Europski sindikalni institut (ETUI) izdao je publikaciju o socijalnoj zaštiti nestandardnih i samozaposlenih radnika u EU tijekom pandemije Covid-19. Većina država članica EU promijenila je uvjete za socijalnu zaštitu kako bi pomogla što većem broju radnika/ica u razdoblju lockdowna, ali države EU su uvodile vrlo različite mjere. Fokus ove analize bili su nestandardni i samozaposleni radnici, odnosno njihov pristup pravima tijekom pandemije iz kojih su inače isključeni zbog svojeg statusa na tržištu rada. Analiza se, među ostalim, bavi posebnim dopustima za brigu o djeci koji su bili dostupni takvim radnicima u državama EU u razdoblju od uvođenja lockdowna (za većinu država od početka ožujka 2020.) do kraja 2020. godine.
Rezultati pokazuju da je dvadeset država članica uvelo posebne dopuste za brigu o djeci, uglavnom ciljajući roditelje koji nisu mogli brinuti o svojoj djeci jer su oboje bili zaposleni. Ove su se mjere različito nazivale u pojedinim državama – dodatni godišnji odmor, korona-dopust, poseban dopust za brigu o djeci, vrijeme za brigu – i poprimale su različite oblike, poput dopusta i skraćenog radnog vremena. Sedam država članica koje nisu uvele nikakve posebne dopuste za brigu o djeci u kontekstu pandemije su Nizozemska, Latvija, Hrvatska, Irska, Mađarska, Estonija i Danska. Posebni roditeljski dopusti u većini slučajeva bili su dostupni roditeljima s djecom mlađom od 12 godina.
Što se tiče samozaposlenih i nestandardnih radnika, u 13 država članica (Belgiji, Češkoj, Njemačkoj, Litvi, Italiji, Francuskoj, Luksemburgu, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Švedskoj, Slovenii i Slovačkoj) samozaposleni su dobili pristup posebnim roditeljskim dopustima, kao i ostali radnici. O nestandardnim radnicima nema dovoljno dostupnih informacija, a još manje o posebnim kategorijama nestandardnih radnika, navode autori izvještaja. Poznate su informacije o tome da u Belgiji radnici koji rade nepuno radno vrijeme nisu imali pristup takvim dopustima; u Njemačkoj su zaposleni na tzv. mini poslovima, s druge strane, bili uključeni u mjeru posebnih roditeljskih dopusta. U Češkoj su zaposlenici zaposleni na takozvanim “ugovorima o radu izvan radnog odnosa“ imali pravo na naknadu za izvanredni roditeljski dopust. U Poljskoj su neke kategorije freelancera također bile uključene u pravo na roditeljski “korona dopust”. Radnice u kućanstvima u svim državama članicama često su bile isključene iz takvih mjera jer su one uglavnom formalno nezaposlene. Budući da su migrantice i pripadnice etničkih manjina često zaposlene kao radnice u kućanstvima, dakle neformalno, njihovo isključenje iz prava na roditeljski dopust tijekom pandemije vjerojatno će dodatno produbiti nejednakost između njih i ostalih kategorija radnika/ica. Radnice u kućanstvima su, s druge strane, bile uključene u takve mjere u Njemačkoj i Portugalu.
Budući da su samozaposleni radnici bili uključeni u mjere posebnih roditeljskih dopusta u 13 država članica, autori izvještaja uviđaju jasan pozitivan trend uključenja ove kategorije radnika koja inače nema nikakvu zaštitu prihoda kakvu imaju standardni zaposlenici. Većina država koje su uključile samozaposlene radnike u ovu vrstu mjera nudile su isti iznos naknade samozaposlenima i zaposlenicima, a samo nekoliko država je uvelo posebnu mjeru za samozaposlene, s drugačijim iznosom naknade – poput Belgije, Češke i Portugala.
Autori izvještaja su naglasili da bi oni koji donose ovakve politike trebali imati na umu njihov utjecaj na rodnu nejednakost: ukoliko roditeljski dopust nije plaćen ili je slabo plaćen, kao što je tijekom lockdowna bio slučaj u otprilike polovici članica EU, to može pojačati rodnu podjelu i za posljedicu imati to da se žene privremeno povuku s tržišta rada kako bi brinule o djeci. S druge strane, roditeljski dopusti mogu rezultirati većom rodnom jednakošću u brizi o djeci ako su tako osmišljene. Kao negativan primjer može poslužiti Bugarska, u kojoj poslodavci moraju osigurati roditeljski dopust samo majkama i samohranim očevima, što cementira ulogu žene kao primarne njegovateljice u obitelji. S druge strane, Belgija i Italija imaju roditeljske dopuste koji potiču roditelje da dijele odgovornost brige o djeci ravnopravno: u Belgiji jedan roditelj može uzeti roditeljski dopust samo tako da na svom poslu smanji radno vrijeme, odnosno radi part-time, a potpuni dopust moguć je jedino ako ga uzmu oba roditelja. U Italiji roditeljski “korona dopust“ traje 30 dana, ali na način da svaki roditelj ima pravo na 15 dana dopusta, odnosno drugih 15 dana nije prenosivo na roditelja koji je svoje pravo već iskoristio.