecati s takvim nadriliječnikom koji u svakom trenutku može lagati a da to nije provjerljivo u formatu medijskog sučeljavanja, ako je i provjerljivo uopće. Kasnija provjera je beskorisna, poruka je odaslana, laž je predstavljena kao istina ogromnom broju gledatelja.
Ceci se pita kako dolazimo u situaciju da se znanstvenik kojem je potraga za istinom diktirana znanstvenom metodom i biznismen kojemu je omogućeno i poželjno lagati nađu na istom nivou rasprave, te zar nije posao i odgovornost urednika da kod društveno važnih pitanja poput zdravstva razluči kome je potrebno dati medijski prostor? Urednički posao nije lagan, jer i među znanstvenicima ima mali broj onih koji negiraju globalno zatopljenje ili djelotvornost cjepiva, priznaje Ceci. S obzirom na to da najviše dijeljenih sadržaja na društvenim mrežama dolazi sa starih medija, poput novina i TV-a, primarna je odgovornost u rukama njihovih urednika i novinara, zaključuje znanstvenik.
Problemi koje Ceci razlaže otvaraju niz dodatnih pitanja: što je taj famozni društveni značaj, ili javni interes, o kojima je često riječ, te kojom se logikom u radu vode znanstvenici, a kojom mediji, i kakav utjecaj na njih ima dominantna ekonomska logika. Analizirajući slučaj izbacivanja televizije N1 iz paketa telekom operatera A1, Milan Živković je primijetio kako unatoč tome što akteri pripisuju svoje poteze isključivo onome što sami nazivaju komercijalna racionalnost, to nas “ne sprečava da [u ovoj konkretnoj situaciji] vidimo kako isključivo komercijalne odluke medijskih korporacija onemogućuju da vijesti dođu do gledatelja, jednako kao što to obično čine politički moćnici.” U konačnici, poentira Živković, dok se u političkoj sferi makar deklarativno držimo potreba za informiranim stanovništvom i pluralizmom mišljenja, privatne su firme imune od “javnog nadzora novinarstva”, dok u ekonomiji nemamo niti privid demokracije.
U pozadini sukoba o N1 nalazi se borba između dvije operativne logike: javne, iz čije su perspektive informirano stanovništvo i pluralizam mišljenja osnovni, ali nikako i jedini, preduvjeti funkcioniranja demokratskog društva, te robno-tržišne, čiji je glavni operativni princip profitna, ili kako to akteri kažu, komercijalna racionalnost. Dok su radnici prisiljeni prodavati svoju radnu snagu za nadnicu zbog zadovoljavanja vlastitih potreba, vlasnici firmi prisiljeni su ostvarivati rastuće profite, povećavajući obim prodaje, smanjujući troškove ili osiguravajući oligopolnu poziciju koja ih štiti od konkurencije i u određenoj mjeri garantira prodaju. Ni radnici ni vlasnici nemaju značajniju kontrolu nad tim strukturalnim zadatostima, kao niti nad cijenama, načinom na koji se vrijednost manifestira u obliku novca u suvremenim društvima u kojima dominira profitno vođena robna proizvodnja za tržišta.
Proizvodnja bogatstva
Politička konstitucija društva u obliku nacionalnih država razvila je cijeli niz mehanizama, legalnih formi i procesa, kojima kreira uvjete da takav oblik društveno formirane proizvodnje bogatstva može prosperirati. Drugim riječima, moderna je parlamentarna država u velikoj mjeri u funkciji dominantnog oblika proizvodnje bogatstva. S obzirom na to da firme operiraju po strukturnoj logici svog profita kao cilja, nisu u stanju biti nosioci promišljanja funkcioniranja sustava u cjelini. Stoga takve društvene elemente, poput političke i pravne-institucionalne sfere, unatoč tome što im je primarni cilj da omoguće što povoljnije odvijanje ekonomskih aktivnosti, ne mogu firme same promišljati i formulirati.
Razvoj i očuvanje dominantnog načina proizvodnje bogatstva zahtijeva kontinuirano poboljšavanje i stvaranje regulacija. Dijelom zbog tehnološkog razvoja i potrebe da ga se društveno oblikuje u postojeću proizvodnu logiku, poput recimo zatvaranja softvera i recepata za lijekove u patente, a dijelom i zbog hvatanja koraka sa ekonomijama drugih država. Kako bi se takve mjere lakše legitimirale prevode se kroz ideje koje intuitivno mogu biti prihvatljive, poput koncepta javnog interesa, oblikujući narativ i olakšavajući zakonsku regulaciju, čiji sadržaj i oblik ovise o konkretnim instancama. Primjerice, nakon kolapsa financijskih tržišta u Velikoj depresiji u SAD-u, novim su se zakonima definirao društveno oblik vrijednosnih papira (Securities Act, 1933), te mjesta i načini na kojima se njima trguje (Securities Exchange Act, 1934). Unatoč tome što se koncept javnog interesa pojavljuje preko dvjesto puta u tim zakonima, eksplicitne definicije nema, a zaključak koji se nameće jest da se podrazumijevao interes kupaca i prodavača vrijednosnih papira.
Osim profitne proizvodnje robe kroz povijest se afirmirala i druga vrsta bogatstva, koju primarno proizvodi javni sektor, te koju puno lakše intuitivno povezujemo s javnim interesom: javno bogatstvo. U drugoj polovici prošlog stoljeća svjedočili smo eksploziji takve proizvodnje. Financiraju se veliki proizvodni sustavi javnog bogatstva poput javnog zdravstva, školstva, skrbi, kulture, sporta, medija, transporta, koji su dostupni besplatno u trenutku korištenja, ili daleko ispod troškova proizvodnje. U zemljama OECD-a takva proizvodnja (mirovine i doplatke ne uključujemo, oni su transferi novca i zasebna kategorija) doseže oko dvadeset posto BDP-a.
No kako su njegov izvor financiranja porezi, javno je bogatstvo u velikoj mjeri ovisno o uspjesima dominantne profitne robno-tržišne proizvodnje. Stoga se vlade kod investicija u javno bogatstvo moraju voditi pitanjima: kako će javne investicije poboljšati konkurentnost domaćih firmi i ekonomije u cjelini; hoće li porezno opterećenje naškoditi profitnim proizvođačima ili će im u konačnici ipak biti od koristi. Ukratko, mada je javna proizvodnja bogatstva planska i budžetirana, nije oslobođena potvrde njene isplativosti društvu kroz uspjehe domaće profitne robno-tržišne proizvodnje. Ona je logici profitne proizvodnje i njenoj verifikaciji kroz tržišnu prodaju podređena, ali posredno. Tu ništa nije sporno.
Ono što je sporno jest narativ po kojemu je profitna proizvodnja i njena “komercijalna racionalnost” jedini, ili minimalno jedini poželjni, društveni oblik proizvodnje. Korijen takvog mišljenja jest mainstream ekonomska teorija u kojoj se profitna robno-tržišna proizvodnja smatra proizvodnjom kao takvom. U takvoj teoriji nema razlike između proizvodnje kao općenitog pojma i profitne robno-tržišne proizvodnje kao specifičnog društvenog oblika proizvodnje. Isto tako nema razlike između općenitog pojma proizvod, rezultata bilo koje proizvodnje, i robe kao specifičnog društvenog oblika proizvoda.
Drugačiji oblik društvenog proizvoda
Javna bogatstva nisu roba. Ne proizvode se profitno, već planski, odlukama vlade i lokalnih samouprava. Za razliku od robe, veliki dio javnih bogatstava korisnici ne plaćaju u trenutku korištenja, pa su stanovništvu dostupna neovisno o individualnoj platežnoj sposobnosti. Ukratko, javna su bogatstva drugačiji društveni oblik proizvoda, rezultat drugačije, ne-profitne, planske proizvodnje s kojom se zadovoljava dio potreba u sferama poput zdravstva, školstva, skrbi, sporta, kulture, infrastrukture, ali i medija.
Njima ponekad ne zadovoljavamo samo jednu potrebu, već ona mogu biti strukturno utkana u konstituciju društva, poput javnih medija. U tu kategoriju spadaju i obrazovanje i znanost, koji su u dvadesetom stoljeću postali dominantno javno financirani, na čemu se bazira tehnološki napredak. Ono što je postalo specifično zadnjih desetljeća jest da najveći dio te vrste javnog bogatstva dolazi do stanovništva u obliku profitno proizvedenih dobara ili od strane profitnih robno-tržišnih proizvođača biva zarobljen. U SAD-u je zatvaranje znanosti u patente od strane profitnih firmi regulirano zakonom 1980. godine. Najrecentniji primjer takvog društvenog oblikovanja proizvodnje su velikim dijelom javno financirana covid-19 cjepiva. Proizvod je odlukom EU vodstva zarobljen u profitnu proizvodnu logiku. Alternativa je bila da se cjepiva proizvode u društvenom obliku javnog bogatstva, bez da se u proizvodni lanac ugovorima ugradi ničim nužna, ali političkom odlukom osigurano, profitna logika proizvodnje. Promjene društvenog oblika proizvodnje vidimo i kada javno financirana komunikacijska infrastruktura bude privatizirana, što je rezultiralo usporavanjem njenog razvoja (u usporedbi sa ostalim EU državama) i previsokim cijenama. Danas ona većinskim vlasnicima služi za izvlačenje profita u majku kompaniju, te se konačno i koristi za gušenje kritičkog novinarstva N1 televizije.
Javni su mediji oblik javnog bogatstva s višestrukim funkcijama, od stvaranja i održavanja kolektivnog identiteta, preko informiranja, edukacije, društvene kritike i pluralizma mišljenja. U Hrvatskoj ih nije lako zagovarati jer su zarobljeni od strane vladajuće stranke i služe reprodukciji mišljenja i narativa za koje stranka procijeni da su joj u interesu. Slično je i s velikim dijelom firmi kojima je država vlasnik kao i sa netržišnim dijelom javnog sektora, upravom, administracijom, ali i sa direktnim proizvođačima javnog bogatstva, poput zdravstva i školstva. Njihovo je kadroviranje zarobljeno od strane vladajućih političkih stranaka, te im služi kao glasačka mašina i kasica-prasica. Princip je sljedeći: mi vama poslove, vi nama glasove i dio budžeta kroz nepotrebnu ili preskupu javnu nabavu, ili, u najgrubljem formatu, kroz fiktivne usluge. U takvoj situaciji nije lako uviđati društvenu korisnost javnog bogatstva niti zagovarati njegovo širenje.
Kada novi mediji poput Facebooka postanu javne komunikacijske platforme i alternativa zarobljenim tradicionalnim javnim medijima, smisleno je razmišljati o njihovoj regulaciji ali i kao o kandidatu za transformaciju iz profitnog u javnu formu bogatstva. Jedan od velikih šire-društvenih problema s Facebookom jest financiranje oglasima. Facebook ne plaća porez u zemljama odakle oglasi dolaze, direktno razbijajući logiku teritorijalnosti poreza, te dodatno proizvodi “digitalni oglašavački jaz” kada se protok prihoda od oglasa preusmjeruje od lokalnih medija prema Facebooku, unatoč tome što Facebook ne proizvodi sadržaj. Nekoliko država ratuje s Facebookom oko toga.
Kognitivno zarobljavanje
Ono što društvene mreže čini drugačijima su zanemarivo niski fiksni troškovi proizvodnje sadržaja te format tankih slojeva informacija koje gledamo na telefonima i izoliranim okruženjima poput “zidova” društvenih mreža. Time se otežava procjena vjerodostojnosti sadržaja, a algoritamsko filtriranje sadržaja dovodi do kognitivnog zarobljavanja korisnika platforme, okružujući ih sadržajem koji se poklapa s njihovim stavovima. Kriterij algoritamskog selektiranja služi plasiranju ciljanih oglasa, vođen logikom profitne proizvodnje, onim što akteri u našoj A1-N1 sagi zovu komercijalna racionalnost. Nedostatak konteksta, fragmentiranje informacija i zarobljavanje korisnika unutar informacijskih balona su u suprotnosti s informiranjem, edukacijom, društvenom kritikom i pluralizmom mišljenja – njih je na platformama uništila kombinacija formata medija i profitne logike. Istovremeno, N1, komercijalna, profitna televizija, koju se izgleda gasi političko-ekonomskim pritiskom, ispunjava drastično bolje sve nabrojene funkcije od javne televizije.
Drugim riječima, distinkcija javno-privatno nije uvijek garancija određenih društvenim dogovorom potrebnih funkcija niti ju je poželjno sagledavati kao samorazumljivu podjelu. Slično je primjerice i sa pojmom javnog interesa koji je često u suprotnosti s auto-sugestivnosti termina javno jer promovira strukturne regulacije potrebne za individualni uspjeh profitnih robno-tržišnih aktera. No ono što profitni robno-tržišni mediji teško mogu kvalitetno analizirati – jer ide protiv strukturnih zadatosti svih robno-tržišnih firmi (profitne motivacije, privatne akumulacije bogatstva i robe kao društvenih oblike proizvodnje) – jest proizvodnja javnog bogatstva. Dobar je primjer ove sistemske slijepe pjege Index.hr, u nekim aspektima jedan od najkvalitetnijih hrvatskih medija, kod kojega je obrada gotovo svih tema vezanih za javne investicije i proizvodnju javnog bogatstva negativno intonirana i ideološki usmjerena Indexovim profitnim načinom funkcioniranja.
Neprofitni javno financirani mediji lakše mogu shvaćati karakter javnog bogatstva jer se rezultat njihovog rada često pojavljuje u istom obliku. Dodatno, mandat ispunjavanja gore spomenutih društvenih funkcija je teže pogaziti bez pritiska profitne logike i akumulacije bogatstva. Stoga možemo reći da predstavljaju javni interes i da je njihovo postojanje društvu važno zbog strukturnih zadatosti proizvodnje bogatstva. U ovom slučaju pojam javnog interesa zadobiva drugačije, javnim bogatstvom i društvenim funkcijama medija okarakterizirano, značenje. No kako nam političko zarobljavanje glavne javne medijske kuće pokazuje da je centralizirani veliki javni sustav podložniji direktnoj kontroli koja nameće specifične političko-ekonomske interese i blokira spomenute društvene funkcije medija, potrebno je promisliti drugačiji odabir strukture javno financiranih medija. Odabir većeg broja autonomnih, decentraliziranih neprofitnih javnih medija je jedna od opcija. Dodatan je argument da bi se time pružila šansa razvijanju alternative populizmu, senzacionalizmu i lažnim vijestima kojima smo bombardirani u trenutnom koktelu kojim dominiraju oglasima financirane monopolne društvene mreže, profitni mediji i politički zarobljeni veliki javni mediji.
Slučaj N1 u Hrvatskoj ipak ukazuje da logika razdvajanja javnog od privatnog, u slučaju medija i njihovih društveno poželjnih funkcija, nije binarno jasna. Poteškoće i promjene regulacijskih odluka Europske komisije koje se tiču državnih potpora i razdvajanja javnog od profitno-tržišnog proizvedenog bogatstva također ukazuju da liniju razgraničenja nije jednostavno povući, čak ni kada je primarna namjera regulacije promoviranje profitno-tržišne proizvodnje i međunarodnog natjecanja proizvođača. Problemi na koje regulatori nailaze ukazuju na to da bi prepoznavanje karaktera javnih medija kao oblika javnog bogatstva omogućilo jasnije razumijevanje o tome što nam profitno-tržišna proizvodnja u medijskoj sferi može donijeti, a što s njom gubimo, te u kojem pravcu bi se financiranje i selekciju javnih medija moglo mijenjati kako bi se osigurale poželjne društvene funkcije medija, tj. ono što bi u medijskoj proizvodnji mogli zvati javnim interesom.